Arnon Grunberg : Tirza

         

 

1

 

Jirgen Hofmester (Jörgen Hofmeester) je stajao u kuhinji i rezao tunjevinu za feštu. Lijevom je rukom pridržavao sirovu ribu. Nožem je radio onako kako je to naučio na kursu “Spremi sam suši i sašimi”, koga je prije pet godina pohađao skupa sa suprugom. Ne pritiskati suviše, to je sva mudrost.

Poluotvorena vrata od kuhinje. Sparno vrijeme, kao što se Tirza i nadala. Već nekoliko dana je intenzivno pratila vremensku prognozu, kao da je uspjeh fešte zavisio isključivo od vremenskih prilika.

Uzvanici uskoro mogu  zauzeti mjesta u vrtu. Biljke će biti izgažene. Mlada raja posjedati po niskim drvenim stepenicama što vode ka dnevnom boravku, drugi će se uvaliti u četiri vrtne stolice koje je Hofmester nabavio još kad su došli da stanuju ovdje. A oni će se smjestiti kraj šupice u kojoj je Hofmester nakon raznoraznih fešti već nalazio prazne pivske boce, poluprazne vinske čaše kraj šivaće mašine, boce s egzotičnim nazivima na etiketama, oko motorne žage kojom je u proljeće i u jesen nedjeljom rezao grane jabukovog stabla. I vrećicu čipsa što je neko tu bješe zaboravio neotvorenu, a koju je on sutradan ujutro u slast poklopao.

Tirza je često priređivala fešte, ali ovo večeras je nešto posebno. Fešte kao i životi mogu biti neuspješne i uspješne. Iako to Tirza nije kazala, Hofmester je osjećao da od ove večeri mnogo toga zavisi. Tirza, njegova najmlađa kći, najuspješnija. Izvanredno uspjela, i fizički i psihički.

Rukavi Hofmesterove košulje zavrnuti. Da se ne ufleka, stavio je pregaču, istu onu što ju je svojevremeno kao poklončić  kupio za majčin dan. Na njegov pojam je izgledao dosta muževno. Šest dana nije se brijao. Nije imao vremena. Odmah nakon ustajanja zaokupirale bi ga misli koje nikada ranije nije imao, barem ne u toj mjeri: planovi, sjećanja na djecu u doba kad su tek bila propuzala, briljante ideje što bi mu već ranom zorom padale na um. Uskoro će se nabrzinu obrijati. Hoće da se pokaže reprezentativan i šarmantan. Takvog će ga ugledati zvanice na fešti: čovjek koji zna šta mu je činiti.

Oblijetaće okolo sa sušijem i sašimijem, fino poslaganima, na specijalno, za ovu priliku, u japanskom dućanu kupljenoj tacni. Tu i tamo s nekim će malo proćaskati, i onako kao usput promrmljati: “Probaj ovaj sašimi od sipe.” Roditelj koji sam sebe poništava, to će biti njegova rola. Velika tajna roditeljstva –  samoponištavanje. Roditeljska ljubav je žrtva koja se šutke podnosi. Svaka je ljubav žrtva. I niko na njemu neće ništa primijetiti. Jer se na njemu ni nema šta primijetiti. Neki će mu čestitati na Tirzinim izvanrednim ocjenama, jedan jedini profesor, koga je pozvao, upitati šta će Tirza dalje, a on mu mirno odgovoriti, sve sa onom tacnom u ruci: “Prvo će malo putovati. Namibija, Južnoafrička Republika, Bocvana. Potom će se vratiti i poći na studije.” Biće on izvanredan domaćin, onaj koji sve drži pod kontrolom. Ne samo da će goste snabdijevati hranom i pićem, paziće on i na one usamljene i zapostavljene goste. Ti, koji nemaju nikoga za razgovor, moći će s čašom ili tanjirom sušija u ruci da proćaskaju s Hofmesterom. Ponudiće svoje drušvo stidljivim zvanicama. I plesanja, biće ovdje, i puno plesanja.

Hofmester zagrabi rukom u kantu punu mlake riže, poče je gnječiti i dok je to radio, radoznalo je zagledao dovratak, kao da nikada ranije ovdje nije spremao hranu. Boja koja se ljušti, tamna fleku na tapeti kraj prozorskog okvira, na onom mjestu na kome onomad bješe skončala cipela što mu ju je Tirza zafrljacila u glavu. Prije toga mu je viknula da je “seronja”. Ili poslije, ne zna više tačno. Sreća da je prozor ostao čitav.

Gleda rižu u ruci. Japanac je uvijek pravi bolje. Hofmesterov suši je nekako bezobličan. I samog ga je iznenadila predanost kojom ju je gnječio, na isti način kao što ga iznenađuju neke budalaštine iz njegove prošlosti. Budalaštine od kojih nema velike štete.

Još jednom baci pogled na farbu koja se ljušti, što ga podsjeti na njegovu kožu. Ima on kremu za to, ali se već nekoliko dana nije mazao. Još sa rižom u ruci poče da razmišlja o tome da proda ovu kuću, njegovu kuću. Prvo to nije uzeo zaozbiljno, razmišljao je o tome kao o nečemu što se nikada neće ostvariti. Kao na primjer o zaleđivanju tijela poslije smrti i ponovnom oživljavanju nakon sto godina. Ali, polako je počeo da vjeruje u to. Vrijeme je sazrelo. Koliko je još dugo morao čekati, a i na šta to?

A nekad bi takve planove smjesta odbacio. Ova kuća je bila njegov ponos. Ovo stablo jabuke koje je svojeručno zasadio je njegovo treće dijete. Ta pomisao da proda kuću i jabuku kad mu voda dođe do grla mu je doduše i ranije padala na pamet, ali je nije ostvario. To je bilo nemoguće, nekako neprirodno. A gdje to da krene s porodicom? Stablo jabuke se nije dalo iskopati. Vezan je on za ovu kuću, za sve je ovo vezan. U prilikama kad njegovi prijatelji i poznanici o njemu nisu imali bogznašta lijepo da kažu, uvijek bi im ostajalo ono: “Ali, Jirgen ipak baš živi na nivou.”

Na nivou. To je za Hofmestera bila suštinska stvar. U nečemu su se morale izraziti čovjekove ambicije. Najčešće je to bila adresa stanovanja. Na samo spominjanje imena njegove ulice, obuzimala bi ga neka tvrdoglavost. Kao da njegov identitet, sve ono što je bio i za šta se zalagao, bješe sažeto u imenu te ulice, kućnom i poštanskim brojem. Više no i samo prezime Hofmester, više no njegovo zanimanje i fakultetska diploma koju je ponekad još stavljao ispred svoga imena, ne čineći time nasilje nad istinom, njegov je poštanski broj odavao ko je bio i čemu je stremio.

Nije više morao da živi na nivou. Ta svijest, da to više nije potrebno, dođe mu, dok je po riži posipao komadiće tunjevine, kao pravo oslobođenje.

