lIJEPO GORE KLASICI MARKSIZMA (antiratni dnevnik)

 

 

LIJEPO GORE KLASICI MARKSIZMA

 

(ANTIRATNI DNEVNIK)

 

 

POVRATAK U BUDUĆNOST

 

Na sugestiju urednika, staviću na papir nekoliko rečenica o životu prije života ove knjige.

Kao prvo: zašto još jedan BiH (anti)ratni dnevnik? Nisu li o njemu, tom “nesretnom ratu” (sintagma koju mrzim gotovo jednako kao rečenicu “nije to bio moj rat” ili pitanje: “ko nas to zavadi?”), nisu li o njemu, dakle, već ispisane tolike stranice? Nisu li se njime, na ovaj ili onaj način, svi bavili? Bez namjere da ikog uvrijedim: od čistačica do akademika, od prvačića do penzionera, od polupismenih škrabala do nobelovaca?

I gotovo svi o njemu imaju svoju istinu. Istinu koju je većina spremna grčevito braniti, u najmanju ruku, do posljednjeg slova.

E, tu, za mene, i jeste problem: braniti, pa još do posljednjeg slova. Još uvijek smo ušančeni, u tim našim puževim kućicama, našim golim istinama.

Kao, do jučer, u rovovima.

Već odavno živim, i polako starim u Holadiji. Kod kuće se, čini mi se, jako malo promijenilo. A i to malo – puževim korakom. Ponekad se naježim. Kao da će, gluho bilo, tek sad devedesete!

Evo, baš sam jučer na teveu slušao jednog pisca, bivšeg ratnika, i k tomu negdašnjeg poznanika, kako pred visokim sudom “časno”, svijetla obraza, tvrdi da na mjestu na kojem je pogubljeno više hiljada ljudi “nije bilo nikakvog zločina”. Da je to sve luk i voda, laž i propaganda Onih Drugih.

Alal mu jezik, i pisaljka!

A i moj Konjic, s jedne strane četiri duge godine sistematski granatiran, s druge držan na krvavom nišanu, nakon Bradine, Čelebića, nakon porodice Golubović, još uvijek nema ulicu po nekom od njegovih stradalih civila “pogrešne” nacionalnosti. Nije li samo to dokaz da nismo baš suviše daleko odmakli? Gdje, ka kojoj to “svijetloj budućnosti” idemo? Kakvim to, da se vratim na prazna obećanja, kašikama danas jedemo, kakvim jezicima govorimo?

Moj dnevnik, kakav je da je, nije pisan jezikom jedne (bilo koje) istine. On ne bi da razdvaja. Stvaran bez zadnje namjere, kao čin samoodržanja, on govori o običnim ljudima – prijateljima, poznanicima, komšijama – i htio bi, takav, da zbliži ljude. Da pokaže, opet i opet, kako su se i u Konjicu, baš kao i u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Busovači, Tuzli, i pored svih strahota ljudi pomagali, družili, dijelili zadnju “kap” brašna i cigaretu iza uha.

Zvuči malo patetično, ali tako je bilo. Barem u Suhom Dolu, mom Makondu.

Čak i pišući o tragedijama i zločinima, nijedna od ovih krhotina stvarnosti nema namjeru da optužuje. Za to su zaduženi drugi ljudi, i ustanove. Kao i svaki dnevnik, iako prije svega itinerer duše, on se katkad, htio-ne htio, morao osvrnuti oko sebe.

Njegova dodatna vrijednost je, možda, što je nastao na jednoj od najvrelijih tačaka rata u BiH. U i oko Konjica su se desili neki od najvećih zločina. O tome, koliko znam, sami Konjičani, oni koji su rat proveli u gradu, nisu mnogo pisali.

Sve eventualne greške i netačnosti preuzimam na sebe. Za njih sam ja odgovoran. I, naravno, nemam iluzije da bi ova knjiga, čijem se izlasku neizmjerno radujem, igdje i išta mogla promijeniti. To i nije njen cilj. Ako ijedna knjiga može imati neki „cilj“ onda je ovoj to da se u njoj prepozna što više tzv. običnih ljudi, na kojima su se uvijek najviše lomila, i još uvijek, na žalost, širom svijeta lome kola ogromne mašine koju zovemo: rat. To prepoznavanje u besmislu bi bila moja najveća satisfakcija.

Bilo kako bilo, ovaj rukopis u cijelosti posvećujem majci Nataliji, učiteljici Nati, najboljem ratnom drugu: umjesto cvijeta, ili omiljenih joj pepermint-bombona – za sve godine jalovog čekanja u nekad prepunom konjičkom domu Sarića. Hvala, drugarice učiteljice!

Hvala i Gariwu – posebno Svetlani Broz i Ameru Tikveši – što su prepoznali vrijednost, ali i žalosnu aktuelnost ovog dnevnika.

 

Autor

 

 

SVETA KR(V)AVA NACIJA

 

Moj pogled na Svetost Nacije nalazi se na teško odredivoj tački gledišta: ni odozgo, ni odozdo, ni izvana, ali ni sasvim iznutra.

