2

 

Ova priča je izvještaj sa dva putovanja, jednog iz 1960. i jednog iz 2010. Oči koje su gledale 1960. bile su oči pisca Johna Steinbecka i njegovog psa Charleya. Oni su zajedno putovali zemljom u zelenom GMC-kemperu, Rosinanti. Vozilo je nazvano po Don Kihotovom konju, jer su svi smatrali da se radi o dvije usporedive ekspedicije: šašavi penzionisani vitez sam-samcat polazi na put da bi zemlju oslobodio od bijesnih, smrtno opasnih vjetrenjača. Oči iz 2010. su moje.

 

John Steinbeck je 1960. bio povisoki, dobrano osjedjeli muškarac od pedeset osam godina. Njegovo je lice, kako sam piše, nosilo tragove vremena, sa ožiljcima, usjecima i borama. Imao je brkove i bradicu, a najradije je nosio radon odijelo: kratke gumene čizme wellington, pamučne pantalone kaki boje, lovačku jaknu i izlizanu plavu šilticu britanske mornarice. Nju je za vrijeme rata dobio od jednog kapetana  torpetnog broda – brod će nedugo zatim biti torpediran. Ostaci ratnih godina, kao i kod bezbrojnih drugih ljudi, kriju se u svim šavovima i pukotinama Steinbeckovog postojanja.

Bio je oženjen sa Elaine Anderson, pristojnom teksaškom damom koja je pokazivala izvjesnu sličnost sa lady Bird Johnson, ženom uticajnog senatora i kasnijeg predsjednika. Ove dame su bile dobre prijateljice – kad je lady Bird postala javna ličnost Elaine joj je čak redovno kupovala namirnice i odjeću, pošto su imale potpuno jednake mjere. Najveći dio vremena stanovale su u Sag Harboru, staroj ribarskoj luci na istočnoj obali, u krokodilskim čeljustima Long Islanda, dva sata istočno od New Yorka.

Sag Harbor je u to vrijeme bio maleni fabrički grad, blue collar town.* Tu se

nalazila Bulova, fabrika za proizvodnju kutija za satove. Grumman je imao fabriku aviona, a bilo je i nekoliko lučica za popravku i gradnju brodova. Nekada, oko 1840., bješe to jedna od najsurovijih luka za lovce na kitove. Na Old Burying Ground nalaze se grobovi prvih stanovnika ovog gradića, iz 1776-e: borci u američkoj revoluciji, francuski trgovci, portugalsko mornari, irski i engleski lovci na kitove. Kruže priče da posada nekih brodova nije smjela sići sa palube, ondašnji mnogobrojni barovi i bordeli bili su odviše rizični. Bila je to i jedna od najbogatijih luka, što se još uvijek vidi iz raskošnih rustikalnih vila iz 19. vijeka u krošnjama visokog drveća,  malo izvan grada. One imaju velike balkone i trijemove, grčke stubove, vitražne prozore, sve i svašta. Najveći broj tih kuća u posljednje vrijeme su preuzeli i restaurirali bogati Njujorčani, ali oko 1960. su često bile zapuštene.

Steinbeckovi su tu 1955. kupili malu kuću. To je vrlo brzo postalo Steinbeckovo najdraže mjesto. Tu je napisao četiri knjige i bezbroj pisama, raspredao o svijetu i životu, zapao u krizu, ponovo se izvukao iz nje. Njihova kuća se nalazila – i još uvijek nalazi – na Bluff Pointu, zelenoj padini u zalivu, okružena starim hrastovima, sa sopstvenim molom za brod o kome je Steinbeck oduvijek sanjao. Iz kuće je pogled pucao preko travnjaka, pa dalje preko mirne zalivske vode, sve do gradića i luke.

Steinbeckov život tekao je po ustaljenoj šemi: rano ustajanje, s Charleyem autom do Main Streeta, dignuti poštu, kupiti novine, kafa u ribarskoj kafani Black Buoy, mala posjeta gvožđari Boba Barryja. Steinbeck je bio lud za tehnikom. “Alat, mehaničke stvarčice, toga mu nikad nije bilo dosta”,  čuo sam od njegovih starih prijatelja. “Potom sređivanje kempera, te Rocinante. To je bilo baš tipično za njega.” Zatim, na pisanje. Popodne ponovo u luku, par čaša s Barryjem i nekolicinom prijatelja u malom baru u Upper Decku. Grubi John i prefinjena  Elaine su bili savršeno usklađeni. Prema prijateljima, samo su u jednoj svari imali potpuno različito mišljenje: Elaine je voljela New York, John mrzio grad. Za njega je postojao samo jedan grad, San Francisco. Sag Harbor je bio idealan kompromis. John je dao da mu se na dnu vrta sagradi okrugli paviljon za pisanje, a za Elaine mali bazen – njega su međutim vrlo brzo “preuzele” patke. Bješe to malo, ali udobno, ugodno i mirno mjesto.