Prestar je da bi bio otpušten, rekoše mu. A ako si prestar da budeš otpušten, onda si prestar i za život na nivou. Kad te od staračkog doma dijeli još samo desetak godina, takve stvari više nisu važne. Poznavao je neke vršnjake što već pate od demencije. Doduše, ti  su previše cugali.

Dalje od ove kuće, dalje od komšiluka, dalje od ovog grada, to je sve što mu pada na pamet kad traga za sadržajem riječi “rješenje”. Ima ljudi koji se ujutro bude sa mišlju: za sve mora postojati rješenje, ovako dalje ne ide. Hofmester je bio jedan od takvih.

Djeca su već napustila kuću ili upravo rade na tome, njegov se posao pretvorio u nekakvo žurno djelanje koje nema nikakve veze sa produktivnošću, već samo sa čekanjem. Mogao je poći na istok. Dok je ranije studirao njemački i sudove o ekspresionističkim pjesnicima izricao kao da ih je lično poznavao, imao je u planu da se preseli u Berlin i napiše veliku knjigu o ekspresionističkoj poeziji. I sad je to mogao uraditi. Nikad nije prekasno za to.

A nedostajao bi mu taj poštanski broj, duboki utisak koji je na izvjesne tipove ostavljala njegova kućna adresa. Utisak da je uspješan čovjek, koji ostavlja njeno spominjanje u društvu. Miris uspjeha. Sad, kad njegova najmlađa kći odlazi u Afriku, sada se mora osloboditi tog poštanskog broja. Ne mora više prisustvovati roditeljskim sastancima uveče, nema više nijednog učitelja kome treba stisnuti ruku. Pa kome sad da imponuje?

Mora priznati da ga još samo nekakav sentiment i osjećaj straha vežu za ovo mjesto. Budući je Hofmester došao na životnu tačku na kojoj su mu naročito potrebni bili keš-lova i pametna izlazna strategija, dobar izlaz, odlučio je da se više uopšte ne osvrće ni na kakav sentiment ili osjećaj straha.

Žustro je rezao tunjevinu. Tako to radi majstor za suši, hak, hak, hak. Riba mora bodež primiti kao prijatelja. Stavio je komadić tunjevine u usta. Rakovi su ležali na plitici za čaj i čekali svoju porciju riže.

Tog jutra se bješe odvezao za Dimen (Diemen) da obavi kupovinu u jednoj trgovini na veliko. Hofmesteru je veoma prijala sirova tunja na jeziku. Svježa roba. O tome se radi kad se spravlja sašimi.

U kuhinju uđe supruga u kućnom ogrtaču, s japankama na nogama. Upita: “Je li zvala Ibi?”

Hofmester se još nije bio navikao na njeno prisustvo. Bješe ga napustila, ima tome već tri godine. Više od tri godine. Nije je spriječio čak ni onaj kurs “Spremi sâm suši i sašimi”.

Ali se, protivno svim očekivanjima, i vratila.  Prije tačno šest dana. Oko sedam sati naveče.

Hofmester je bio u kuhinji. Tu je često boravio, otkad ga je supruga napustila, ali u stvari i prije toga. Štednjak je njegovo pravo radno mjesto. Supruga se nikada nije osjetila pozvanom da se posveti spremanju jela. Njeni su brojni talenti nadilazili pravljenje lazanji, bili preči od nekakvog odgajanja djece. Nešto je u njenom životu uvijek bilo važnije od spravljanja hrane za porodicu.

Neko je pozvonio, prije šest dana, i Hofmester je viknuo: “Tirza, hoćeš li otvoriti?”

“Tata, telefoniram,” odvratila je uzvikom.

Tirza puno telefonira. To je normalno, rekoše mu drugi roditelji. Telefoniranje može prerasti u pravi-pravcati hobi. A on to rijetko čini. Kad zazvoni telefon, to je sigurno za Tirzu. Pa kao častan uposlenik i sjajan tata, otac onda kaže: “Možete je dobiti na njen mobilni. Evo Vam broj.”

Hofmester je te večeri baš pekao meso u rerni. Recept iz nekog kuhara. Otkako ga je supruga napustila, Hofmester je postepeno skupio impozantnu kolekciju raznoraznih kuhara. Improvizacija za njega nije bila nikakav znak kreativnosti, već čista linija manjeg otpora. Za njega je recept bio svetinja. Jedna kafena kašičica je jedna kafena kašičica. Ni manje, ni više. Morao je stoga ostati u kuhinji. Rerna se bješe dovoljno zagrijala. Tek što je unutra turio tepsiju.

“Tirza, otvori,” još jednom je povikao. “Ja sada ne mogu. Mora da je komšija. Reci mu da ću kasnije svratiti do njega. Otvori, Tirza!”

Komšija je bio mladić koji u stvari više i nije bio tako mlad, iako zvanično još neženja, i stanovao je na najvišem spratu kuće koju je Hofmester krajem sedamdesetih kupio pod veoma povoljnim uslovima. Mladić, koji je studirao za bilježnika, Hofmesteru se redovno žalio na sve i svašta, a najčešće o jednoj te istoj stvari: smradu u kupatilu. Taj bi ti se najmanje jednom sedmično pojavio na vratima sa žalbama i tužakanjima.

Hofmester mu je svaki put obećavao popravke, iako su mu već dva pouzdana vodoinstalatera objasnila da se tu malo šta dade popraviti, osim da se promijene sve cijevi, što košta brdo para. Nema on brdo para, a kad bi ga i imao, ne bi mu palo na pamet da ga protraći na nekakve nove cijevi.

Pored svih drugih obaveza Hofmester je bio i stanodavac.

Čuo je Tirzu kako psuje, čuo kako ide ka vratima. Potom je uslijedila tišina i on se koncentrisao na tepsiju u rerni u ubjeđenju da se pred vratima nalazi podstanar sa onim njegovim netraženim savjetima i slabo prikrivenim prijetnjama.

Zaštita stanara, ugledni advokati, stambene komisije. Čime sve još taj nije prijetio?! Hofmester je kao stanodvac već imao svakakvih podstanara, ali ga nijedan nije slomio. Divlja se zvijer u Hofmesteru uvijek s njima junački nosila, sa ustanovama, sa podstanarima, sa zakonom, koji je često i bio napravljen tako da samo njega zezne. Žilava je zvjerka ovaj Hofmester.

Minutu docnije, ne više, u kuhinju uđe Tirza. Učinila mu se blijeda, totalno zbunjena. Ali pretpostavlja da je to tek kasnije izmislio i da je ona oduvijek tako izgledala. Zbunjenost se, a da to onomad nije ni primijetio, odjednom pojavila na njenom licu da sa njega više nikad ne iščezne.

“Mama,” rekla je.

Mahinalno je izvadio tepsiju iz rerne i ugasio šporet. Zabuljio se u jelo. Bakalar i krompiri. Jednostavno, a veoma ukusno. Znao je da će ovo potrajati. Ovo nije bio tek neki smradić u podstanarovom kupatilu. Nije, za promjenu, kanalizacija, nego je došla majka njegove djece.

