Bočni panel, lijevi

Da su oni mrtvi. Da on, Auerbach, još živi.

Prije dvije sedmice je prvi val vojnika prešao Kanal. Govori se da je to bio pakao. Na Omaha Beachu. Sad je sasvim mirno. Sad, 20. juna 1944.

Pod vodom lica njegovih prijatelja, pored pramca desantnog plovila koji bez teškoća siječe put kroz nenamreškano more. Carlo. Blijed je, vene mu se prazne u kadi u jednom ciriškom pansionu. Za njega to uvijek ostaje 1941, 1942.

Emilia pliva kraj njega kao sirena. Posljednji put ju je vidio 1938.

Nisu svi mrtvi. Jedan rođak služi na palubi kruzera na Pacifiku. Drugi rođak, Erich, mu je posljednji put pisao iz Istanbula, da li on, Edgar, može ubrzati njegove prijave na konkurs kod nekoliko američkih univerziteta.

Neki se spase sami, drugi čvrsto uhvate za druge, poneki promaše. Emilija je propustila voz. Dahau, to je posljednje što je čuo o njoj. Vidi je kako žuri preko perona: nose je tanke noge, voz ubrzava, kofer se otvara, cijeli njen intimni život,  čarape, ruž za usne, svilena bluza koju joj je kupio na odmoru u Lisabonu, njegovo kukavičko pismo (“udaljili smo se”), ona usporava – fatalno kolebanje, ali mora li tek tako ostaviti za sobom?

Noćima je ležala budna, ukočena od straha pri pomisli da bi on, Edgar, mogao otići. Nije imala snage za bijeg, govorila bi mu ujutro, s zacrvenjelim očima. Svih tih noći nije ništa primijetio od njenog nemira. Sanjao je o nekoj drugoj, vitalnijoj Emiliji; o morskom povjetarcu koji miluje njena gola leđa kroz otvoren prozor hotelske sobe u Lisabonu. Lisabon je drugo vrijeme, drugi svijet.

Kroz talase vidi još jedno lice. To je Edgar Auerbach. Autarhično biće. Onaj koji preživljava. Čovjek divlje snage, kako se kaže. Četrdesetogodišnjak, prva generacija ovoga vijeka. Godina 0. Jedva raspoznaje samoga sebe. Misli su mu uvijek pri prvoj sljedećoj stanici na putu koji zapravo nikad nije planirao.

Četvrtak je, sunce sija, voda u plićaku tiho mreška, udar talasa izvodi “Der Wegweiser”, pjesmu broj 20 iz Winterreise. Lagani korak usamljene duše koja pjevajući ide u susret svome kraju. Auerbach je na Sommerreise: dolazi još jedno sjajno ljeto, sunce se sve više probija. Možda su i on i Emilija onomad, u ljeto ’36, kad su se spustili na atlantsku obalu, takođe već bili na Omaha Beachu. U jednoj od obližnjih luka ribari su sjedili na blokovima od bazalta. Poredali na desetke dagnji na ravan komad kamena, poput rimskih legionara na trgu. Ribari su preko njih stavili novine i zapalili ih. Životinje su se zbog vrućine skupile u školjkama. Auerbach se sjeća onoga što su novine napisale: Jesse Owens dovršava trilogiju. Emilia se nasmijala kad je ovo pročitala. Sve je trebalo biti dobro.

Auerbach je još od studija imao isti san. Nervozan je, smoking ga žulja po vratu, lijepi mu se za ramena i još prije no što mora izaći na podijum skroz je mokar. Sala je, Herr Auerbach, veli scenski radnik, koji ima zečiju usnu i klempave uši, skroz puna. Nacereno lice otkriva da u čeljustima više nema zuba. Nije neugodno to što Auerbach ne zna čitati note, kao ni to što ne zna pjevati. A onaj komplet gramofonskih ploča s integralnom Winterreise, izvedba Gerharda üscha, bezbroj puta ga je odslušao, i solidno naučio tekst. Neugodno je to što je pijanist javio da je bolestan. Kad je Auerbach vukući nogu za nogom izišao iza kulisa, ugledao je džinovski klavir na kome mora pratiti samog sebe. A on uopšte ne svira piano.

Odjeknuo je kolebljiv aplauz.

Otkad je stigao u Filadelfiju, taj san je nešto blaži: sad tu stoji klimavi mehanički piano, muzička rolna se već vrti kad on izađe iza kulisa. Prvi taktovi “Gute Nacht”.

U bazi u Essexu su im pokazali karte i mape. Nakon iskrcavanja bi trebali produžiti za Caen. Teren je očišćen. U oficirskoj menzi je vidio naslovnicu Life-a, mutnu sliku vojnika u plićaku, nakošena kaciga na glavi. To je bilo 6. juna.