Lako je razumjeti zašto se Steinbecku od prvog trenutka jako svidio Sag Harbor. On je bio dijete jednog drugog okeana, zapadne obale, Kalifornije. Bio je porijeklom iz Salinasa, centra dobrostojećeg seljačkog kraja usred Kalifornije, ni dva sata južno od San Franciska. Majka mu je bila ambiciozna i naobražena učiteljica, otac mirni tragač za srećom kakvi se često sreću na Zapadu, svikao da se snađe u teškim okolnostima. Nije imao previše sreće u poslovima, skoro propao u kuburenju s novcem i familijarnim stvarima. Pa ipak će sin njegovu sliku uvjek nositi sa sobom, u svim Steinbeckovim knjigama se odnekud pojavljuje neki takav lik. “On bješe čovjek izuzetno razočaran u samoga sebe”, pisao je John docnije o njemu.

Steinbeck je jedno vrijeme pohađao predavanja na Stanfordu – bilologiju mora – ali je brzo odustao, odlučan da ga odgaja pravi život. Doživio je neuspjeh u New Yorku, vratio se natrag u Kaliforniju i dvije duge zime kao čuvar, s prijateljem Tobyjem Streetom,  kampovao u napuštenom ljetniikovcu kod Lake Tahoea, u divljini. Potom je godine provodio na okeanu u Pacific Grove, pola sata od Salinasa, u neposrednoj blizini smrdljive fabrike sardina na lukobranima Montereya.

Tamo je upoznao Eda Rickettsa, morskog biologa koji je novac zarađivao skupljanjem svih mogućih morskih životinja za univerzitetske laboratorijume. Rickettsov lični laboratorijum bio je centar intenzivnog socijalnog života, pun prijatelja i naročito prijateljica, i ogromnih količina jeftinog pića. Ricketts mu je postao veliki prijatelj, stariji brat koji ga je učio da prihvati samoga sebe, sa svim svojim težnjama i manama.

Tih je godina započeo sa serijom novela koje će postati poznate širom svijeta, sve do Istočnog bloka: Tortilla flat (1935), Of Mice and Men (1937), The Red Pony (1938), Canneiy Row (1945) – s prijateljem  Edom Rickettsom u romantičnoj ulozi “Doca”- i The Pearl (1947). Radnja se najčešće dešavala u Kaliforniji, I uvijek se radilo o jednostavnom životu, o teško osvojenoj sreći, o sudbini, o žilavosti onih koji su preživjeli.

Imao je dobar osjećaj za naslove. The Grapes of Wrath (1935) – o nesretnoj sudbini ljudi koji su tridesetih godina zbog velike suše morali napustiti imanja na Srednjem zapadu – i East of Eden (1952) – skoro biblijska drama o borbi između dva brata, manje- više zasnovana na ličnoj porodičnoj drami u Salinasu – postale su klasici.

Naročito je The Grapes of Wrath imala veliki uticaj. Njegov opis neimaštine žrtava takozvanog Dust Bowla i način na koji su ih opelješili njihovi sunarodnici-Amerikanci žestoko je napala desničarska štampa. Steinbeck se godinama nije smio pojaviti u rodnom kraju. Istovremeno, niko nije mogao zanemariti ozbiljnu poruku knjige. Riječima pozorišnog pisca Arthura Millera: “Joadsi – glavni likovi – prikazani su realističnije nego vaše komšije, a njihov put patnje je simbolizovao cijelu jednu epohu. Način na koji je Steinbeck prikazao ponižavanje američke sirotinje, to je bilo njegovo najveće postignuće, on je nakratko isprovocirao stalnu američku nevoljkost da pogleda stvarnosti u oči.”