Supruge doduše ne plaćaju stanarinu, ali se, baš kao i stanodavac, s kojim je gazda, po prirodi stvari, vazdan na ratnoj nozi, uvijek nešto žale. Tužakanje, to je zajedničko supruzi i podstanaru, prebacivanje. Prijetnje. Sisanje krvi. A iza svega se, kao kakva bolest, krije posvemašnja zavisnost.

Stambene komisije, inspektori u službi stanoprimaoca, advokati: sve ih je on otkvitao i poslao kući praznih ruku, ali ženu koja se krije iza zaboravljene riječi “mama”, majku njegove djece, nju sebi nikad nije dozvolio da pošalje dođavola. Ona je bila opasnija od podstanarskih zaštitnika, lukavija od građevinskih i stambenih inspektora.

Još uvijek s krpom kojom je izvadio tepsiju iz rerne u ruci, pošao je vratima. Iznenadilo ga što se baš večeras vratila. I to u vrijeme jela.

Prvih mjeseci nakon njenog nestanka, zapravo cijele prve godine, praktično je svakoga dana računao s njenim povratkom. Ponekad bi s posla nazvao kući, da vidi neće li mu se možda javiti. Još uvijek je imala ključeve, a on nije dao da se brava promijeni. Nije mogao da vjeruje da se više neće vratiti. Nije mogao da pretpostavi da je spremna ovu adresu zamijeniti nekom mnogo manje vrijednom, mnogo banalnijom, mnogo manje značajnom. Nekakvom brodicom za stanovanje, rekoše mu.

Ali se poslije izvjesnog vremena ispostavilo da je pogrešno procijenio: nije se vratila. Čak se nije potrudila ni da ga kontaktira da bi pokupila stvari koje su joj ostale u kući. Otišla je i tako je ostalo. Učio je živjeti sa tišinom, kao što se nekada učio živjeti s njenim prisustvom.

Sa njegovom najstarijom kćerkom, Ibi, supruga je u početku povremeno i održavala neki kontakt. Susrele bi se negdje u gradu, u nekom kafeu u kojem bi se sretali oni koji nisu željeli da ih neko vidi. Ali je kasnije i to prestalo. Hofmester nije mnogo znao o tim susretima, a nije baš ni navaljivao na Ibi, koja se u stvari zvala Izabela (Isabelle), ali koju su svi još od rođenja zvali Ibi. Ne, ono o čemu je Ibi pričala s majkom, to je ostalo tajna.

Tirza nije željela s majkom ništa da ima, a s njim, ocem njene djece, supruga od njenog odlaska nije ni riječi progovorila. Pa čak ni putem pisma ili e-maila. Hofmester je znao da je još živa, da je brodicom za stanovanje otišla nedje u inostranstvo, i to je bilo to. S tim njenim inostranstvom je počinjala crna rupa.  I za to se kajao.

Što je tišina duže trajala, to je kajanje sve više raslo. Vrijeme ne liječi sve rane, otkrio je on, vrijeme otvara rane, čini da se one zatruju i upale. Možda smrt i znači kraj svih bolova, vrijeme liječi sve.

Hofmester ju je, naravno, mogao nazvati, ili joj poslati razglednicu, ali to nije uradio. Ima on ponosa, u tišini čeka dok ona ne shvati svoju grešku. Tamo neka mladalačka ljubav na brodici za stanovanje, to mora da je neka greška. Nema da fali. Brodica za stanovanje je već sama po sebi greška. Mirno je nastavio živjeti svojim životom, čekajući da supruga shvati šta je uradila.

Prvo je nastavio živjeti s dvoje djece. Ali je nakon pola godine starija kćerka uradila isto što i njena mati: otišla od kuće.

A kad bi uveče zazvonilo na vratima, prvih se mjeseci još hvatao u nadi: to je ona, moja supruga, vratila se. Ali se to očekivanje postepeno pretvorilo u puki ritual, ispraznu naviku, pa je skupa s očekivanjem iščezla i nada. Majka njegove djece je otišla. To bješe činjenica, a činjenice se tako zovu zato što su nepromjenjive.

Ali, evo je sad ovdje, pa bila to činjenica ili ne. U predvorju. Sa onim istim koferom s kojim je i otišla. Crveni kofer s točkićima. Mirno je zatvorila vrata za sobom, njen se odlazak nije pretvorio u dramu, njen odlazak ne.

Pogled na suprugu ga je uzbudio više nego što je mogao naslutiti dok je stavljao tepsiju na kuhinjski elemenat. Zašto, pomisli Hofmester. Zašto baš večeras? Šta li joj se to moglo desiti? Nije shvatao otkud ova posjeta, a on je bio od onih koji žele da sve razumiju. Iracionalnog se gadio kao što se drugi gade štetočina.

Njegova težnja za racionalnim promišljanjima koja bi dovela do uravnoteženog postupanja se pokazala savršeno beskorisnom. Stalno su ga spopadale neželjene misli. Već je, mora priznati, postao nervozan kad je kći izgovorila tu riječ koja više nije ni postojala u njihovom domaćinstvu. Mama.

Ono što je Bog bio za ateiste, to je bila mama u porodici Hofmesterovih. Niko da spomene majku koja je zbrisala. Niko da izusti tu nezgodnu riječ. Niko da kaže: “Dok je mama živjela s nama…” Čak i za roditeljskih sastanaka, koje je i dalje s izvjesnim fanatizmom posjećivao, nije se spominjala majka njegove djece. Ljudi su ga prihvatili kao samohranog oca, i to tako uvjerljivo da su se u njegovom okruženju pravili kao da Hofmester čitavog života i nije bio ništa drugo nego to. Da mu je to i bio cilj, još dok je bio mladac. Sazrijeti do stadija samohranog oca. A mora mu se i priznati: u toj je ulozi i napredovao.

Nije više bilo mame. Time je i sama ta riječ izgubila pravo postojanja. Sad on bješe tu, i otac i majka. Jedini, pa zato i pravi, onaj koji je ostao, i s kojim će sve biti bolje.

Stojeći naspram nje, Hofmester primijeti da se uzbudio. Ne u seksualnom smislu, nego kao kad se uzbudiš pred kakav ispit, pa čak i ako znaš da si puno učio. Svašta je moglo krenuti naopako. To mu je govorio povišeni adrenalin, to došaptavala napregnuta pažnja kojom ju je promatrao: svašta je moglo krenuti naopako.

Pomno ju je promatrao, prvo nju, pa onda kofer. Na časak oćutio neobjašnjivi poriv da je privine k sebi, da je minutama drži čvrsto privinutu uz sebe. A jedino što je uradio bilo je da se desnicom osloni o zid, k’o fol nonšalantno. Sa sudnom krpom u ljevici, Hofmester je bio od onih što su cijeloga života tragali za pravilnim držanjem i još ga, sad kad im je pola života već minulo, nisu  pronašli. Ni traga od pravilnog držanja, već samo ta sudna krpa.

