Izet iz našeg sokaka

 

 

Jeste li gledali sjajnu tv-seriju “Lud, zbunjen, normalan”? E, ako jeste, onda sigurno znate Izeta Fazlinovića. A ako niste, džabe vam je objašnjavati.

Moj Dajo – dajdža, ujak – vam je bio “pjunuti” Izet. Kao da ga je ovaj prekopirao. Šaljivdžija, ženskar, nekad malo svađalica. A volio je, bogami, i čaši u dno pogledati.

Ali nije bio pjáno. A ne. To ne. Štaviše – teški radnik. A nije im’o srca ljudima naplatit’ svoj (električarski) rad. Pa ga ujna, moja draga Slavonka, vazdan “karala” kad bi kući s nekog “fuša” došao veseo, svijetlih očiju, a praznih džepova.

“E, moj Braco…” tako mu je govorila, odmahujući glavom. I tu prestajala, znajući da od njene “ pridike” neće biti nikakve fajde.

A njemu bilo teško ljudima naplatiti svoj pošteni rad. Dobar čovjek bio, plaho, taj Braco, Bogdan Bjelić, “izet iz našeg sokaka”. Danas je godišnjica njegove smrti. Ovaj uvodni tekst i pjesma su moji kamenčići sjećanja na njega.

 

 

 

Dajo

 

 

 

 

 

 

“‘Ajde, svrati na jednu”, doziva,

Sa dna avlije, dok žurim niz basamake,

U zadnju kupovinu,

Pred sutrašnji odlazak.

“Ne mogu sad, Dajo,

Kasnije!”

 

 

(A hoće li doći, i kada, to: kasnije?)

 

 

U dnu avlije,

Ispod šljivinog hlada,

iza vrućina ogrnut debelim džemperom.

 

 

Skoro osamdeseta.

Moždani udar,

I slaba cirkulacija,

Kažu hećimi.

 

 

(Od njegove majke, a moje bake,

Kojoj i život, nedonošče, uvelike dugujem,

Pamtim te, maticom vremena nabijene riječi:

Basamaci, hećim, avlija, karpuza, pipun…

I, kad ih, k’o sad, pažljivo iz usta prospem,

kao da cijela ulica,

Moje vrelo jaje,

Na bakinu zetu bez filtera,

Najednom,

Zamiriši.)

 

 

Dajine krupne oči,

Ranije vazdan za šegu,

Šalu,

Šejtanluk

Spremne,

Sad kao da na svijet

S djetinjim čuđenjem motre,

Kao prvi put u dobro, i u zlo

Ovog da časa

Gledaju.

 

 

Časna starina,

Što se u ratu, od granate, ni od PAM-a

Nijednom nije štrecnuo

(dok mi, ostali, k’o zečevi na svaki šušanj skakasmo!),

Sad samo vječito sjedi,

Rješava križaljke

I čeka tačnu uru, podnevni party,

Kad će s ujnom, i mojom majkom,

Uz mezu,

I čokalj konjaka,

Šutke da zuri

U vječno bijelu kapu

Prenjovu.

 

 

I kad se, k’o nekad,

A sve rjeđe,

Svi pod njegovom krošnjom skupimo:

odrasli, djeca, unuci, praunuci, cuke i mace,

I pokoja guja

Pod kamenom,

On i tad šuti,

I puši,

Uz blagi osmijeh,

Koji kao da sve nam dopušta.

 

 

Ili se,

Ko zna,

Od svega,

Od sviju nas,

U miru djetinjem,

Zauvijek

Oprašta?

 

 

Goran Sarić, “Ruka iz krasnog Niotkud”