Steinbeckov rad je za književne istoričare važna karika u američkoj pripovjednoj tradiciji, u kojoj život običnog čovjeka zauzima centralno mjesto, lanac koji močinje sa Mark Twainom i Walt Whitmanom, i još uvijek se nastavlja. Steinbeck je konsekventno odbijao da učestvuje u književnim modama šaljivih eufeminizama i skrivenih značenja. Dijalog mora odisati stvarnim životom. On je bio i ostao pripovjedač. Kao što je napisao E. L. Doctorow: “Steinbeckov genije se sastojao u tome što je on umio da napravi priču od totalnog haosa, i opšte bijede Amerike tridesetih godina.”

 

John se triput ženio. Prvo s mladalačkom ljubavi Carol, potom s jednom neuspješnom glumicom, Gwyn, s kojom je ratnih godina održavao burnu vezu. Dobili su dva sina, Thomasa i Johna Juniora. Steinbeck je u to vrijeme redovno putovao po evropskim frontovima kao izvještač NewYork Herald Tribunea, a Gwyn ga je pri kraju njihovog braka često gnjavila “priznanjem” da John Jr. zapravo nije njegov sin. To pitanje je čak postalo glavna tema pozorišne predstave Burning Bright. Sve same besmislice, sličnost između oca i sina kasnije je postala više nego jasna, Steinbeck to u ono vrijeme još nije mogao znati.

Dječake je redovno viđao, provodio s njima raspuste, ali odnos između oca i sinova je ostao nekako težak, istovremeno blizak i distanciran. Kao što je jednom pisao nekom prijatelju: sreća da postoji “duboka i nijema ljubav” koja “kapa s obje strane barikade”.

Kod razvoda – bilo je to usred tridesetih – Gwyn ga je uspjela vješto opelješiti. Siromašan i ogorčen vratio se u staru porodičnu kuću  u Pacific Grove. Muškarci i žene bi se trebali izbjegavati, smatrao je tih godina, “osim u krevetu”, jedinom mjestu “gdje njihova prirodna mržnja nije toliko uočljiva”. Već za godinu dana našao je novu ljubav, Elaine.

 

Steinbeck je vodio dvostruki život. Stanovao je i u Manhattanu, u brownstone kući na broju 209 u East 72nd Streetu. Znao je iznenada iščeznuti, pričaju njegovi prijatelji u Sag Harboru. Tada se nalazio u New Yorku, ili bilo gdje drugdje u svijetu. “Elaine je njihove živote držala striktno odvojenima”, pričaju. On je bio istovremeno i mali i veliki, sav svoj u Sag Harboru, javna ličnost u prokletom New Yorku i ostatku svijeta. John na fotografijama, naročito u poznijim godinama, izgleda kao osobenjak, prilično nabusit muškarac, naizgled veoma samouvjeren. Iz njegovih docnije objavljenih pisama pokazuje se drugačija slika: čovjek koji, uprkos svih uspjeha, neprestano sumnja u samog sebe i vrijednost svog rada, opsjednuti pisac istovremeno pun nepovjerenja prema sopstvenim dostignućima. “Moj najveći zločin u književnosti je što sam preudugo živio i previše pisao, stvari koje, osim toga, nisu bile dovoljno dobre”, pisao je 1958. prijatelju Eliji Kazanu. “Ali ja volim pisanje. To mi je ljepše od svega. Zato me i ne interesuju pozorište i film. “

Nije stremio slavi i besmrtnosti – iako su ga one sustigle. U srcu bješe povučeni zanatlija, stolar koji barata riječima. Rijetko ili gotovo nikada nije nastupao pred publikom. Kad ga je neki novinar upitao kako vidi sebe kao autora, nije mu mogao ništa kazati: “Ne vjerujem da sam se lično ikada smatrao autorom. Sebe vidim kao pisca, to je ono što radim. Ja ne znam šta radi jedan autor.”

Izrastao je u jednog od najpoznatijih američkih pisaca. Oko četrdesete je njegov status bio neupitan, svaka njegova knjiga bila je događaj. Njegova knjiga o okupaciji Norveške , The Moon is Down, u roku od mjesec dana od objavljivanja u 1942-oj prodana je u pola miliona primjeraka. Koncem pedesetih se nalazio na trećem mjestu najbolje prodavanih i prevođenih živih pisaca na svijetu.