Bilo bi mi neuporedivo lakše da imam, poput većine inficiranih, višak negativnih osjećanja prema Drugima: nikad nisam uspio na duže vrijeme u sebi zadržati mržnju; kratkotrajni naleti srdžbe – to da! Ali Ahilej – nikako!

Vjerovatno u tome leži razlog što u ovom klanju niko od mojih nije stradao.(Smijem li, a da to ne bude prizivanje nesreće, ovdje dopisati: još?) Moji su momci s Davakicom (s majkom Darijom, autorovom suprugom, op. ur.), daleko, na sigurnom, ukoliko išta u mojoj (bivšoj) domovini može biti okarakterisano kao takvo. Majka je i dalje tu, sa mnom: brzopleta, nervozna, puna sekiracije i straha za mene, džangrizava ali dobra, predobra. “Dala bi gaće sa sebe”, kaže ujko, pardon, dajo, kako ga mi iz familije zovemo.

U meni, osim paničnog straha od granata, nije pretjerano jak ni nagon za samoodbranom, ako izuzmemo pisanje, prastari način za rastjerivanje demona u i oko sebe. U našoj katabuji (podrumu), izuzev starog, nedavno pronađenog štapa i jednog očajno tupog kuhinjskog noža, nema nikakvog oružja. A ona džukela Moni, koga svaku noć, u gluho doba, moram pustiti na pišanje, sad mi je više teret i opasnost nego zaštita od nezvanih gostiju. Dosad sam, zapravo, više ja njega spašavao, pošto naprosto poludi kad vidi uniformu: otkud on zna da je vrijeme dobrog il postina u Bosni – pluskvamperfekat!

Elem, nekako više volim da sam go k’o, da prostite, pištolj. Takav manje strepim, znači: bolje spavam.

S druge strane, nikad nisam do kraja razumio zašto se, zapravo, vodi ovaj rat: ko ga je kome prvo i kada, ko je davno, prije više stoljeća, u nekom besmislenom sporu bio više, a ko manje u pravu.

Čije kosti brže trunu.

Neki to zovu apolitičnošću, neki glupošću. Bilo kako bilo, papiru ne umijem lagati. Ne razumijem zbog kakvih bih “viših ciljeva” morao iz svoje kuće. Od svojih komšija. I prijatelja. Majke. I Monija. Ne razumijem – i šlus!

Vidim samo da moja Bosna, moj Hum, baš kao i, do maločas, ne manje moja Juga, polako nestaju sa zemljopisnih, pardon: geografskih karata. A, bogami, i sa lica zemlje. Gradovi nestaju pod naslagama živog pijeska, djeca venu poput makova u polju, duše urušavaju iznutra. Dojučerašnji prijatelji postaju stravično uvećane snajperske oči. Kafane, ulice, pa i cijela naselja naprasno mijenjaju nazive tako da mi više nije jasno da li sam sinoć nakon granatiranja popio još uvijek uobičajene tri čašice konjaka kod ujne, u staroj dajinoj kući iznad potoka u našoj maloj ulici Suhi Do, koja je, iako praktično u centru grada, oduvijek bila “slijepo crijevo”. (Na njenom kraju, strmi makadam vodi u gustu borovu šumu i dalje, do prvih sela i zaselaka. S jeseni i s ranog proljeća, za pljuskova, niz taj se zapušteni putić slijevaju prave bujice, “sezonski” potoci, hrleći ka velikoj, u ta vremena bijesnoj utoci Neretvi. Poslije njihovog prolaska naša bi uličica, zasuta pijeskom i muljem, više ličila na pustinju nego na “uljuđeni” dio grada. Trebali su joj mjeseci da opet postane naš dobri, stari Suhi Do, pun prašine, dječijih uzvika i muzike iz obližnjih kafića.) ili sam, ustvari, boravio u nepoznatom gradu, u Ulici palih Jugovića. Preko puta trafostanice.

Pored ovog dnevnika i brendija, još mi je nekoliko ljudi, stvari, te brdo knjiga pomoglo da predeveram zlo: jedan Mišel, pa Džordž i Oldouz, skromni Ivo i izvjesni drski Rus imenom Nabokov, komšinica Desa koja pravi izvrsnu, mada za moj ukus nešto suvlju pitu krompirušu, već spomenuta (furiozna) ujna i ljudina dajo, crveno-siva “suha” olovka, jedan Italo učenjačkog prezimena, te moj stari automobil dijana, “ljubavnica” brža od granate, i neki antijunaci koje će pažljivi čitalac (jedan od ona dva-tri fanatika pisane riječi do kojih će, nadam se, nekako stići ova ponešto zbrkana pisanija), polako, čitanjem upoznati.

Za ostalo, a naročito za prigovore: šta hoće ovaj?; na čijoj je strani?; za koga navija?; ih, kud li je zabas’o! – naprosto nemam vremena. Žurim.