Jedino što je mogao smisliti bilo je: ovo se uvijek desi kad se najmanje nadaš. Kao da se samo zbog toga i desi, što se više ne nadaš.

Koliko već dugo ima da se prestao nadati? Nadati da će se ona pojaviti pred vratima. I prije je ona često odlazila, ali se uvijek vraćala. Poslije par dana, par sedmica, njeni iznenadni izleti nikad nisu trajali duže od dva mjeseca. Bez ikakvog stida, bez ijedne riječi kajanja, ponosita, trunku agresivna, ali je ipak opet bila tu, pred njegovim vratima. Zadnji se put dakle to nije desilo, zadnji je put dakle bilo drugačiji od svih prethodnih. Zadnji je put bilo definitivno.

A sad, sad kad je više nije očekivao, zato što su djeca dovoljno porasla da bi mogla nastaviti bez nje, a on dovoljno mator da nastavi kao mladi udovac, pozvonila je na vrata kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. Što je možda i bila. Ona je i dalje bila majka njegove djece. Godinama je živjela ovdje, prvo samo s njim, a onda i sa djevojčicama. Možda je htjela da prekontroliše kako su joj šerpe i činije, ili da se opet divi stablu jabuke, stablu, koje je zaista dosta poraslo.

Promatrao je tu ženu koja je tvrdila da joj je upropastio život, oduzeo joj ga. Nije joj dao da živi. Kao kakav kockar je proćerdao njen život, puhni pa nestani. Htjela ga je natrag, svoj život. Zato je i otišla. Kao i one gospođe i gospoda zaštitinici podstanara napustila kuću, mirno, ali ne bez gunđanja. Još joj je i ponudio: “Da ti pozovem taksi?” Ali ona tada reče: “Odoh ja tramvajem.” Na to je on zatvorio vrata i sjeo u primaću sobu, s večernjim izdanjem novina u krilu.

“Pomislih: idem da vidim kako mu ide,” reče ona i skloni pramen kose sa lica. Njeni pokreti, način na koji je stajala, puna samopouzdanja, uvjerena da je baš ovo pogodan trenutak da malo gvirne kako joj je porodica, da od svih večeri bolju nije mogla izabrati, uz blijedi smiješak na uglovima usana, sa sunčanim naočalima podignutim na čelo, sve je to moglo odavati takav utisak, ali joj je na glasu osjetio da je i ona nervozna. Nervozna kao i on. Možda je već tri puta prošla kraj kuće dok se natjerala da pozvoni. Vjerovatno se već prije nekoliko nedjelja vratila u Amsterdam i tajno ga motrila dok je išao na posao, dok je vukao cekere s namirnicama, dok je naveče ispraćao Tirzu kad bi ova izlazila da posjeti momka. I kako je lagano hodao ili stao u mjestu, prvo gledajući Tirzu kako odlazi na biciklu, a onda lagano krenuo ka parku, i svojoj ulici – sve je to supruga morala vidjeti.

Čovjek pred svojom kućom. To je on bio u tim večerima. Ne, nego čovjek u godinama pred svojom kućom. Pred ogledalom u kupatilu je upoznao senzaciju gledanja nečeg što je minulo. I to bješe pravo olakšanje. Ono što ga je u njegovom postojanju jako tješilo bila je baš činjenica da je već prevalio polovicu puta. A ako bi dovoljno dugo kopao, možda bi u sopstvenoj prošlosti i našao neke tragove života.

I to je njegova supruga mogla da sazna. Sve je ona mogla da sazna, smatrao je Hofmester. I zato ga je još više iznenadilo što je baš ove večeri uradila ono što je ili morala uraditi ranije, ili više nikada: pozvoniti, stajati na stepeništu s onim crvenim koferom na točkiće.

Nije shvatao šta hoće od njega. Sigurno ne seks. A prava majka nikad nije ni bila. Nije mogla doznati ni da je u međuvremenu naučio dobro da kuha. To se desilo tek nakon njenog odlaska. Šta li je onda na ovoj tačci njenoga života još mogla da očekuje od njega? Zbog čega god da se vratila, to nije bilo zbog njega. Ne zbog sadašnjeg njega. A šta je on sada? Ono što je nekada bio, što su skupa nekada bili, to se više nije dalo vratiti. Kako god obrneš i okreneš, došla je prekasno.

Odvojio je ruku od zida. Pogledao je. Rad u vrtu je ostavio traga. Još uvijek je tražio pravo držanje. Žarko želio da izgleda kao čovjek koji opušteno ćaska s poštarom, zainteresovano a ipak pomalo odsutno, kako to već i biva kad ćaskaš s kakvim poštarom.

Ljudi odlaze s nekakvim razlogom, to je bar sigurno. A zbog nečega se i vraćaju. Pa ne vraćaš se valjda kući tek tako nakon tri godine izbivanja? A ako je ovo tek još jedna njena impulsivna odluka, kako li će im onda izgledati ostatak života?

Morao bi je naprosto upitati šta hoće od njega. Na tren je dvojio da je priupita: “Je li nešto hitno? Moram staviti klopu u rernu.”

Nije za sobom zatvorila ulazna vrata. Hofmester pogleda pokraj nje, u pravcu ulice.

“Čime si došla,” upitao je. Napravio korak naprijed, prošao kraj nje, osjetio joj miris, još par koraka naprijed, i našao se napolju. Pogledao lijevo, pogledao desno. Pusta ulica. Kao da je očekivao da će napolju zateći i ljubavnika koji je ostao pristojno da čeka vani, dok ona malo ispita stvar. Nekog ljepotana s plavim očima. Mladolikog. Od one vrste za koju je požuda tuđih žena nelagoda kojom ga ove svakodnevno obasipaju.

Poznavao je on takve tipove, posjećivali su ga u snovima, stalno mu zagorčavali život: drugi muškarac što ostaje u sjenci, a ipak je vječito tu, u svakoj sekundi tvog života.

U jednom se udaljenom uglu neko dijete igralo teniskom loptom. Nigdje ljubavnika.  Nigdje mladolike ljubavi. Obična veče ranog ljeta. Obećavaljući dolazak toplijeg vremena, vrućine, vlage i sparine, dobro za turističke radnike. A Hofmester nije bio turistički radnik.

“Taksijem”, rekla je.

Poslije tih riječi je ušao unutra i zaključao vrata. Pokupio neku reklamu s poda. Šta joj je sad trebalo? Po šta je došla? Djeca dovoljno odrasla. Već sasvim svoja. Imale su momke o kojima su ozbiljno razgovarale i još ozbiljnije razmišljale. Momćiće s kojima su maštale da nastave život. Već je jednom bio ulovio jedan takav razgovor o zarukama, čak nimalo ironičan. S prstenjem i svim ostalim. Nadolazeći brak. Stvarno je to neuništiva ustanova. Nema rata koji ga može uništiti. Možda samo atomska.