Istovremeno je bio veoma potcijenjen. “Nekad sam drhteći čitao recenzije”, pisao je 1954. “Onda sam sve recenzije skupio na jedno mjesto, da bih primijetio da se međusobno isključuju, tako da više zapravo nisam ni postojao.” To je doista bio tipičan obrazac: ili je zbog predivnog jezika, izvrsnog pripovjedačkog umijeća i  ljudskosti bio uzdizan u nebesa, ili je bio potpuno negiran zbog  “prljave i besramne” upotrebe jezika – desnica – ili zbog sentimentalnosti i “stripolikih” likova – ljevica.

Akademska kritika mu nikada nije davala mnogo komplimenata – sudbina koju je dijelio s drugim dobrim pripovjedačima. Tridesetih godina, kad je pričama o lutalicama, kurvama i užasno siromašnim radnicima-crncima postao slavan, brzo je dobio glas da je suviše “proleterski”  i odviše “realističan”.

Kasnije su njegov rad smatrali naivnim i posebno previše romantičnim i taj ga je sud godinama progonio. “Kod Johna Steinbecka je izuzetno to koliko je katkad dobar, a tako često zna biti i veoma loš” još 2008. je pisao Robert Gottlieb u The New York Review of Books. Pa ipak je Steinbeck, sve ove godine, u zemlji i inostranstvu ostao izuzetno popularan. “Vidio sam oca kako me mrko gleda odozdo iz tuđih kanti za smeće, nakon što je njegov lik ovjekovječen na poštanskoj marki od petnaest centi”, pisao je kasnije u karakterističnom stilu njegov sin John Jr. “U pijanom ili drogiranom stanju vidjeh njegovo ime u novinama koje je nosio vjetar i nalijetao na njegove biste, dok sam samo tragao za kakvim mirnim, izdvojenim mjestom za povraćanje.”

 

Ono što su literarni krugovi odbijali da uoče bila je velika vrijednost Steinbecka kao hroničara jednog vremena. Izuzetno dobro mu je uspijevalo da dopre do publike kojoj je stremio, a u njegovim pričama čitaoci su prepoznali sebe i svoj svijet. On je umio u riječi i priče pretočiti ono što su osjećali.

Steibeck je još uvijek jako prisutan, na način na koji je to uspjelo samo nekolicini pisaca. “Želiš da saznaš kroz šta su sve morali proći radnici tokom Velike depresije? Otiđi na Amazon.com i naruči Johna Steinbecka, epos o Depresiji ,The Grapes of Wrath”, pisao je columnist Ezra Klein još septembra 2011. The Band, rockband koji kao nijedan drugi odražava životni osjećaj svakidašnje Amerike,  je pri pisanju tekstova bio inspirisan Steinbeckom. Elegantna Penquinova džepna izdanja njegovih djela godišnje se prodaju u stotinama hiljada primjeraka, sve nova i nova izdanja. Njegovo djelo još uvijek je lektira u bezbrojnim američkim školama. “Cilj Vaše posjete?”, pita me jedan carinski službenik u ljeto 2010 na aerodromu u San Franciscu. “Arhivsko istraživanje.” “Čega?” “Johna Steinbecka.” “Ah, Of Mice and Men, o njemu sam pisao pismeni sastav.” Lice mu je sinulo.

 

Steinbeck je u odmaklom dobu sve više sumnjao u kvalitet svog rada, tako su docnije pričali Elaine i njegovi prijatelji. Kod svake objavljene knjige morao je pretrpjeti  nekoliko žestokih napada, često od uglednih recenzenata. Te su ga kritike uprkos povučenosti često veoma pogađale – sve se više činilo da duboko u srcu daje za pravo kritičarima. Često se pitao zašto ni jedan pisac ne preživi uspjeh sopstvenog bestselera. To je shvatio tek kasnije, reći će jednom. “Postaneš svjestan samoga sebe, a onda je gotovo s pisanjem.”

 

Pedesetih je već imao impresivno djelo za sobom, ali je sav taj uspjeh smatrao dvojbenim: “Jesam li vrijedan ovoga?” “Značim li uistinu nešto?” Pisao je o “nemirnoj Americi”, ali je sam bio njen najbolji primjer, uvijek u traženju, uvijek u rvanju sa samim sobom. A onda je to umio nadvikati s izvjesnom izvještaćenošću.