Nisam iz njihovog filma.

 

 

POBJEGULJA

 

elegija za Ješu, Jeremiju

 

Dišem, punim plućima žderem slobodu.

Noću, oko pola četiri,

mamuran se budim. Alkohol polako isparava,

izlazi iz pora, malog mozga,

končića nervnih.

Sjedam da zapišem pjesmu koja vječito bježi,

curi između prstiju

poput pijeska:

o tome kako u smrzlo predvečerje šetam s klincima

u paničnom strahu da će kotlinu grada sad,

ovoga časa,

zasuti slijepe metalne kupe koje jedu djecu;

o tome kako danima ništa ne znam o Milici Čubrilo,

sjajnoj curi iz Gospića;

o tome kako već dugo ne vidjeh Zagreb,

i mog tanušnog, pijanog prijatelja Domovića;

o tome kako me je strah;

o tome kako me je strah;

o, Bože, kako se bojim rata!

Vjetra koji će, koji može rasuti moje,

i očeve kosti.

 

 

BLOODY STORY

 

Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, takođe koleginice iz struke , i dvojice njihovih sinova, dječaka od pet i osam godina.

Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.

Izišavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom, odbjegla u zemlju lala i kanala.

– Kako tvoja djeca podnose granate?

– Onako. Svi se, kad počne, šćućurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.

Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la Ninja Turtles.

Obojica odgovorismo na njegov pozdrav.

– Vidiš – reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho – ovaj je jučer rekao da bi sve Srbe u gradu trebalo poklati.

 

 

MOLITVA ZA DJECU

 

Ko to ozgo, sa ovije’ brda, oslikanih kičicom Drljače,

rastjeruje konjičke magline? Ko nam cilja u stoljetne lipe,

u dječicu sa ružom u oku? Ko nas tjera u pak’o skloništa,

prišt rakijske tuge burlja u utrobi, s njegova se groba

 

– skromne, travne humke – stravično igrajuć?

Da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,

vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,

il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,

 

dok se gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje –

o, groznijeh ‘čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,

ti što si Svemoguć, i moju bi djecu neko mog’o ‘vako,

poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!

 

I njegovu djecu, vrapčiće nezlobne, možda mračak čeka,

isti, rušilački. I toga se bojim, tmuran i rasturen sličicama Hada,

tužeći za djecom, mojom, i svačijom. Moleći za djecu, moju i svačiju.

 

 

PSIHOLOGIJA

 

U ljeto 1992. godine nekoliko sam puta nosio hranu i preobuku mom prijatelju Janku Glogovcu, mladom magistru književnosti, zatočenom, sa još stotinjak Srba, većinom pripadnika Srpske demokratske stranke u obližnjoj sportskoj dvorani, sada pretvorenoj u sabirni centar. Većina ovih Srba tu se nalazila od maja (danas je šesti septembar devedeset druge), to jest od pada srpskog sela Bradina. U zajedničkoj akciji Armije i HVO-a, nakon oslobađanja, cijelo selo spaljeno, 48 Srba je pobijeno, a ostali su, prije dolaska u salu, prošli pakao obližnjeg logora u Čelebićima, selu na južnom prilazu gradu. To žestoko mučilište prošao je i moj prijatelj. S njim ni tada, za rijetkih i pomalo riskantnih posjeta, a ni ranije, nikada nisam raspravljao o politici. Druge, čistije i dublje teme cementirale su naše prijateljstvo: psihologija, istočnjačka filozofija, beskrajno polje mističnog, uz, naravno, književnost, bili su dovoljno privlačni i uzbudljivi da ispune duge sate naših povremenih susreta.

Šta mislim, pita me on tako u dvorani nasamo, o njegovoj dilemi: da li da ide na razmjenu ili da, nakon puštanja, ipak ostane tu, u gradu, sa svojima?

Budući da se radi o porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece koji, koliko znam, ne sanja zastave, odgovorih, istina nevoljko – jer ni sam najčešće ne znam šta bih sa sobom – da mislim da je ipak najbolje da ostane sa svojima, u zavičaju, pošto, i pored svega ružnog, znam dosta Srba koje niko nije dirao.

I, nastavih da trunim, sad je najvažnije sačuvati glavu, porodicu, obraz i barem zrnce zdrave pameti.

– A zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

U velikim smeđim očima, sad prepunim očaja, tiho se ugnijezdila golema sjenka, sve tamnija i tamnija.

 

 

POSVETA

 

U Sarajevu je do 20. 9. 1992. godine poginulo, prema bezbojnom glasu spikera prijestolničkog radija, dvije hiljade dvije stotine i dvadeset petoro djece .

Zapisujem to u podrumu bez škura i bez prozora, jazbini “popločanoj” hladnim linoleumom.

Pišem ovo ledenog dlana i vrućeg prsta, na moje momke misleći: Svenko je prošle sedmice trebao poći u školu. Torbak o leđima, u njemu olovka i papir. Šarene bojice.

Busom do Poreča.

Mali Čovjek sriče prva slova.

