“Namjestilo se” tako da unukin treći rođendan slavimo baš na dan utakmice Holandija-Češka.

Zato, uz svakojake poklone za dušicu – mi joj kupili mali kofer, za njene stvari kad pođe dedi i baki na spavanje – príja donijela i cijelu “skalameriju” oranje-rekvizita: majice, kape i kapice, šalove, trube, zviždaljke… Znam, ima toga svugdje, ali ovdje je to stvarno big business. Od kafića i supermarketa do radnji “bijele tehnike” – svud vas čekaju simboli u narandžastom. Zaskaču vas, grle, preklinju, mole i kúme da ih ponesete kući. I to gratis.

A zna se, gratis je (i) ovdje nešto najskuplje. To najbolje osjetite kad dođete na kasu.

Već sam o tome pisao u jednoj knjizi o Holandiji, ali evo: ovdje se za velikih nogometnih turnira sve, ali baš doslovno sve, odjene u nacionalnu boju: kosa i brkovi – ma sve dlake i dlačice! – auta i bicikli, zgrade, kuće i cijeli kvartovi… Naročito oni siromašniji. Oni su, u pravilu, puno socijalniji. Tu raja uloži dosta para u atmosferu, ljudi utakmice gledaju zajedno, vani, na meraji, pa svi barem jednom u četiri godine ličimo na – Turke! Razlika je samo u tekućini. Gajbe piva. A što poslije bole glava i novčanik – koga briga?!

U bogatijim četvrtima je drugačije. Tamo se broji svaki eurocent. I, čak i tada, vlada grobna tišina. Zato su, valjda, povazdan ljuti i kao namrgođeni, ti bogatuni. Nije ni čudo kad žive k’o miševi. I to u gvožđari.

 

Elem, nevjestina majka u obilascima radnji nakupila toliko navijačkog “pribora” da nas je sve obukla od glave do pete. Pa u neko doba posjedasmo pred ekran, da fino, natenane, proslavimo još jednu pobjedu Holandije.

A da ćemo pobijediti, u to nije bilo nikakve sumnje. U medijima se  već naveliko spekulisalo o “lakom ždrijebu”. četvrtfinalu protiv Danske i polufinalu protiv…

E, stanimo malo. Za pobjedu treba i poraženi. Ne znam ko je, nekada davno, smislio izraz/poslovicu “praviti račun bez krčmara”. Ali, u njemu/njoj su morale biti barem tri kapi “niskozemske” krvi. Jer, kad ga bolje upoznate, shvatite da ovaj narod – pogotovo njegovi tzv. “viši krugovi” – zapravo pati od strašne arogancije. Naročito prema onima koji dolaze iza nekadašnje “željezne” zavjese. Džaba im što su se u međuvremenu (kao) “popravili”. Istok je to…

A prema jačima, na istoj strani… Eeee, to je već druga priča. Nije bez vraga jedan bivši nizozemski premijer kolegu, takođe bivšeg premijera svoje zemlje, svojevremeno nazvao “Bušovim kućnim ljubimcem”.

Zna čovjek šta priča. I on je svojevremeno to bio.

Oni su vam kao Slovenci. Birvaktile, u Jugi, nad nama, “južnjacima”, vježbali strogoću, a prema Zapadu – manji od makova zrna. Kako nekad, tako i dan-danas.

A to nije lijepo. Ako si stvarno veliki, baš prema malima – ili onima koje takvim smatraš – budi džek. A ako si miš, pokrij se i šuti.

I tako, izabranici nekad sjajnog igrača a sada, definitivno, očajnog trenera Franka de Boera izađoše na travnjak u Mađarskoj kao da se malo razgibaju, rastrče, za sat i po “nafiluju” mrežu protivnika, a onda par dana mirno odmaraju do četvrtfinala s Dancima.