To se ima desiti 20. juna, iskrcavanje.

20. juli

Avgust.

Njihove trupe napreduju, bez značajnijeg otpora. Najesen u Parizu, govorka se. Njihove trupe: Auerbach u desantnom čamcu stoji pokraj Craiga Phillipsa, iz Columbusa, Ohio. Craig je geolog, ali ga neodoljivo privlači flamansko slikarstvo. Kad je Auerbach imenovan za upravitelja Museum of Arta u Filadelfiji, Craig je primljen za konzervatora. Craig je Auerbacha predstavio Susani. Edgare, rekao je, vrijeme je da evropski život ostaviš iza sebe. Susan je dobra prijateljica. Načitana je, uskoro će završiti diplomski rad o impresionistima. Rado se želi vidjeti s tobom. Vrijeme je, Edgare, da za sobom ostaviš emigrantski bluz. Povratak je idiotska ideja. Trebamo te ovdje u muzeju. Poslije rata. Mi ovdje nešto gradimo. Evropa je ruševina, to je močvara. A Susan nema ništa protiv ideje o djeci.

To je rekao Phillips. A Auerbach odgovorio: možda si u pravu, Craig. Dobro. I večerali su svi zajedno. Craig i njegova žena Sally i on, Auerbach, i Susan. Pitao je Susan da izađu, sedmicu kasnije su gledali The Philadelphia Story sa iritantom američkom Katharine Hepburn, a sutradan se probudio u skromno namještenom stančiću gospođice Susan Heimbach na Ridge Avenue koji  je plaćao otac, koji je zaradio bogatstvo na proizvodnji šibica i čačkalica. Reprodukcije impresionista na zidovima. Dok je još spavala, on je gledao Mont Saint‑Victoire, njena leđa, osjetljivi lûk njenih ramena. Kad se probudila,  zaprosio ju je. Proleće ’42.

A u međuvremenu je oslobođen Pariz, tamo nisu zatekli ništa, ama baš ništa: u njih su buljili prazni zidovi Luvra, srameći se svoje golotinje. Pljačka je uspjela.

To je već bio kraj avgusta 1944.

Susan piše da osjeća kako joj beba lupa u stomaku. Znak nestrpljenja, čini joj se; njemu je to znak njenog nestrpljenja. Edgare, zatražila je, obećaj mi da ćeš za Božić biti kod kuće. Želim da budeš ovdje kad se rodi beba. Na to pismo joj još mora odgovoriti.

Krenuo je ka sjeveru u prvim redovima. U Gentu je nestao Lam Gods, u Brižu Madona sa djetetom. Na kraju je napisao Susan kako je sve tanja šansa da za Božić bude kod kuće, na kraju krajeva, već je septembar. Oktobar. Novembar. Piše tu riječ, kod kuće, home, i osjeća se mučno, čak kao lažljivac. Nikad joj to ne bi priznao, nikad joj to čak ne bi mogao objasniti, ali njegov Heim nije tamo gdje mu je home. Fremd bin ich eingezogen, fremd zieh’ ich wieder aus.

Craig se iz Crkve Naše Gospe vratio mrtvački blijed i još iste večeri napisao Sally da neće biti tamo za Božić, da se zakleo da će se vratiti tek kad Madona bude pronađena. A ako ne nađemo tvoju Madonu, upitao je Auerbach. Craig mirno odgovori: onda se nikada nećemo vratiti kući, we’ll never go home.

U Eseksu su im osim mapa pokazali i besonačan niz fotografija. Nestala platna, skulpture, tepisi. Zastrašujuće. Führer i Reichsmarschall su prošli Evropom pljačkajući i kradući kao vandali. Gdje su htjeli sve to ostaviti? Vermer u spavaćoj sobi? Tintoreto i Karavađo u salonu? Srednjovjekovne taiserije na podu? Iz ukradenog bohemskog kristala su pijuckali bordeaux, lizali mast s venecijanskih porculanskih tanjira. Budiš se sa Astronomom, ljubavnicu ljubiš kod svijećom osvijetljene Judite i Holoferna. Kakiš pod Kugom u Firenci, Makartovim platnom koje je Hitler nakon puno gunđanja oteo od Musolinija. A dupe brišeš ekspresionistima, fovistima.

Krajem novembra pada prvi snijeg. Tapiserije će dobro doći u bunkerima. Auerbach leži na drvenoj sećiji, drhteći od studeni. Bliži se Strazburg.

U Filadelfiji mu se rodio sin, saznaje iz telegrama za Božić. Philip, tako su ga nazvali. Po Susaninom ocu.  Philip Auerbach. Osjetio je radost, vjeruje, iako je ovdje u Elzasu hladno. Nun ist die Welt so trübe, der Weg gehüllt in schnee.