Putuje li sam, bez majke, i jesu li mu suhe oči, s jutra.

Svoj prvi školski rastanak s majkom, i ocem-borcem, strahogoncem propustilo je, eto, 2225-oro djece u Sarajevu, djevojačkoj haljini isparanoj gelerima.

Ovu užasno nemuštu pjesmu posvećujem njima, divljački slomljenim grančicama prepunim cvijeta, tek propupalog.

 

STRAH

 

Tmurno.

Bolesna jugovina.

U brzom mimohodu (pocrnjeli, granatama isprobijani zidovi, kao kulise iz Karpenterovog filma) ugledah visokog, krupnog vojnika sa crnim “kaubojskim” šeširom na glavi.

U značci na reveru, slici pripadnosti, sve njegovo jednostavno: vjeruju.

Prodorne, surove oči vuka, malo izgladnjelog.

 

 

 

 

ZA UPOKOJ ČOVJEČANSTVA, ZA NJEGOV EPILOG

Ima u dnevniku o ratu Gorana Sarića jedno mjesto koje osvjetljava autorsku poziciju u vremenu ratnog užasa. Ono posvjedočuje nepripadanje bilo kojemu obliku kolektiviteta, pogotovu onog izimaginiranog u radionicama nacionalističkih, tj. šovinističkih ideologija. Bez te etike nije moguća ni poetika svjedočenja na kojoj se zasniva ovdašnja ratna književnost angažirana u odbrani gole ljudske supstance u ratnom užasu i suprotstavljena ideološkim moćnicima koji su ubilačkom snagom oružja dokazivali tačnost svojih mrzilačkih naracija. To mjesto Sarić uvodi u svoj neobični dnevnik jednostavno, kao i druga razmišljanja i svjedočanstva o ratu o kojemu piše iz pacifističke perspektive, ne pristajući ni jednog momenta da svoje dnevničke bilješke podredi nekom cilju izvan zalaganja za elementarne humanističke vrijednosti: Da se vratim na početak: avlijska, komšijska Bosna i Hercegovina, jedina koju volim, mada i dalje traje, blijeda je slika moga zavičaja. Zapravo su naša slaganja u vezi sa “velikim pitanjima”, bojim se, više deklarativna, nezamjerajuća, a u suštini – neiskrena. Duboko u sebi, većina ljudi ovdje se najbolje osjeća među pripadnicima svoje nacije. Hoće li me iko pravilno razumjeti ako ovdje, uz sav respekt prema religijama i nacijama, napišem: svog Čopora?
Nisu li Meštri, zapravo, to i željeli?!
A oni rijetki pojedinci koji pokušaju da se izdignu iz blata nacionalnih podjela i isključivosti, oni u pravilu smjesta budu žigosani kao mekušci, izdajnici, prodane duše, pervertiti …
Što se mene tiče, već dugo želim samo maličak tišine, opervažene samo poznatim dječijim smijehom.
Da, jedino je tako i moguće pisati o ratnom užasu, iz individualne, intelektualno odgovorne perspektive koja omogućuje ličnoj istini, onome što se gledalo vlastitim očima i što se doživljavalo u ratnoj svakodnevnici, svemu čemu se na ovaj ili onaj način svjedočilo, da postane korektiv onoj kolektivnoj, zvaničnoj koju podanicima nameće društvena moć, akademska, medijska, ideološka, politička, religijska ili neka druga. A to znači da Sarićev dnevnik kao i niz drugih djela tog tipa pisanih za vrijeme rata u BiH, npr. onaj izvanredni fra. Ljube Lucića Između neba i granata, ili onaj potresni što ga je pisao na Grbavici u osobenom zatočeništvu Jakov Jurišić, ili dnevnik 700 dana opsade Željka Ivankovića vođen u Sarajevu, polazi iz ličnog da bi obuhvatio povijesno, društveno iskustvo u prelomnim ratnim vremenima. Ovo mjesto u Sarićevom dnevniku važno je zbog toga što ne pristaje na uobičajene ideološke fantazme, npr. onu vrlo često o multikulturnoj, apsolutno tolerantnoj, tradicijskoj Bosni koja dobacuje iz srednjovjekovlja i fantazme o dobrim Bošnjanima u moderno doba, ili onoj suprotnoj, o Bosni kao zemlji mržnje izimaginiranoj na osnovu krivog, ideološkog tumačenja Andrićeve priče Pismo iz 1920., ili nekoj drugoj iz čitavog niza nastalog tokom dvadesetog stoljeća i ideološkog preloma u kojem je jedan oblik totalitarnog uma, onaj komunistički, zamijenjen drugim, nacionalističkim, do kraja militantnim, rušilačkim i ubilačkim. Sarić namjesto o fantazmama govori o avlijskoj, komšijskoj Bosni, onoj koju oči vide, kojoj se svjedoči vlastitim životom, njegovom intelektualnom, etičkom, zašto ne i duševnom sadržinom. Ta avlijska Bosna intimna je projekcija želje za dobrom, ali i istina svakodnevnog životnog iskustva, onoga što goli život traži od ljudi u težini njegova podnošenja.