Ali su ga oči njegove supruge zaustavile u namjeri da joj to i kaže. Gledala ga je milostivo, nekako blago. Ne ljutito ili sa odstojanja, možda nije ni došla da nešto traži. Bila je, nije se mogao praviti da to ne vidi, puna emocija.

Možda je sagledala sopstvenu prošlost, pomisli. Pa onda pomislila: Isuse, zar sam ja stvarno ovdje godinama živjela? Je li ovo doista čovjek s kojim sam provela više od dvije decenije, doduše sa pauzama, ali ipak? Zar je ovo bio moj život? Vidjela nešto što je bilo nepobitni dio nje i to nešto, uprkos svemu, nije mogla skroz da “svari”.

Ponovni je susret u Hogmesteru izazvao poriv za smijanjem. Za glasnim i dugim smijehom što oslobađa napetosti s kojom se zapravo nije ni znao drugačije nositi. Ranije bi neugodu znao izbaciti kroz prigušeni smijeh, kasnije je izraziti kroz tišinu, opet malo kasnije kroz seks, da bi se potom opet vratila tišina. Ali glasan smijeh koji sve, uključujući i prošlost, prevladava, ovog je puta  izostao. Na licu čak ni smiješak.

Sad kad je majka njegovih kćeri poslije niza godina opet stajala pred njim, sjetio se Tirzinog rođenja. Onog čekanja u bolnici. Nije bilo slobodne jednokrevetne sobe. Čak desetak žena bješe očito odlučilo da se baš te noći porode. U cik zore je otišao kući. Nije više izdržao. Zbrisao kući od mora krvi i kući pripremio kolijevku, sve čekajući telefonski iz bolnice.

“Jesi li puno propješačila”, upitao je.

“Od stanice.”

Komšije su ispirale usta njenim sramotnim odlaskom. Mjesecima. Ljudi nikako da se zasite. Ljudi su bili napredni, gadio im se imperijalizam, pa ipak nisu nikad propuštali šansu da ispiraju usta tuđim sramotama. Iz čistog ju je ponosa branio koliko je mogao, kad bi do njega dopro taj trač kod mesara, prodavca povrća ili prosto na ulici. “Nije nam išlo,” mirno bi rekao. “Ovako je mnogo bolje za djecu.” Hofmester se pravio da se sve desilo baš onako kako je i trebalo da se desi. Nestanak supruge ovo u oblandu blage ironije. A kad bi ga ljudi upitali je li djevojčicama teško, uz osmijeh bi im rekao: “Veliki dio njene garderobe je još uvijek u našem ormaru, eto nje, dakle, ovih dana opet kod djece.”

No, to se nije desilo, uprkos onoj garderobi. Sve do te večeri, prije šest dana.

Još je izgledala prilično dobro, smatrao je. Manje načakarena. Tamnija, to da, kao da se redovno kvarcala.

“Smetam li?” Pitanje nije imalo podrugljiv ton.

Opet je pogledao njen kofer. I kofer je izgledao solidno. Poslije svih tih godina.

“Pravim jelo, ali ne bih baš rekao da smetaš. Mislim, a šta je to smetnja?”

Pošla je k njemu, kao da hoće da ga zagrli. Završilo se na rukovanju, i to žustrom.

“Pitala sam se kako si,” rekla je. “I Tirza.” Kod pominjanja tog imena na licu joj se pojavi slab i tužan osmjeh. A kad je on čuo ime njegove najmlađe kćeri, sav se nekako skupio, kao da ga je neko bičem udario po leđima.

Tirza, a kako je mogla biti Tirza?

To što je sad na njoj vidio bila je emocionalna dirnutost. Očito joj je nešto nedostajalo. Falio joj dio života. Najednom više nije svjedočila rastu svoje djece. O pubertetu najmlađe kćeri doznala uglavnom iz tuđih priča, pa čak možda ni tako.

Pa joj se sad, kad je stajala oči u oči sa kćerkom, ukazale posljedice tog izbivanja.

Pustila mu je ruku.

Hofmester je što je moguće neupadljivije obrisao ruku o kecelju. Već mu je i ovo rukovanje bilo odveć intimno. Što veća distanca od protivnika, to lakše je na njega iskaliti bijes. Ako je išta u ulozi stanodavca naučio, to je da u podstanaru ne smiješ vidjeti ljudsko biće, jer bi te onda to učinilo slabim. Onda mu popuštaš, i kažeš: “Daću da se to popravi, daću da se popravi, i novi krevet, nema nikakvih problema. A i novi ormar, a što ne bi moglo?” Hofmester je izdavao namješten gornji sprat. Taj mu je namještaj omogućavao da podstanara po potrebi izbaci bez suvišnih pravnih začkoljica. Već i stoga što bi mu se svaki sentiment prema podstanaru javio kao kakvo neugodno štucanje, ovaj nije smio postati čovjekom, koga se onda više ne bi tako brzo i lako moglo otarasiti. Slabost, gadila mu se svaka ljudska slabost. Mrzio ju je.

Ovaj znoj njegove supruge je bio ranjiv znoj. Zato je morao da ga otare. Pogledao je otraga, kao da očekuje da bi tamo mogla stajati Tirza, ali Tirze ni na vidiku. Sjedi gore u njenoj sobi i telefonira. Ili je u kuhinji, utišala se i sluša njihov razgovor. Kao prava špijunka. Opet se sjetio onih dana, sati prije njenog rođenja. Baš čudno što mu je to rođenje ostalo mnogo dublje urezano u sjećanju od onoga od njegove starije kćerke. Čak se sjećao i ginekologovog lica. Lica čovjeka kome je docnije odnio bocu dobrog vina, flašu od najmanje trideset guldena, sve sa Tirzom u naručju. “Ovo je ona.” I čovjeku pokazao izgužvanu bebu, sa par čuperaka smeđe kose, kao što su zgužvane i tolike druge bebe. Tirza je na svijet došla zgužvanog lica, i prošlo je dosta vremena dok te bore nisu minule. Doktor im je zaželio puno sreće. Poslije je kazao i ovo: “Teški porodi često rezultiraju nečim lijepim, nečim veoma posebnim.” Dok je to govorio, ginekolog ga je gledao kao da mu odaje najstrožu profesionalnu tajnu.

“Dobro je,” reče Hofmester. Sudna krpa mu je visila preko desne ruke, a u lijevoj je držao reklamu koju je već par puta presavio, a onda je mahinalno stavio u džep od pantalona.

“Dobro je,” ponovio je. “Tirza je maturirala. Dvije devetke. Osmice. Samo par sedmica. Ništa niže od sedmice. Fešta je slijedeće sedmice.”

To je ispričao s ponosom, ali je tek kad je završio postao svjestan koliko je apsurdno da ovo govori baš Tirzinoj majci. To je, znači, bilo to zbog čega je cijeli komšiluk raspredao o sramoti njenoj, a vjerovatno i njegovoj. Čovjek se ne smije otuđiti od sopstvene djece. Ona od tebe da, ali ti od njih ne.