I šta da vam kažem? Sve ste vidjeli. A za one, rijetke, koji nisu – “nepatriote”, “luzere”, “idiote”! – samo jedan podatak: Holandija za 90 minuta nije uputila ni jedan jedini udarac na suparnički gol. Jedinu pravu šansu je imao napadač PSV-a Donyell Malen, kad je, ničim izazvan, izbio sâm pred češkog golmana. Ali mu se “nije dalo” da ga zaobiđe.

Pa ga je kasnije selektor de Boer zamijenio. I time dokazao da je ne samo nikakav trener, nego i očajan pedagog.

Nismo, dakle samo mi, okupljeni uz našu malu slavljenicu, tužno morali skidati dresove sa sebe. Vjerovatno je to isto, samo malo brže, odmah nakon utakmice uradio i holandski selektor  Frank de Boer, najčuveniji Mrgud među trenerima , kome ni vječito svadljivi Jose Mourinho i arogantni Louis van Gaal po tome nisu “ni do koljena”. Iskreno, sumnjam da su “našeg” Franka i njegova majka i supruga ikada vidjele od srca nasmijanog.

A ja takvim ljudima ne vjerujem. Nijedan posao na kugli zemaljskog ne možeš raditi dobro ako si vazda namrčen. Zato sam od početka tvrdio da se “najslabija karika” Oranje tima nalazi – na klupi. I samo ponekad izađe iz dug-outa.

Nije mi drago što sam bio u pravu. Živeći dugo ovdje, i ja sam pomalo postao Holandez. Iako, ona njegova socijalnija varijanta. Bar se tako nadam. Pa mi ih je žao. Naročito onog sirotog Malena. Dečko je pravi maler: em nije dao gol, em ga onaj glupan brzo zamijenio. Da sam znao, i njemu – tom glupanu – bih kupio jedan kofer. Samo puno veći. Da se definitivno spakuje. I nikad više ne vrati. Barem ne na klupu. Osim u kakvom parku. U Kini, Bakuu, Tadžekistanu – gdje god! Samo ne u Zemlji Lala i Kanala.

A dosadašnji tok prvenstva? Tanko, brate.* Na terenu sve sami “teški” milioneri – kažu da je Ronaldo i zvanično prvi fudbalski milijarder – a igraju kao da imaju dvije lijeve noge. A nisu ljevaci. Kad im zavirim u platne liste, padne mi na pamet sjajni Ivica Osim. On odavno tvrdi da će pare i fudbalski treneri poput Mourinha uništiti nogomet.

Osim toga, sav taj zanos (“zanos”?!)  kojim se poslušno ustaje, stavi ruka na srce, pjeva himna… Ko ne skače, mrzi Bosnu… Čemu to? Ja, recimo, ne mogu, a i da mogu – neću da skačem. A volim zavičaj. Što ga ne bih volio? Pa nisu valjda one tri poglavice što se od Une do Save vozikaju u papreno skupim autima i huškaju narod – nisu valjda oni Bosna i Hercegovina?! Ne, ona je puno više od toga. Tamo su moji korjeni, grobovi najdražih, tamo mi žive rodbina, drugari, prijatelji…

No, nemojmo o tome. Ovo već nema izravne veze s nogometom. Nego, vratite mi igru,  sportsku pobjedu i poraz, koji su poput života u malom. Ali bez ratnih pokliča, molim. Vratite nam nadigravanje, pa da opet uživamo gledajući. Izbacite, recimo, po imenima sjajne, ali silno dosadne, kalkulantske Francuze, s Morinjovim “klonom” Didier  Deschampsom. Neka pobjede, recimo, Belgijanci. Ili, zašto ne, Hrvati s preporođenim Lu(t)ka Modrićem. I vratite nam, kako znate, Donyella Malena. Taj definitivno zna igrati lopte.

Ako ništa drugo, da se osveti onom dunđeru, Franku de Mrgudu.

 

PS Tekst je pisan prije utakmica Hrvatska-Španija i Francuska-Švajcarska.