E, u tu Sarićevu Bosnu uplivava rat i njegove ideologije na svoj ne samo rušilački, nego i kapilarni, nevidljivi način mijenjajući mentalne slike i uvjerenja susjeda. Rat otud nije isključivo spolja, u ubijanju, rušenju, praksi zločina, već postaje i unutrašnjim fenomenom vodeći ka imploziji ličnosti. Zapravo su naša slaganja u vezi sa “velikim pitanjima”, bojim se, više deklarativna, nezamjerajuća, a u suštini – neiskrena. Duboko u sebi, većina ljudi ovdje se najbolje osjeća među pripadnicima svoje nacije. Sarić uviđa tihi, nevidljivi, skriveni rad rata i ideologije koji vodi ka nemogućnosti da se o velikim pitanjima može iskreno razgovarati. Taj iskreni razgovor nestao je sa avlijske, komšijske scene, a njegovo mjesto zauzima licemjerstvo, neiskrenost, da bi autor prozreo kako se duboko u sebi većina ljudi najbolje osjeća među pripadnicima svoje nacije.
Rat tako postaje mentalnom dresurom pojedinaca, a nacionalistička ideologija se pokazuje kao osobena mitologija i ontologija koja izvana prodire unutra mijenjajući sva životna uvjerenja ljudi. Budući da nije samo rušenje, nego i mentalno pustošenje, rat biva prostorom proizvodnje nove diskurzivne prakse koju Sarić vidi kao potpun trijumf meštara nacionalističke ideologije. Ili, kako bi to, analizirajući opći povijesni plan hrvatskog i bosanskog krvavog razbojišta na prelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvo stoljeće, rekao Paskal Brikner: najveći trijumf velikosrpske ideologije jest u tome da su mržnjom zarazili svoje žrtve Hrvate i Bošnjake. Pod Hrvatima i Bošnjacima Brikner podrazumijeva ideološke, političke i vojne centre moći koji nisu uspjeli da vrijednostima demokratije, humanizma, etike odgovore na ratni, rušilački pohod velikosrpske ideologije i slaganje velikog procenta etničkih (nacionalnih) masa sa tim centrima.
Za razliku od Briknera koji analizira povijesna zbivanja, Sarića zanima mikro plan u ovom dnevniku, iskustvo malog, života, svakodnevnih životnih praksi koje se ne uspijevaju oprijeti zovu ideologije. Ideologija porobljava i preoblikuje svakodnevni život, što je njen najveći mogući trijumf. Tu se, zapravo, potvrđuje ono što je o ideologiji sjajno primjetio Luj Altiser tvrdnjom da ona priziva subjekte da u skladu s njom zauzmu interpretativne pozicije prema stvarnosti koja ih okružuje. Na osnovu toga ona i hoće biti istininom stvarnosti, a rat sa ubilačkog, rušilačkog i ideološkog plana silazi na mentalni i pribavlja ideologiji ne samo istinosno, nego i psihološko, emocionalno, čak etičko opravdanje. Rat na taj način postaje mentalni događaj prve vrste i iz osnova mijenja kolektivne identitete i kulturološki poredak vrijednosti.
Na koncu, metafora avlijske Bosne funkcionira kao Sarićeva čežnja za svijetom od prije ratnog potopa koji je nosio obećanje sklada, a nije se uspio oprijeti navali užasa.
Ovaj opšti plan svjedočenja Sarićev dnevnik podupire nizom detalja iz ratne svakodnevnice, pa je on potresan u onoj mjeri u kojoj svaka dobra književnost ne dozvoljava zvaničnim, proklamiranim istinima različitih društvenih institucija da ostanu cijele i neupitne. Konjic i rat u njemu ukazuju se kao prostori istina iskustva koje stoje naspram istina ideologije.
Nekoliko vrsnih, potresnih detalja donosi ovaj dnevnik. Jedan od njih je svakako onaj u kojem se opisuju zločini nad Srbima, koji su ostali u Konjicu, iako ih je Kradžićeva ideološka nomenklatura pozivala da se pridruže ubilačkoj moći koja je napala ovaj prelijepi grad na obalama Neretve: Jednog su kasnog majskog jutra na desnoj obali Neretve pronađeni leševi mog kolege, profesora geografije, njegove supruge, takođe koleginice iz struke, i dvojice njihovih sinova , dječaka od pet i osam godina.
Jutro prije toga sreo sam ga u školi u kojoj smo obojica radili.
Izišavši na terasu, osunčanu, čavrljasmo o svemu i svačemu. Raspitivao se o mojoj sestri, kojoj je četiri godine bio razrednik. Pola godine prije izbijanja rata ona je, zajedno s mužem i petomjesečnom ujkinom debelguzom Mašom , odbjegla u zemlju lala i kanala.
Kako tvoja djeca podnose granate?
Onako. Svi se, kad počne, šćućurimo u jednu sobicu koja nije na direktnom udaru. Rijetko silazimo u podrum.
Ulicom ispod nas baš je prolazio jedan mladić u uniformi a la ninja turtles.