Sad kad više u ruci nije imao onu reklamu, mogao se sa izvjesnim naslađivanjem povući za donju usnu, što je često radio kad nešto ne bi razumio, ne bi prokljuvio.

“Kakav uspjeh,” rekla je. “Te devetke. Ali, od nje nisam ništa drugo ni očekivala. Za šta?”

“Šta ‘za šta’?”

“Za šta je dobila devetke?”

“Za latinski. I za istoriju. A zar to stvarno nisi znala? Zar stvarno još nisi čula? Ama baš ništa?”

Iznenadila ga je njena neinformisanost, čak mu malo i zasmetala. Neko ko je odlučio da se vrati, pa makar i na kratko, mogao se diskretno raspitati o posljednjim dešavanjima u vezi s njenim kćerkama i čovjekom. Ovo mora da je opet neka impulsivna odluka, ovaj povratak, kao toliko toga u njenom životu.

“A od koga sam to trebala saznati? Zar od Ibi? Pa s njom nisam razgovarala već sto godina. Nikad da me nazove.”

Vidio je da gleda njegovu ruku na donjoj usni. Znao je da joj je jako smetao taj stari tik pa je prestao s tim.

Ibi nikad da nazove. Supruga je dakle smatrala da djeca moraju nju da zovu. A ne obratno. Samo je ona važna.

“Ako već ne smetam”, rekla je, “hoćemo li onda ući unutra?”

Stvarno su nekako nezgodno stajali u tom hodničiću.

“Samo uđi“, rekao je. “Tek što sam nešto stavio u rernu. Hoću da kažem… Više nije u rerni, ali je bilo.”

Pogledala ga je. Već je držala ručku od kofera, spremna da ga unese unutra, ali ju je onda opet pustila i rekla: “Shvatam šta hoćeš da kažeš. Tačno shvatam šta hoćeš da kažeš. Ti si kao, pa da, kao i uvijek. Nimalo se nisi promijenio.”

Na ovo protestanti i drugi vjernici zacijelo nisu računali. Da bi se ponovni susret s mrtvima u raju mogao pretvoriti u najneugodnije situacije. Lažnopristojni razgovori na nebu. Stisak ruke umjesto zagrljaja.

Bez riječi joj je pomogao da skine kabanicu, neku njemu nepoznat kišnu kabanicu. Ne baš jeftina stvar, odmah je spazio. Ta nije voljela jeftine stvari. Pažljivo je objesio kabanicu.

Polako se smirio. Hofmester je opet imao sve pod kontrolom. Tako idu stvari u životu. Ljudi nestanu. Pa se ponekad i vrate, jedne večeri, početkom ljeta. Upravo u momentu kad si stavio tepsiju u rernu, što ovi nisu mogli znati. Nisi se ni okrenuo, a nestade svako pažljivo planiranje, na vidjelo izlaze spontane reakcije, na površinu isplivaju sve same slučajnosti, kud god pogledaš, sve sami slučajni splet okolnosti.

I baš kad se sasvim smirio i sredio, učini mu se da se ona pokolebala.

“Ili postoji neko? Imaš li nekoga?”

Hofmester čuje kako mu kćerka dolazi iz pravca kuhinje. Prisluškivala ih je, baš kao što je i mislio. Ljubopitljivost je pouzdan znak inteligencije, ali imati inteligentno dijete znači i to da ga roditelji moraju stalno držati pod kontrolom. S inteligentnim djetetom nikad ne znaš ko koga zafrkava. Tirza uputi ocu razorni pogled i pope se uz stepenice. Pokraj njene majke, pokraj majčine plave kabanice, koja se bojom jako isticala na vješalici.

“Imam li nekoga,” upitao je Hofmester tek kad je čuo da njegova kćerka s treskom zatvara vrata. Dođe mu da se nasmije. “Imam li nekoga? Ma ne. Ne. Živim ovdje sa Tirzom. I ona je naravski neko, ali ne u onom smislu kako ti misliš.” Hofmester se još uvijek smijao. Naprosto nije mogao da prestane, a bilo ga stid. “Samo ti uđi,” rekao je kad se napokon prestao smijati. Pošao ispred nje ka dnevnom boravku. Zaustavio se kod kauča, ali ona ne sjede. Okrenula se, kao da želi da sve dobro pregleda. Kao da to ipak bješe neko drugi, neka neznanka, neka koja je ovdje dugo stanovala, ovdje presjedila mnogo ugodnih večeri, s njim, sama ili sa gostima, ovdje smještala bešike i kutije, ovdje gdje su njene kćeri puzale po podu, gdje je ponekad naslikala kakvu mrtvu prirodu.

“Nije se puno promijenilo,” rekla je. “Ni ti takođe. Kao što sam kazala. Zapravo je sve nepromijenjeno. Jesi li krečio?”

“Ormar za knjige je novi. Kao što vidiš. Takođe i ona stolica tamo. Tirza ju je odabrala. Ipak se ponešto promijenilo.” Svjesno je prenebregao njeno pitanje. Onaj ko se pravi da ne čuje neko pitanje, ne može se ni izlanuti. Tako bi on i u ulozi stanodavca prečuo veliku većinu pitanja. Rasijanost je bila izgovor kojim se godinama odlično služio.

Nije ni pogledala stolicu što ju je lično Tirza odabrala, niti ormar za knjige. Stala je ravno pred njega, proučavala Hofmestera. Kao muzejsku sliku koju poznaješ samo sa razglednica i kataloga pa sad napokon stojiš pred originalom, pokušavajući da shvatiš zbog čega si njome ipak trunku razočaran. Ne mnogo, samo trunku.

 

 

               

 

 

“Nisi krečio,” rekla je nakon nekoliko sekundi. “Vidim, sve je malo požutjelo. Ne održavaš ga dobro, enterijer. Kuća se i iznutra mora održavati. A o sebi se dobro staraš.”

Zvučala je zadovoljno. Ali ujedno i iznenađeno. Šta je očekivala? Nekog alkoholičara? Ili nervščika? Ruke koje se tresu, upropašteno zubalo? Olupinu sa povremenim bistrim momentima? Koja u tim trenucima jasnosti nije znala ništa bolje nego da sve okreči, prelakira parket i dâ da se zamijene vodovodne cijevi?

To što se on i bez nje solidno snašao očigledno je prevazišlo sva ženina očekivanja, ali ju je i razočaralo. Kao što je razočarala i ova stara boja na zidovima.

Ima puno sličnosti između njegove supruge i podstanara. I ona i oni bi uvijek našli neki plafončić koji se morao okrečiti, uvijek otkrili nešto što je bilo zrelo za renovaciju. Nisu imali blagog pojma o novcu. Nisu mogli ni da pretpostave kolika je danas majstorska satnica. Uvijek neka žalba, u supruginom slučaju žalba ponekad uvijena u tanku oblandu ljubavi.

Načinila je korak nazad. “Jesi li sretan što me vidiš,” upitala je.