 

“John je bio sklon samonapuhavanju”, pisao je Arthur Miller u svojim memoarima, “time je htio stvoriti sliku snažnog i spretnog i žilavog zapadnjaka”. Miller je, u jubilarnom izdanju sjećanja na Steinbecka, napravio prelijepu skicu za portret pisca kako ga je on doživio. Steinbeck je u pedesetim godinama uživao svjetsku slavu, bio “slavna ličnost sa slavnim prijateljima i moći koja ide skupa sa slavom.” Izbliza je Miller, međutim, bio zatečen Steibeckovom nesigurnošću, osjetljivošću i stidljivošću – naročito zbog toga što je bio tako velik, i tako odlučan u svojim stavovima. Puno je čitao filozofe, dobro poznavao klasičnu književnost i bio – kako pričaju – rado viđen gost na manjim večerama kod Millera i njegove tadašnje žene, Marilyn Monroe. Marilyn i John su gajili duboko međusobno poštovanje. Ona je u njemu vidjela Pravog Umjetnika, strašno se trudila da bude prijatna i inteligentna; ona je za njega bila Zvijezda, sa seksi glamurom na koji čak i ovaj teški čovjek nije mogao ostati ravnodušan. Pa ipak je njegovo srce bilo negdje drugdje. U sebi je imao nešto jednostavno, i prema Milleru postajao istinski poletan tek kad bi pričao o životu na selu ili u malom gradu. “Kao rođeni Njujorčanin Johna sam, uza svo poštovanje, mogao vidjeti kao pubertetski zanesenog seoskog momčića”, pisao je Miller.

I duh vremena je bio protiv Steinbecka. Kasne pedesete bjehu period nezamislivog i pretjeranog patriotizma, mrtva trka u naoružanju sa Sovjetskim Savezom bila je na vrhuncu, i Steinbeck, koji je karijeru počeo kao progresivan pisac, se jasno osjećao uklješten između stavova koja su mu ranije određivala život i trenutno vladajućeg mišljenja. Artur Miller: “Ako ćemo iskreno, često sam mislio da se Steinbeck, u zadnjem periodu svog života, najčešće osjećao izmješten – ne baš svjetski putnik koji se svugdje osjeća kao kod kuće. Ali američki pisac ionako rijetko ostaje kod kuće.”

Steinbeck je uistinu nastavio putovati, posebno u Evropu i Meksiko. Pribježište je, osim toga, nalazio u nekoj vrsti duševnog izbjeglištva. Godinu za godinom mnogo vremena provodio u Evropi, iznajmio sjajnu kuću u Parizu, neprestano se žalio na probleme s novcem, a istovremeno se vozikao u jaguaru, za Gollier’s Weekly, Saturday Review i putopisni magazin Hoiiday pisao reportaže o Španiji, Francuskoj, Irskoj i Italiji. Postepeno se, međutim, sve više zatvarao u Srednji vijek, u velikom pokušaju da klasičnu priču iz 15. vijeka Thomasa Maloryja – The Acts of King Arthur and His Noble Knights –  Le Morte dArthur,  učini pristupačnom širokoj savremenoj publici.

Već ranije je neuspješno pokušao da napiše neku vrstu američkog Don Kihota, Don Keenana – ne, ime Rocinante zaista nije palo s neba. Ali u Arturu je to išlo dalje od pukom prepričavanja. Steinbeck se sve više identifikovao sa petnaestovjekovnim filozofom, kao da je htio postati drugi, savremeni Malory. Tragao je za potpuno novim objašnjenjem  te priče, takvim koje bi odgovaralo savremenim prilikama. Riječi njegovog biografa Jackson Bensona: “Bio je oduševljen magičnom atmosferom koju pravi taj jezik, načinom na koji je izgledalo da ga zvuk i slika riječi čine saučesnikom istorije.”

Zajedno sa Elaine, februara 1959. u britanskom Somersetu je iznajmio jednostavnu seosku kućicu da bi mogao raditi što bliže njegovim srednjovjekovnim junacima i junakinjama. Iz radne sobe je gledao preko brežuljaka i starih hrastova, “na širu okolinu u kojoj  nije bilo ničeg što tu nije bilo već od šestog vijeka”. Veoma blizu se nalazila rimska utvrda, koja je po njemu čak mogla biti i Camelot, mitski dvorac kralja Arthura. Tih je mjeseci na svoj način iznova prepričao cijelu tu srednjovjekovnu priču, u namjeri da je pripremi za modernu, američku upotrebu.

