Skoro cijelu ovu sedmicu sam proveo u bolnici na pregledima. Ponekad sam sâm sebi ličio na mog dragog ujaka, daju, Bogdana Bjelića iz dolje navedene pjesme. A onda, danas, baš pred izlazak iz hospitala, pročitam tužnu vijest o smrti sjajnog glumca i, kažu – nisam ga lično poznavao – ljudine Mustafe Nadarevića.

Srećom, ispostavilo se da se radi o lažnom alarmu koji su, po principu snježne lavine, prenijeli mnogi mediji u Regiji. Slavni glumac je živ, ali se, na žalost, još od marta nalazi u Zagrebu, na liječenju od ozbiljne bolesti.Od srca mu želim(o) brz i uspješan oporavak!

Veza između Daje i Mustafe? Uvijek kad bih sa zadovoljstvom odgledao neku epizodu, bez Izeta Fazlinovića, sasvim ispodprosječne serije “Lud, zbunjen, normalan”, naprosto sam morao misliti na mog Daju: fizička sličnost, duh, šarm, maksuzija, švaleraj… Tako da će mi njih dvojica zauvijek ostati na neki čudan način neraskidivo povezani i dok sam živ – pa i u bolnici, Par hefti od neba! -grijati me iznutra neodoljiviim šarmom i duhovitišću. Dragi naši neponovljivi šarmeri!

Ovdje na omotu jedne davne knjige su Dajo i Ujna na jednom našem ispraćaju “u tuđinu” krajem ljeta – već tada nisu mogli niza basamake. Fotku je napravila moja sestra Goga. Na drugoj slici su Dajo i moja nedavno preminula tetka Đika (Đurđijana Ristić) na našoj avliji u Suhom dolu, za jednog od posljednjih skupa provedenih ljeta.

Osim njima dvoma, ovu pjesmu naravno, večeras posvećujem i sjajnom, za nas koji ga kao velikana glumišta poznajemo već decenijama, neprežaljenom Mustafi Nadareviću. Još jednom od velikih likova iz one velike države.

A sad, pjesma.

Dajo

“Ajde, svrati na jednu”, doziva,

Sa dna avlije, dok žurim niz basamake, U zadnju kupovinu,

Pred sutrašnji odlazak. “Ne mogu sad, Dajo, Kasnije!”

(A hoće li doći, i kada, to: kasnije?) U dnu avlije,

Ispod šljivinog hlada,

i za vrućina ogrnut debelim džemperom.

Skoro osamdeseta. Moždani udar,

I slaba cirkulacija, Kažu hećimi.

(Od njegove majke, a moje bake,

Kojoj i život, nedonošče, uvelike dugujem, Pamtim te, maticom vremena nabijene riječi: Basamaci, hećim, avlija, karpuza, pipun…

I, kad ih, k’o sad, pažljivo iz usta prospem,

kao da cijela ulica, Moje vrelo jaje,

Na bakinu zetu bez filtera, Najednom,

Zamiriši.)

Dajine krupne oči, Ranije vazdan za šegu, Šalu,

Šejtanluk Spremne,

Sad kao da na svijet

S djetinjim čuđenjem motre, Kao prvi put u dobro, i u zlo Ovog da časa

Gledaju.

Časna starina,

Što se u ratu, od granate, ni od PAM-a Nijednom nije štrecnuo

(dok mi, ostali, k’o zečevi na svaki šušanj skakasmo!), Sad samo vječito sjedi,

Rješava križaljke

I čeka tačnu uru, podnevni party, Kad će s ujnom, i mojom majkom, Uz mezu,

I čokalj konjaka, Šutke da zuri

U vječno bijelu kapu Prenjovu.

I kad se, k’o nekad, A sve rjeđe,

Svi pod njegovom krošnjom skupimo:

odrasli, djeca, unuci, praunuci, cuke i mace, I pokoja guja

Pod kamenom, On i tad šuti,

I puši,

Uz blagi osmijeh,

Koji kao da sve nam dopušta.

Ili se, Ko zna,

Od svega, Od sviju nas

U miru djetinjem Zauvijek Oprašta?

Iz knjige pjesama Tango aquarino)