|
Kader Abdolah POSLANIK |
Z e e d, h r o n i č a r
Moje je ime Zeed ebne Sales.Ja sam pisac hronike poslanika Muhameda. Poslanik nije imao sina. Usvojio me je kad mi je bilo sedam godina. Svi su me zvali Zeed ebne Muhamed: Zeed, Muhamedov sin.
Mora da mi je bilo pet kad me je mati povela u grad Taef, u porodičnu posjetu.
Ničeg se s tog putovanja ne sjećam, ali mi je mnogo godina docnije mati o njemu ispričala slijedeće: “Vozili smo se kroz pustinju u karavanu sa dvanaest kamila. Stalno sam te držala na krilu. Kad bismo sjedjeli u sedlu, bio si miran i razgledao okolinu, ali kad bi se karavan zaustavio da otpočine, teškom sam te mukom držala uza se. Svuda si trčkarao i pristajao za svakim. Na pijaci u Taefu, istrgao si mi se iz ruke i nestao iza tezge. Potrčah za tobom, a tebe nigdje. Potrčah ka drugim tezgama: nigdje Zeeda. Plakala sam, vriskala, letala tamo-ovamo, a tebe nema pa nema. Kad se pijaca zatvorila i svi već otišli, stajala sam tamo praznih ruku. Nisam ti smjela ocu na oči. Izgubih njegovog mezimca.”
A ja, Zeed, tada bijah ukraden i više ne znam kako se to desilo. Više se ne sjećam ni majke, ni te pijace. Ali još uvijek jasno vidim kako s još nekoliko golih dječaka, kao čopor majmunčića, go i prljav dreždim u kavezu.
Docnije sam shvatio da sam pune dvije godine preprodavan od jednog ka drugom vlasniku.
Kad mi je bilo sedam godina, na bazaru u Djandalu kupio me je neki mali robovlasnik iz Meke. On me je i poveo sa sobom u Meku.
Trgovac se zvao Hakim bin Haram i imao je golemi trbuh.
Od tog se trena skoro svega sjećam, jer to bješe veliki preokret u mom životu.
Znao sam da mi je dom u Meki I nadao se da ću sresti roditelje na ulici ili na pijaci robova. Po čitav dan sam šaputao njihova imena, da ih ne zaboravim.
Otac mi se zvao Sabet ben Sharasil.
Majčino je ime bilo Sadi bin Salab.
Sanjao sam o trenutku kad ću na pijaci ugledati majku i viknuti: “Sadi bin Salab, ja sam, Zeed, tvoj sin!”
Ali, otac i majka iz moje mašte više ne bi bili isti kao u stvarnosti. Osim toga, više me ne bi ni prepoznali, jer sam se promijenio; sunce mi je kožu obojilo tamnosmeđom bojom.
Ništa varljivije od sudbine.
Robovlasnik Hakim bin Haram me svezanog odveo kući i kao kozu me odvezao tek na avliji. Poslije sam smio ući u kuću.
Prvog je dana neko pokucao na vrata a robovlasnik povikao: “Zeede, otvori!”
To sam i učinio. U sobu uđe postarija žena. Pomislio sam da je gazdina žena.
“Ko si ti”, ljubazno reče ona.
Šutio sam.
“Kako se zoveš”, upitala je.
“Zove se Zeed”, viknu gazda iz svoje sobe, “kupio sam ga na pijaci u Djandalu.”
Ta žena je bila gazdina rodica. Malo je popričala s njim, a kad mu je izašla iz sobe, rekla je: “Hajde, ideš sa mnom.”
Upitno sam pogledao gazdu. On reče: “Imao si sreće, Zeede. Moja rodica nema sina. Upravo te je otkupila od mene. Sad ti je ona gazdarica i zove se Ghadidje. Dobro se vladaj.”
Ghadidje me uze za ruku i povede sa sobom.
Iako sam još bio dječarac, odmah sam shvatio u kakvu sam predivnu kuću došao. Jer, u poređenju s drugim kućama u Meki, Ghadidje je živjela u pravoj maloj palači.
Dala je da me okupaju i presvuku. Ponovo postadoh ljudsko biće, normalan dječak.
Predveče joj je muž došao kući.
“Vidi! Imam nešto lijepo za tebe”, reče mu sva sretna i pokaza na mene.
Muž joj se zvao Muhamed ebne Abdollah. On je kasnije postao Alahov poslanik.
Sutradan je Muhamed povikao: “Za mnom, Zeede!”
On bješe moj novi gazda. Nema veze kamo se zaputio, ja samo idem za njim.