To ga je pitanje zateklo. To ga je pitanje totalno zbunilo.

“Sretan,” reče Hofmester. Pogledao je na sat. “Da, sretan sam, ali i sad spremam jelo. Da sam znao da ćeš doći, više bih spremio. Mogla si nazvati. Broj je ostao isti. Ali…“

Morao je napraviti malu stanku, ne zbog viška emocija, već zato što je morao da razmisli šta da kaže. “Fino te je opet vidjeti. Čovjek je ipak znatiželjan, ja u svakom slučaju to jesam.”

Hofmestera je iznenadilo što nije izgovorio riječi što ih joj bješe planirao kazati pri ponovnom susretu, one mu čak nisu ni pale na pamet. Sad kad ih je konačno mogao prevaliti preko usana, zaboravio ih je. Htio je ispasti šarmantan. Jak. Trska ne samo da nije slomljena, čak nije ni napukla.

“U vezi s čim znatiželjan?”

“U vezi s tobom,”rekao je. “Kako si. Šta radiš. Kako živiš. Kako ti ide.”

“Kako živim? Zašto me onda nikada nisi nazvao? U ove tri godine. Rekla bih ti, da znaš. Veoma slikovito. Ne bih bila tajnovita. Samo da si se potrudio da me nazoveš.”

Ovo je bilo tipično za nju. Ona nestala, a ipak je očekivala da čovjek trči za njom i skuplja informacije da bi je upitao treba li joj slučajno štogod.

“To mi se nije baš činilo dobrim,” reče Hofmester. “Da te nazovem. Nisam htio ni na šta da se forsiram. Ako si puno gladna, mogu ti skuhati jedno jaje. Osim toga, nisam ni imao tvoj novi broj.”

“Nisam ja došla ovdje zbog jela,” rekla je i smjestila se na kauč na kome je godinama sjedila. Hofmester ga je dao nanovo presvući. Tirza je izabrala kožu. Puno toga je odabrao skupa s Tirzom.

“Možda nešto drugo umjesto jajeta?”

“Jirgen, nisam gladna.” Nije to rekla tek tako, nego je naglasila.

“Čovjek ne mora biti gladan da bi jeo. Upravo pečem meso u rerni. Pravim ga sjajno. Tirzine su prijateljice lude za njim. Mi ovdje ne jedemo zato što smo gladni, jedemo stoga što je došlo vrijeme za ručak.” Ovo je rekao kao učitelj koji želi da pohvali knjigu za koju je znao da se njegovim učenicima neće nimalo dopasti.

Mora da joj se taj njegov ton učinio poznatim, ton korektora, nekoga koji je svoj život uredio tako da druge stalno hvata u greškama. “A ja vidiš ne,” reče ona. “Ja više ne jedem zato što je došlo vrijeme jelu. Ja više ne slijedim nikakva idiotska pravila. Nego jedem zato što mi se jede. Nisam ja ovdje došla zbog tvog pečenog mesa.”

Potom je zapalila cigaretu. Imala je novu torbicu. Trunku premodernu i odviše trendi za njene godine. Sa raznoraznim šljašticama. Hofmester pomisli na torbice Tirzinih prijateljica. Rano izjutra, poslije fešti, stajale bi tako u kuhinji s njihovim tašnicama, ukrašenim perlicama, komadićima obojenog stakla, danas sve može biti ukras. Hofmester bi im se izvinuo što u kuhinju ulazi u pidžami i zatekao Tirzu i njene prijateljice malo nacvrcane, kako se malo osjete na dim, pa ponekad i na ustajalo jelo. Onda bi brzo natočio čašu mlijeka ili iz zdjele sa voćem uzeo jabuku i ponovo pobjegao u spavaću sobu, ili se za lijepog ljetnog vremena zaputio ka šupi, gdje bi sjedio pokraj grablji i motorne pile sve dok djevojke ne bi otišle u krevet ili njihovim kućama.  Tirza je bila popularna. Svega nekoliko puta je neke nepoznate momke zatekao u kupatilu, momke koje uopšte nije poznavao i koji mu nisu ni bili predstavljeni, a koji su ostali ovdje na spavanju. Momci koje je Hofmester bio primoran upitati: “Treba li ti peškir?” Pošto je Tirza već spavala dubokim snom. Kad bi ta jednom zaspala, spavala je kao top. Momci bi se uvijek budili prije nje. Nisu baš lijepo mirisali, ti likovi koje bi s vremena na vrijeme zatekao u kupaonici. Ono što im je bilo zajedničko sa Tirzom, to bješe upravo taj miris. Ali sada je imala stalnog momka i Hofmester još nije stigao da utvrdi je li i taj tako mirisao. Plašio se da jeste.

“Opet pušiš,” kazao je, bacivšti pogled na njenu tašnicu.

Zvučao je uznemireno. To ga je i samog iritiralo. Ono što je upravo rekao bilo je odviše lično. Baš ga briga za njene cigarete! Njena pluća – njena stvar. Cijelo njeno tijelo. Ni za njeno tijelo on više nije bio odgovoran.

“Smeta li ti?”

“Ma ne,” rekao je. “Meni ne. Zamoliću Tirzu da ti donese pepeljaru. Sakrio sam sve pepeljare.”

Okrenuo se prema hodniku i viknuo: “Tirza, možeš li mami donijeti pepeljaru?”

Hofmester je malo sačekao, ali Tirza nije reagovala. Vjerovatno je sjedila u svojoj sobi i telefonirala. Istinska strast koja nikad ne popušta. O svemu je ta razgovarala sa prijateljicama, do u detalje. To mu je već jednom kazala za vrijeme jela. “Pričate li i o meni,” upitao ju je. “Naravski,” odgovorila mu je. “Ti si mi otac. Što onda ne bih pričala o tebi?”

Supruga je nastavila s fumanjem.

“Tirza,” povika Hofmester sad nešto glasnije, ”pepeljaru za mamu. Molim.”

Pogledao je pepeo na cigari što je polako postajao sve veći i veći, i uskoro će pasti, oči nije mogao da odvoji od njega, kao hipnotisan, pa rekao: “Ona je uvijek veoma susretljiva. Drugačija je nego prije. Puno mi je pomagala čak i dok je spremala završni ispit.”

Hofmester je brzao kao u bunilu, pričao kao navijen, kao da više priča sebi nego njoj, kao da je sam u sobi, samo on. Kao da vježba ono što bi trebao da kaže kad svi konačno dođu na feštu.

A kad se Tirza ni nakon drugog poziva nije pojavila, otišao je u kuhinju da sam potraži pepeljaru. Gdje li su samo nestale? U ovom domaćinstvu niko više nije pušio. Posjeta samom Hofmesteru bila je prava rijetkost. Ni kućna pomoćnica nije pušila. Ponekad bi iskapila neku čašicu, ali pušenje, to ne. A kad bi Tirzine prijateljice i momci pušili, što se, u principu, rijetko dešavalo, tada su izlazili u vrt. Ili stajali kraj prozora. Tirza nije podnosila duhanski dim, osim onaj na momcima.