Obojica odgovorismo nan jegov pozdrav.
Vidiš, reče tiho Đuro nadnoseći mi se nad lijevo uho, ovaj je juče rekao da bi sve Srbe u Gradu trebalo poklati .
Sarićev dnevnik na preko ovakvih detalja funkcioniše kao mnemotop koji u našu svijest priziva i druge slične zločine, npr. one nad sarajevskim Srbima koje je, uz ostale, izveo i komandant Desete brdske brigade Armije BiH, Mušan Topalović Caco, skupa sa nekolicinom svojih suboraca. Nužno je podsjetiti da je tog istog Cacu svojedobno kao heroja odbrane grada slavilo medijsko Sarajevo, a da ga Alija Izetbegović, predsjednik BiH, u jednom svom intervjuu nazavao herojem i zločincem, te da mu je u Sarajevu priređena dženaza kojoj je prisustvovalo prema procjenama medija čak dvadeset hiljada ljudi. Bila je to, poslije Izetbegovićeve, najmasovnija dženaza u postratnom Sarajevu.
Poricanje takvih i sličnih zločina nije tek puko etičko pitanje, već ono posvjedočuje karakter institucionaliziranog društvenog pamćenja s ciljem da se stvori slika o apsolutno nevinoj, etički neupitnoj Armiji BiH i njenim pripadnicima i da se Bošnjaci predstave kao stalne svpovijesne žrtve drugih. Na taj način bošnjačka želi ostvariti moralnu nadmoć nad drugim nacionalističkim ideologijama i pribaviti sebi moralno opravdanje za mentalnu, lobotomiziranu okupaciju svojih podanika.
Sarićev i slični dnevnici kao mnemotopi ne dozvoljavaju, pak, zaborav zločina nad nevinim, bez obzira jesu li oni počinjeni u ideološke ili neke druge svrhe. Takvi zločini, zapravo, demaskiraju svaki pokušaj stvaranja crno-bijelih matrica u kolektivnom, društvenom pamćenju, a suštinski, kao kakav moćan reflektor, osvjetljavaju licemjerstvo bošnjačkih političkih, akademskih, religijskih i medijskih elita koje ih prešućuju ili poriču. Naravno, Sarićev dnevnik je potresan, jer svirepo ubistvo Đure i njegove cijele porodice, kao i drugi slični primjeri iz Konjica, postaju ispitom savjesti ukupnog bosanskohercegovačkog društvenog sistema, strogo podijeljenog po etničkim šavovima upravo selektivnim memoriranjem ratnih zločina.
Baš zato je Sarićev dnevnik predragocjen, pogotovo kad se ima u vidu da on svojom cjelinom ne pristaje na ideološke laži.
Otkriće nam on i druge stravičene detalje, npr. onaj o svirepom ubijanju dvojice nemoćnih staraca: Opet je ubijeno dvoje staraca, Srba, na Donjem Selu, djed moje komšinice Dese Ćećez, koji ni pod koju cijenu nije htio da, zajedno sa većinom suseljana, napusti zavičaj. Druga žrtva je takođe starac, i to gluhonijemi, takođe samac u nekad čeljadima i imanjem bogatoj kući.
Sve se više govorka o masovnom i organizovanom egzodusu preostalih (malobrojnih) Srba i Hrvata iz Konjica. Navodno je juče jedna od najuglednijih Srpkinja u Gradu, Danica Ninković, ispred mnogih nezadovljnika, trebala da ode predsjedniku Ratnog predsjedništva opštine Konjic sa zahtjevom da nas vlast zaštiti ili da nas pusti da idemo kud ko hoće. Još ne znam šta je od toga ispalo ali sam, kao i većina komšija, odlučio da ja i majka idemo samo u slučaju da krenu baš svi Srbi i Hrvati.
Tako se faktografsko u ovom dnevniku širi ka analitičkom svjedočenju koje osporava kolektivno, institucionalizirano pamćenje, a Srbi ubijeni na teritoriji pod kontrolom Armije BiH dobijaju u Sarićevom dnevniku neku vrstu svog simboličkog spomenika. Ti ljudi odbačeni su od svih ideoloških centara moći. Onaj Karadžićev velikosrpski, rigidno nacionalistički, odbacuje ih iz srpskog kolektivnog pamćenja kao izdajnike, tzv. Alijine Srbe, demonizira ih i prezire. Onaj izetbegovićevski profiliran, bošnjački, prešućuje i poriče zločin nad njima, nesposoban da na osnovu njihovog memoriranja redefinira svoju nacionalističku osnovu i postigne minimum katarze. Onaj hrvatski u BiH nije ni u kakvoj mjeri zainteresiran za njih. A radi se, u stvari, o ljudima koji su na različite načine u većini vjerovali u mogućnost opstanka BiH kao zemlje međuetničkog sklada, bez obizira da li ona bila profilirana na osnovu titoističke ideje bratstva i jednistva, ili ranijih ideologija jugoslovenstva, ovog ili onog tipa. Njihov kozmopolitizam, internacionalizam i odbijanje nacionalizma predragocjen je da bi bio zaboravljen, a