Nisam mogao znati da kreće u potragu za mojim roditeljima.
I našao ih je. Nisu mogli da vjeruju da sam to stvarno ja, njihov sin, tako velik, čist i pristojno odjeven. Mati je stajala kraj zida ukočena k’o kip, nije mogla ni mrdnuti od šoka. Otac je pao Muhamedu pred noge, ali ga je ovaj odmah podigao.
Sedmicu sam dana ostao u toj maloj, siromašnoj očevoj kući, ali me je već u petak odveo nazad Muhammedu i rekao: “Njegova je sreća kod vas. A ako je on sretan, i mi smo.”
Tako postadoh Muhamedov sin.
Ghadidje je bila prva Muhamedova žena.
Ona me je usila čitati, učila me pisati, ali je Muhamed bio moj pravi učitelj. Sve do groba sam išao za njim kao sjenka.
U to vrijeme nisam znao zašto to činim.
Kasnije sam shvatio. Bijah ludo zaljubljen u poeziju i izgubih se u Muhamedovim kazivanjima.
Kad je krenuo u misiju poslanika, i moj se život totalno promijenio. Ni na trenutak ga nisam puštao samog, osim ako bi me on sam negdje poslao.
Kad bi mu se objavio neki tekst, drhtao bi. Noge bi ga izdale, kleknuo bi, poput ata priljubio glavu na tlo i mrmljao nešto nerazumljivo.
U tim smo trenucima često bili sami. Isprva sam bio uplašen, nisam znao šta da radim. Trčao ka Ghadidje da je upozorim.
Kasnije to više nisam činio. Shvatio sam da mi je zadatak da ostanem uz Muhameda i da se moram znati nositi s tim.
Mirno bih sačekao da primi poruku,sve dok se iscrpljen ne bi srušio na tlo. Nakon toga bih ga smjesta pokrio dekom i pustio da se odmori.
Kad je Muhamed umro, bio sam odrastao čovjek. Kosa mi bješe crna, a brkovi već polusijedi.
Još sam bio u dubokoj tuzi za Muhamedom kad mi se pred kapijom zaustavi neki jahač na smeđem arapskom konju.
“Zeede”, povikao je. To je bio Omarov glasnik.
Nisam se kolebao. Znao sam zašto me zovu, uzjahao konja i pošao s Omarovim glasnikom.
Omar je, poslije Muhameda, bio najvažniji islamski vođa. Upravo je on sve sredio kad je ovaj umro. Bio vispren vođa i nemilosrdan ratnik.
Znojan kleknuh pred njega.
“Zeed ebne Salesu”, reče mi Omar. “Muhamed je otišao, a nemamo njegovih otkrovenja. Sakupi tekstove. Hitno je!”
Znao sam Omara, on je znao mene, svaka dalja priča bila je suvišna.
Poljubih ga u ruku, izađoh napolje, skočih na konja i izjurih iz grada, u polja. Bio sam toliko sretan zbog ovog zadatka da nisam odmah mogao naći put do kuće.
Te noći nikako nisam mogao da zaspim. O, kakva sjajna noć, kakav veličanstven zadatak! Kako da mu priđem? Bio sam živi svjedok otkrovenja nekoliko tekstova. No, većinu sam morao prikupiti iz sjećanja njegovih sljedbenika.
Stao sam kraj pendžera i zurio u beskrajno bistru noć nad pustinjom.
Meni, Zeedu ebne Salesu, je dopušteno da sastavim Kur’an.
Koga zadesi takva čast, mora znati da suspregne suze da ne bi umro od sreće.
Čim su prvi zraci ranoga jutra pali na moj pendžer, zgrabio sam torbu i osedlao dorata.
Počeo sam!
U p o t r a z i z a K u r ‘ a n o m
Prvo sam posjetio Muhamedove žene. One su mi dale citate što su ih same zapisale na papir, one koje su izvezle na spavaćicama, ili dale da se ugraviraju u zlatan nakit.
“Je li to sve” upitao sam ih.
Ajeshe, Muhamedova mlada, lijepa, crvenokosa udovica, otkopča zlatan lančić i predade mi ga. Proučio sam kratak tekst, veoma lijepim slovima ugraviran u zlatu.
“I On zadržava zvijezde
Da ne bi pale na zemlju.”
Potom sam u potrazi za tekstovima danonoćno putovao s kraja na kraj zemlje.
Slušao i bilježio.
