Ljetopis 2023. (1)
Nakon slijetanja. prve noći i narednog dana povedenog u Istočnom Sarajevu – on i zapadni mu parnjak sve više postaju dva po mnogo čemu različita grada – dolazimo u Konjic. Raspakujemo se i odmah sjedamo na terasicu s pogledom na vrhove Prenja. Napokon!
Akšam. S Inat džamije uči zamjenski, “elektronski” hodža. Veliki komšijin pas, dobra Bóna (nije li to tautologija?!), koja se inače glasa samo sad, za vrijeme molitve, mu i danas vjerno “drži tercu”.
Brzo zaboravljam umor od puta: Holandiju, Sarajevo, pa i prevoj na Bradini – ono čuveno “i” koje spaja našu sjevernu, sa južnom regijom. Ovo je moje mjesto, ono što Englezi sa izvjesnom toplinom u glasu zovu: home.
Narednih nekoliko dana lješkarimo, šetamo, družimo se s rođacima i komšijama. Na moju poruku na fejsu da sam stigao u Konjic palcem gore reagovalo skoro dvjesto ljudi, uglavnom Konjičana. A na kafu u gradu me pozvala samo školska drugarica koja prezire (ne)društvene mreže.
B ó n a
Ona je veliki, krupan pas,
pomalo nalik haskiju.
Mirna,
danju se ili igra u bašči,
ili leži na betonskoj ploči,
krovu garaže pod kućom.
Žmireći gleda ka ulici,
na kojoj se igraju,
luduju,
skaču i grizu
drugi, napola ulični psi.
Čuješ je, tako,
petput na dan,
za učenja s obližnje džamije.
Vjerno,
visokim glasom,
prati molitvu –
– ali ne odmah,
nego tek od trećeg takta!
Tada imamo ezan,
prizivanje neba i Njega,
u dva glasa.
Fini,
konačni sklad,
insana
i hajvana.
***
Nakon pet dana krećemo za Slavonski Brod, pa dalje za Požegu, kod para s kojima ćemo docnije krenuti za Gorski Kotar. Milina novog autoputa traje tek do malo iza Zenice. Za tri godine, koliko nas nije bilo ovdje, gradnja famoznog koridora C5 “uznapredovala” je, po mojoj slobodnoj procjeni, jedva petnaest kilometara. Vjerna slika države u kojoj se korumpirana “elita” ne zna, ne umije, ili neće dogovoriti čak ni oko toga koliko je sati. Biće ta im tako odgovara. A Bosna i dalje šuti, hropće, ili mrzovoljno šapće, ali samo sebi u bradu.
Poslije Doboja je u svako doba mrak: loša cesta i plodna, ali u drač zarasla polja. Svuda kraj puta još uvijek ruševine – garavi, klimavi krnjatci koji bi se svakog časa, na malo jači vjetar, mogli definitivno urušiti u visoku travu i šipražje.
Ovim dijelom puta, posebno dionicom Derventa-Bosanski Brod, ni danas, skoro tri decenije nakon rata, ne bih volio prolaziti noću. A kako je to nekad plodan i rodan kraj bio!
***
Znao sam, itekako, za Ravnu Goru, visoravan u Srbiji koja, bar što se mene tiče, nije na dobrome glasu. Ali nisam imao pojma da i u Gorskom Kotaru ima toponim potpuno istog naziva.
Mjestašce od skoro dvije i po hiljade duša, smješteno između nešto poznatijih i većih mjesta Delnica i Vrbovskog. Tu se, barem na prvi pogled, nema mnogo šta vidjeti, ali mi, vječito gladni, brzo pronalazimo dobar restoran “Bijela ruža” u kome na meniju, uz ostalo, imaju i jela od divljači. U želji da probamo nešto posebno, naručujemo svaki po svom ukusu: šniclu od medvjeda s lovačkim umakom, srnetinu s umakom od vrganja, odrezak od jelena s umakom od malina i onaj od vepra s umakom od borovnica… Gurmansko “veliko finale”je sjajna, prebogata štrudla od borovnica!
Iznenađeni što se takve delicije uopšte mogu naći na jelovniku ugostiteljskog objekta, pitamo konobara gdje nabavljaju to meso. Ovaj veli da tu, blizu, postoji mesnica samo sa mesom od divljači. Lovišta u tom kraju, naime, imaju godišnju kvotu divljači koja, radi prirodnog balansa ovdašnje faune, smiju biti ustrijeljena. Cijene za takav lov jesu paprene, ali ima bogatih lovaca – poglavito iz inostranstva – kojima nakon ulova ostane trofej (krzno, rog, ili tako nešto), a meso ode u tu mesaru i bude prodano restoranima.
Ovaj kraj je i inače poznat po divljim životinjama. Tu, blizu, u Staroj Sušici, imaju čak i mali muzej, iliti Centar za posjetitelje “Velike zvijeri”. On je u cjelosti posvećen trima, ovdje skoro-pa-“domaćim životinjama”: medvjedu, jelenu i risu.
Muzej ćemo posjetiti sutra, a sad da se omrsimo (barem nama) do sada nepoznatim specijalitetima: gulašima od jelena i vepra, kobasici od divljači, šnicli od medvjedovine.
A vani je naglo zahladilo. Navukli se teški oblaci, sve se namrčillo. Naskoro pljusnu kiša, najednom, kako obično biva u ovim lijepim, ali pomalo surovim krajevima. Mada teški od jakog jela i domaćeg vina, na kraju objeda k’o metak ulijećemo u auto i jurimo u iznajmljenu domaćinsku kuću.
Domalo nam ljubacni gazda šalje sms s ponudom da nam uključi centralno grijanje.
A usred smo ljeta!