na osnovu njegovog pamćenja moguće je ovdašnje ratom i nacionalizmom trogetioizirano, mentalno okupirano, po međuetničkom sukobu i mržnji u režiji nacionalizma podijeljeno društvo vratiti onom civilizacijskom maksimumu što ga je BiH ostvarila u fazi liberalnog, soft socijalizma iz druge polovine dvadestog stoljeća. Tako ti svirepo ubijeni Srbi postaju spomenici jednog, čini se, nepovratno nestalog svijeta i osobenog tipa bosanske civilizacije koju su razvile ideje intrenacionalizma, kozmopolitizma, uključujući i ideologiju bratsva i jedinstva, ne bez oslonca na tradicijsku vrijednosti tzv. običajne Bosne, koja je uz forme multietničkog i multireligijskog sklada znala razviti i forme sukoba, isključivanja, preziranja itd.
Ako je Sarićev dnevnik mnemotop takvim žrtvama rata, on je i mnemotop ratnog apsurda, jer uspijeva oslikati iz lokalnog, konjičkog i opći, bosanski plan ratnog užasa. Naravno, tu odmah dolazi u prvi plan deskripcija i memoriranje zločina i nad Bošnjacima i Hrvatima, ako se hoće žrtve etnički odrediti, a u stvari zločina nad Bosnom i njenim građanima, opisi mučne ratne svakodnevnice, minuciozne kratke, ali upečatljive analize karadžićevskog tipa četništva i čitav niz drugih vanrednih dnevničkih bilješki koje osvjetljavaju bosansku ratnu tragediju sa punom sviješću o krivnji velikosrpske nacionalističke ideologije, ali i hrvatskog i bošnjačkog nacionalizma koji su od nje preuzimali narativne formule u profiliranju svog ideološkog sistema. A to znači da se u Sarićevom dnevniku neprestano širi perspektiva, pa se u njegovo bilježenje ratnih zbivanja uključuje i hrtvatsko-bošnjački ratni sukob, stradanje civila od granata u Konjicu, svakodnevno granatiranje tog grada sa četničkih položaja na Borcima, logor za Srbe u Čelebićima, zločin nad Srbima u Bradini, unutarbošnjački zločin nad grupom koju su u blizini Konjica ubili neki pripadnici Armije BiH ili, možda, i policijskih struktura Izetbegovićevog sistema, a koji je ostao do danas nerasvijetljen i sudski neporcesuiran.
Dnevnik tako postaje hronologijom apsurda koji se lepezasto širi od lokalnog ka opštem, pa slika ratnog užasa postaje mozaik raznovrsnih detalja, u kojem se prepliću događaji i njihovo doživljavanje, a hronološko bilježenje ustupa pred lirskim sekvencama, analizom, ili pak smjelim otkrivanjem privatnog, intimnog, čak psihološkog. Zato Sarićev dnevnik jest vrsna kombinacija poezije, naracije, deskripcije, hronologije i emocije, psihe i ideologije, jedan žanrovski miks u kojem ovaj pjesnik pokazuje da vrijedna literatura nastaje onda kad se o njoj ne misli unaprijed i planski, kad se jednostavno rečeno poklope forma i sadržaj prelomljeni kroz individualni pogled koji ne pristaje ni na kakvu vrstu apriorističkih dogmi. Ta dimenzija ovog dnevnika približava ga onoj žanrovskoj kombinaciji koju je ponajbolje u ovdašnjoj književnosti pokazao Tvrtko Kulenović u svom maestralnom romanu Istorija bolesti. Sarićev dnevnik nije, naravno, roman, ali ima nešto od romanesknog, nije ni poezija, ali je u sebe usisao cijele pjesme i logiku poetskog notiranja svijeta, nije drama, ali dramski intenzitet nosi njegovu semantiku, nije do kraja ni društvena analiza, ali ona mu daje misaonu boju i ton. Takav dnevnik, po svojoj sposobnosti žanrovskog usisavanja plijeni i kao literatura i kao svjedočenje.
A iznad svega toga on nosi mnemotopsku funkciju u kojoj Konjic postaje i simbolički topos ispita ovdašnje društvene savjesti sa izuzetnim humanističkim pozivom na katarzu. Sve se tu na odličan način poklopilo, Sarićevo nepripadanje, njegova pozicija u kojoj mu ime i prezime za jedne simbolički znači pripadanost srpstvu, a za druge izdaju istog tog srspstva, njegovo opredjeljenje za golu ljudsku supstancu, za onaj dječiji osmijeh koji se čezne ne samo kao susret sa porodicom, nego i kao filozofija humaniteta na tragu stava da jedna dječija suza ukazuje na pakao svijeta koji nastanjujemo, filozofija na osnovu koje je Dostojevski pisao svoje romane. Na koncu, bol koji leži u podlozi Sarićevog dnevnika vraća nam čežnju za nevinošću svijeta, iako smo, kako bi rekao Tin Ujević, odavno ispjevali pjesme za upokoj čovječanstva, za njegov epilog.