Vratih se nakon sedam mjeseci sa tri pretovarene kamile. Teret se sastojao od pergamenata na kojima bjehu zapisani tekstovi iz Kur’ana, širokih kamiljih kostiju sa urezanim citatima, tkanina sa ugraviranim tekstovima i komada drveta u koje je bilo urezano mnogo rečenica. Kad sam stigao kući otišao sam u sobu i zaključao vrata. Godinu dana nisam izlazio napolje, sve dok nisam završio Kur’an.
Kad sam bio gotov, u srcu mi zasjalo sunce. Odjenuh čistu odjeću i obuh nove kožne cipele. Uzeh novu-novcatu knjigu pod mišku i kao princ se zaputih Omarovoj kući.
Kleknuo sam pred njim i rekao: “Evo Kur’ana!”
Moj zadatak je bio izvršen.
Omar, drugi Muhamedov zamjenik
Ali, to nije bilo tako jednostavno.
Javiše se protivnici mog Kur’ana. Oni su predstavljali šest moćnih struja, svaka sa različitim Kur’anom. Tvrdili su da sam napisao nekakav moj Kur’an, koji nema veze s izvornim Muhamedovim kazivanjima.
Moja se riječ nije pikala. Odluku je morao donijeti Omar.
U to je vrijeme važno bilo jedinstvo.
Omar je odlučio da ne otkriva Kur’an koji sam ja sastavio, nego da se on kao izvor i osnova sačuva kod uticajnih ljudi.
Kasnije, kad je Omar poginuo a zamjenio ga Osman, opet je oživjela diskusija o Kur’anu.
Jednog ranog jutra pred Osmanovim su se vratima pojavila šestorica predstavnika moćnih struja. Kamile im bjehu natovarene rukopisima.
Osman pusti kamile u avliju. I kapiju zaključa sa unutrašnje strane.
Kamile su rastovarene a rukopisi naslagani na gomilu. “Zeede, sve ovo dobro prouči, dodaj šta je potrebno, a višak izbaci. Ne žuri”, rekao je Osman i otišao.
Veoma sam dugo bio zauzet zapisima i tekstovima. Nekoliko puta otišao k stručnjacima da ih pitam za savjet. A onda napokon dođe dan da javim Osmanu da je posao završen. Došao je i Osman. Tepihom prekriše cijelu avliju i donesoše lampu.
Osman naredi da svi napuste kuću.
Ja sam se smjestio za mali pisaći sto, otvorio Kur’an I predao Osmanu listu primjedaba sa mjestima na kojima sam se kollebao.
Sjeo je i pažljivo je proučio. Potom sjeo kraj mene na tlo. Izdiktirao nekoliko rečenica, a potom u knjizi kažiprstom pokazao gdje ih moram dodati. I učinio sam to.
Bila je to duga noć razmišljanja i znojenja.
Odjednom mi sinu nešto lijepo. Zapisao sam tekstove jednog zadrugim, bez podioka. Smislio sam da bi tekst bio jasniji ako od njega napravim stotinu i četrnaest dijelova: Kur’an iz sto četrnaest sura, poglavlja. A bilo bi još jasnije kad bih svako poglavlje imenovao:
“Trpeza”, “Pčela”, “Krava”, “Žene”, “Marija”, i tako dalje.
Pa ipak je nešto falilo, a nisam znao šta. Opet sam dobio inspiraciju, nešto magično. Otkrio slovo koje nije postojalo, slovo bez ikakvog značenja. Maleni znak, tačka, zvjezdica.
Stavih tu tačku ili zvjezdicu iza svake rečenice. I desi se nešto nevjerovatno.Te beznamentane zvjezdice su na ovaj ili onaj način najednom mnogo toga izražavale. Unosile jasnost, smisao i sreću. Tako sam tekstu dodao sto i četrnaest poglavlja i hiljade zvjezdica.
Kur’an je od Alaha.
Poredak, naslovi I tačke su moji, Zeeda, hroničara.
S novim Kur’anom u ruci i sav lagan od sreće, Osman utrnu lampu i reče: “Zeede! Ovo je dovoljno! Ostatak uništi.”
“Uništiti”, upitao sam.
“Sve spali”, rekao je.
Kad se razdanilo, Osman je pošao u avliju. Bacio pogled na pepeo.
Sedam konjanika odnesoše Ku’an, uvijen u zelenu, providnu tkaninu, u džamiju. i položiše Knjigu na postolje.
Osman izvuče mač iz korica i položi ga na knjigu: “Ovo je Kur’an!” Niko se nije usudio ni da zucne.
Svima je bilo dopušteno diviti se Knjizi.