Postao je to jedan veliki kič, sličan kopijama srednjovjekovnih zamkova koji su u prošlosti tu i tamo iznicale u Evropi i Americi. Njegov agent i povjerenica Elisabeth Otis uradila je ono što bi trebali da urade dobar agent i izdavač i napisala mu gorku istinu: ovo ne ide, ovo ne štima, ovdje fale poezija i ritam originala, tu nema života.

Još čitavo ljeto je radio na tome, a onda prestao. Nije bilo slučajno da je stao baš na mjestu na kojem njegov veliki junak, Lancelot, na kraju pada pred Arthurovom ženom, prelijepom Guinevere, i sve odaje: jednom drugaru u piću, novinaru Joe Bryanu, piše: “Koje god simbole da koristi, čovjek mora pisati o svome vremenu. A ja nisam našao ni moje simbole ni moj oblik. To je ta nesreća.” Oktobra 1959. se duboko razočaran vratio u Ameriku.

Za Steinbeckov ćorsokak karakteristično je uređenje njegovog paviljona za pisanje u Sag Harboru. Benson ga u njegovoj biografiji opisuje do u detalje. Udobna stolica u sredini, police za knjige oko stolova, prelijepi pogled, tu i tamo brodski instrumenti, stvari za vrt, isječci iz novina, zabilješke, knjige o vrtu, istorijske knjige, rječnici, knjige o psima, knjige o brodovima, raznim drugim stvarima. Sve je to uredno stavljao u prekrasne ladice i druge sisteme za skladištenje, sa naslovima pri vrhu kao što su  Matters of Rubber i Interesting Things.

Stvorio je, piše Bensonu, idealno mjesto za rad. Ali sam rad se više nije vratio. Negdje ga je usput zagubio.

  

Steinbecku je u tom trenutku bilo pedeset i sedam godina. Uvijek je bio zdrav i snažan muškarac, ali nakon neuspjeha njegovog projekta o Arthuru počeo je da pobolijeva. Razbolio se, decembra 1959. čak dobio lakši  udar, i nakratko uzeo odmor da se malo sabere. “Ulazimo u životno doba u kojem nam smrtovnice donose jako mnogo novosti”, pisao je starom drugaru Toby Streetu. Elaine i on su uvijek dosta pili, sad su pokušavali tu naviku ograničiti na vikende.

Potom je, kao što to obično biva kod starijih ljudi kad osjete da im se snaga smanjuje, iznenada slijedila prava ekspozija aktivnosti, Na uskršnje jutro 1960. sjeo je u kupolu za pisanje i zapisao prve retke novog romana, The Winter of Our Discontent. Ideja je poticala od  kratke, lagane priče iz “How Mr. Hogan Robberd a Bank”, o pristojnom građaninu koji je orobio lokalnu banku. U ovoj proširenoj verziji, međutim, sve se izmaklo kontroli. Steinbeck je kao i uvijek radio prema šemi kancelarijskog ćate, najčešće oko osam stotina riječi na dan, ali se sada natjerao na više od dvostruko. Radnja knjige se dešava tačno kada i njegovo pisanje, od Uskrsa do 6 jula 1960., dana prije no što će ga Steinbeck završiti. Jedinstveno, smatrao je.

Njegova pisma, sačuvana u biblioteci Stanford Universityja, pisana kompaktnim rukopisom suhom olovkom na žutom papiru, još uvijek odaju tragove ove trke s vremenom. Dvadeset četvrtog jula 1960. piše Elisabeth Otis: “Moja knjiga me je uništila. Zadebljanje na kažiprstu kojim pišem je debelo poput jajeta.” Sedmicu kasnije: “Ovo je interesantno, ali možda samo za mene. Ne pišem samo o sadašnjosti, nego o sadašnosti tačno onakvoj kakva jeste.”  Toby Streetu, 6. jula: “Moja Zimska Knjiga postala je prava opsesija. (…) To je drvo koje stalno raste, s korijenjem u tamnoj vodi.”

Tog proljeća je počeo s ostvarivanjem još jednog plana. Iako je bio sav u pisanju Winter… naručio je specijalni kamionet za veliko putovanje Amerikom. Htio je da ponovo upozna ovu “čudovišnu zemlju”, osjećao je da su se u njoj desile fundamentalne promjene, čak i u mentalitetu. Steinbeck je bio naumio preko sjevernog dijela istočne obale poći na zapad, potom duž zapadne obale od Seattlea i Oregona prema jugu, onda opet istočno kroz Arizonu, Teksas i države na jugu. Put je trebao trajati otprilike tri mjeseca. Htio je da izbjegne velike gradove, posebna mu je želja bila posjetiti gradiće, upoznati sela, satima visiti u barovima i kioscima gdje se prodaju hamburgeri, i svake nedjelje posjetiti neku od crkava. Novine Holiday su bile spremne objaviti putopis u nastavcima. Iz toga se trebala izroditi i cijela knjiga.