Enver Kazaz

 

 

HRONIKA KONJIČKOG ZLA

 

 

Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH.
Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke.
On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH. On govori o ubistvu porodice Golubović, zločinu nad Srbima u Bradini, maltretiranju logoraša srpske i hrvatske nacionalnosti po konjičkim kazamatima i brojnim drugim stvarima koje su nikad oprana mrlja na savjesti kako Konjica tako i onog dijela BiH odakle je dolazilo i dolazi najviše glasova za njen opstanak i njenu multietničnost. Iz Sarićevog pisma možemo itekako nazrijeti da je na toj strani dio vojnih, policijskih i političkih struktura itekako radio na etničkom čišćenju, nešto više sofisticiranom nego što se to dešavalo na srpskoj i hrvatskoj strani, ali gotovo jednako učinkovitom. Imamo li u vidu da je Konjic prvi otvoreni grad u BiH, onda takvo pismo još teže pada jer se po pitanju njegove multietničnosti ovoliko godina iza rata gotovo ništa nije uradilo, a on je zbog svoje odrednice – prvi otvoreni grad – trebao biti primjer drugim gradovima. Vidimo jasno, ciljano je ubijana multietničnost sa željom da se ne ponovi i to pod zakletvom u nju kao garant vlastite moralnosti.
To je ona, moglo bi se reći, ideološka potka dnevnika koja ga čini zanimljivim za istinu o bosanskom ratu i za rušenje mitova o njemu.
Intimistička strana dnevnika govori o drami pojedinca i strahu za vlastitu glavu sa svih strana. Međutim, iako je sačuvao “glavu”, teško je reći da je sačuvao život, on se naprosto raspao. Domovina je nestala, porodica se rasula, prijatelji razišli ili promijenili do neprepoznatljivosti, grad se pretvorio u ruševinu, sistem vrijednosti okrenuo naopačke a na stratištu vlastitog kosmosa jedino na šta se mogao osloniti bilo je sjećanje na bolje jučer i slaba nada u bolje sutra koje s onim jučer ne može imati nikakve veze. Rat, iz te intimističke drame gledano, dođe kao čistilište od starog za novi život koji će autor nastaviti u Holandiji. Otud i naziv dnevnika “Lijepo gore klasici marksizma” jer se jedan život odgojem i obrazovanjem ukalupljen u te klasike srušio u ratu, tako da kraj rata nije bio spas već muka ponovnog počinjanja u zreloj dobi sa spoznajom o ljudskom kao demonskom.
S literarne strane gledano, dnevnikom dominira njegova lirska komponenta. Dijelom je to zahvaljujući pjesmama koje su u dnevniku našle svoje mjesto zahvaljujući onim životnim situacijama teško prevodivim na bilo koji drugi jezik osim jezik poezije. To je poezija, frostovski shvaćeno, kao ono što se izgubi u prevodu, o čemu se tako logično i lako zapitati, a tako teško naći jednostavan odgovor. Liričnost iskaza je prisutna i u ostatku dnevnika, prije svega zahvaljujući emotivnosti iskaza zahvaljujući kojoj ovaj dnevnik nije samo jedan u nizu ratnih dnevnika već obilježen individualnim senzibilitetom do te mjere da taj senzibilitet ovaj dnevnik u većoj mjeri čini originalnim negoli jedinstvenost situacija koje su u njemu opisane.
Posebno vrijedan pažnje je literarni postupak citatnosti. S jedne strane radi se o klasičnoj citatnosti koja služi svojevrsnoj korespondenciji između autorovog životnog i čitateljskog iskustva. Međutim, posebno je zanimljivo citiranje pisama Lazara Drljače, slikara osobenjaka, koji je više decenija svog života proveo u Šantića vili u selu Borci, gdje je i Boračko jezero. Drljača je to mjesto odabrao kao topos raja na zemlji. U ratu to mjesto postaje topos pakla odakle četnička armada bljuje vatru na stanovnike Konjica, zatočenike njihovog zla. Odlomci iz pisama Lazara Drljače te ratni autorovi zapisi tu korespondiraju kao dijalog ta dva toposa smještena na istom mjestu ali u različitim vremenima te istovremeno kao dijalog ta dva vremena, onog “kad je Bog po zemlji hodao”, kako autor na jednom mjestu kaže, te onog kad je Bog, kao označitelj za metafizičko dobro, protjeran sa zemlje.
Zbog svega navedenog, ovu knjigu smatram jednim od, u literarnom smislu, najkompletnijih prikaza rata u BiH, te, istovremeno, osvježenje unutar, mislio sam, potrošenog ratnog bosanskog pisma.

Amer Tikveša