Steinbeck ježelio da putuje sam i anonimno, pod imenom J. S. America. “Moram poći sam”, rekao je Elaine – barem se tako ona sjećala. “Želim neizostavno sam razgovarati s ljudima, previše sam putovao, izgubio sam kontakt s ljudima.” Ipak ju je zamolio za jednu uslugu: želio je sobom povesti pudlicu Charleya.

U jednom katalogu aukcije stvari iz Steinbeckove ostavštine slučajno sam naletio na Charleyev pedigre, i iz njega proizilazi da se on zvao drugačije: Anky de Maison Blanche, najvjerovatnije rođen 1951. Poticao je iz pariškog predgrađa Bercy, pa iako je kasnije solidno razumio pudlica-engleski, još uvijek je najbrže reagovao na naredbe na francuskom. Kad sam u Sag Harboru razgovarao sa kćerkom Boba Barryja, Gwen Waddington, još uvijek se dobro sjećala Charleya. Kao dijete se sa ocem i Steinbeckom morala vozikati brodom a tada bi ponekad ostala u kabini, sama sa Charleyem. Plašila se te snažne životinje, ali bi Steinbeck svaki put govorio: “Pričaj mu pričice. To uvijek pomaže.”

Steinbeck je cijeli projekat nazvao Operacija Amerika – a Elaine i Elisabeth Ottis, koje su joj se zbog njegovog slabog zdravlja žestoko protivile, vrlo brzo su je preimenovale u Operacija Vjetrenjače. Bio je to doista izuzetno romantičan plan. Steinbeck, barem prema njegovom sinu Thomu, nikad u životu nije kampirao, planirano vrijeme putovanja bilo je veoma “tijesno”, stizala je hladna jesen. Pa ipak je 1936., pripremajući se za Grapes of Wrath, uradio nešto slično. Tada je kupio pekarski auto, pie wagon, kako je zvao tu stvar, i prepravio ga u vozilo za pisanje. Ovog puta je Rozinantu uredio kao neku vrstu kopnenog broda, sa svim mogućim alatom, užadima, udicama, oružjem, priborom za pisanje, kartama, enciklopedijom, desecima drugih priručnika, dizalicom, blokom i rezervoarom sa osamdeset litara vode.      

Pola vijeka kasnije ću to vozilo vidjeti u National Steinbec Center u Salinasu. Bio je to veoma jak kamionet s pogonom na četiri točka i peći s kojom si mogao izdržati polarne hladnoće. Na stražnji dio je konstruisan dodatak od bijelo ofarbanog aluminija zbog čega je unutrašnjost doista podsjećala na onu brodsku: zgodan drveni ugao s jakim stolom i dva kožna kauča za spavanje, bijeli lavabo, kuhalo i frižiderić, zelenosmeđe zavjese, nekoliko postera lovaca i pasa u akciji, ostalo su po zidovima sve bili kapci i vratašca od ormarića. Kabina u kojoj je vozač provodio dan, nasuprot tome, bješe velika metalna krntija, kao što je u to vrijeme obično bilo kod takvih auta. Bješe to tek obično radno mjesto s tvrdim sivim prednjim sjedalom, tvrdim papučicama, bez traga servo-volana ili  drugog luksuza.  Prema prijateljima, John je bio uzbuđen poput dječarca. U istom pismu Toby Streetu je napisao: “Imam jedan kamion i na njemu kućicu, kao brodsku kabinu malog broda. Gdje god da stanem, biću kod kuće. Ima peć, kauč, radni sto i frižider. Charley ide sa mnom. Ovo mi je baš potrebno. Moram da vidim kako ova zemlja izgleda i miriše i zvuči.”

Morao je to, ukratko, postati klasičan put usamljenog heroja, s Charleyem kao Sancho Panzom, štitonošom, iako se njegov komentar ograničio na dizanje šapice, uzduž i poprijeko Amerike, uz hiljadu i jedno stablo.  

 

(S holandskog preveo: Goran Sarić)