Nije našao pepeljaru. Hofmester ih je baš dobro sakrio, očekujući da mu nikada više neće trebati. Stoga je uzeo tanjirić. Nije to bilo baš korektno, ali može za ovu prilku. Korektnost, na tome je, po Hofmesteru, počivao sav moral. Ako bi se nečim u životu mogao braniti od raznoraznih optužbi, to je upravo bila činjenica da je uvijek bio i ostao korektan.

Kad se vratio u sobu, ugledao je u lijevoj ruci njegove supruge hrpicu pepela. Dodao joj tanjirić i upitao treba li joj možda vlažna krpica. “Moje su ruke otporne na vatru,” reče ona i nasmija se. Potpuno isto kao ranije. Ljudi se teško mijenjaju. Nađu novu okolinu za bavljenje njihovim opsesijama. Dobiju i bore, otpadnu im zubi, katkad slome koju kost, neke organe zamijene aparatima, ali se u duši nikad ne mijenjaju.

Kad se slatko ismijala, rekla je: “Ako ti se to sviđa, ako bi ti se to dopalo, a ja stoposto znam da će ti se dopasti, i ja ću s vama pojesti par zalogaja, a ti se ne moraš posebno truditi. Naprosto mi daj ono što vam ostane. Neka te to ne zamara.”

Hofmester premjesti vaznu s ružama što je stajala na trpezarijskom stolu, cvijeće koje je prije par dana dobila Tirza. Tako je napravio mjesta za suprugu da s njima nešto pregrize. I pritom se pitao da li je ovo iznenada iskrsla supruga u obližnjem kafiću s par čašica žestokog, skupila hrabrosti prije no što se pojavila u svom bivšem domu, s koferom u ruci.

“Kuhanje nije zamaranje,” rekao je tiho. “Ono je dio života. Ja imam porodicu. To je moj zadatak.”

Bilo je postavljeno za dvoje. On je obično postavljao sto mnogo prije no što bi jelo bilo gotovo. Ponekad bi s tim počinjao čim bi se vratio s posla. Jer naprosto nije mogao dočekati trenutak  kad će on i Tirza sjesti skupa za sto, zato što je baš taj moment uspostavljao ravnotežu koja je uvijek bila pod prijetnjom nestajanja. Tirza i on, za stolom, pri jelu. Porodična scena, i više od toga, savezništvo. Sveto savezništvo.

Izvadio je tanjir iz ormara. Opet se sjetio svog zadatka. Tepsija s jelom, rerna, trebalo je to ispeći. Nekako mu je bilo nelagodno, s tim tanjirom u ruci, kao da nije znao da li da gošću ostavi samu. Ili bi je morao pozvati da pođe s njim u kuhinju. Da tamo popričaju o sitnicama iz davne prošlosti. Kako da joj to kaže? “Hoćeš li malo poći sa mnom u kuhinju?” Stavio je tanjir na sto. Postavio sto i za treću osobu. Suprugu. Tirzinu majku.

A sve je nekad i počelo s par zalogaja zajedno. Porodica Hofmester je i nastala za jagnjećim kotletom. Jirgen je kuhao ženi koja će mu docnije postati supruga. A njoj se muškarac tada više dopao od kotleta. Opet pomisli na onaj njen kofer u hodniku. Prvi put kad je došla da večera kod njega, donijela je tortu koju je sama napravila.

“Promijenila se,” reče supruga, gledajući sliku na zidu. Sama ju je tu objesila, sama i naslikala, a Hofmester se nikad nije potrudio da je skine, iako ga je Tirza već nekoliko puta upitala: ”Moramo li baš do kraja života gledati ovu zdjelu sa voćem? Je li to baš stvarno potrebno?”

“Ko? ”Tirza?”

Sudna mu je krpa još uvijek visila preko ruke.

“Da, Tirza. Proljepšala se.”

“Postala je žena,” rekao je Hofmester. Ali čim je to kazao, zažalio je. Žena? A šta je to žena? Dobro, narasle su joj grudi i malo se proširili kukovi. Ali kada se zapravo postaje ženom? Šta je njega činilo muškarcem? Spolovilo što mu se klati među nogama?

Nije znao šta da kaže o Tirzi, šta je želio da kaže o njoj. Stoga je kazao: “Ona je oduvijek bila lijepa. Jeste da je kao beba bila naborana, ali takve su sve bebe. Ibi je bila manje naborana, ali je ona imala neke druge nedostatke. Hoćeš nešto da popiješ?”

Odmahnula je glavom. “Sama ću nešto uzeti. Baš sam večeras nešto zadovoljna.”

Zurio je u nju. Zadovoljna žena, ona koja to u prošlosti nikad nije bila, uprkos svim naslikanim mrtvim prirodama. A sada je, dakle, zadovoljna. Negdje se u toj priči krio sretan završetak, samo što njega u njoj nije bilo ni na mapi.

Onda Hofmester ode u kuhinju, ona će se već sama znati zabaviti u primaćoj. Vratio je tepsiju u rernu. Nakon toga otvorio flašu bijelog vina i navio sat od šporeta na pola sata. Hofmester nije znao kuhati bez sata. Potom je vratio knjigu sa receptima na gomilu sa ostalima.

Ostao je kod šporeta. Rukama kao slijepac prešao preko lavaboa, kao da čita Brajevo pismo. A kad jelo jednom bude na stolu, već će mu pasti na pamet da je nešto upita. “Jesi li puno putovala?” Ili: “Je li ti još živa mati?” Ono kad je otišla od njega, mati joj bješe teško bolesna.

Razmišljao je o poslu, o Tirzinom predstojećem putovanju. U Bocvani ima puno malarije, negdje je pročitao.

Zazvonio je sat od šporeta i on sa ogromnim zadovoljstvom odnio tepsiju u dnevni boravak. Supruga je već bila legla na kauč. Izula cipele. Oči joj zatvorene. Osjetilo se na duhanski dim.

“Donijeću ti pribor za jelo,” rekao je i stavio jelo na sto.

Nije se pomjerila. Ležala je lagodno ispružena i očito zadovoljna, baš kao da nikad nije ni bila otišla. Kao da je samo na čas otišla da kupi kifle pa se negdje zadržala na putu. U koloni automobila, ništa više od toga, njeno odsustvo od tri godine, zastoj u špici dug ravno tri godine.

Viknuo je iz hodnika: “Tirza, jelo!” Iz kuhinje uzeo kuhinjski pribor i čašu za gošću i još flašu vina.

“Gdje da sjednem,” upita supruga dok joj je sipao vino. Sve čaše napunjene tačno do istog nivoa. Svaka sitnica je važna. Pravo se uživio u svoju ulogu. Konobar, kućni pomoćnik.

Teškom mukom se digla s kauča. Bosonoga krenula ka stolu.

“Ovdje, na čelo,” reče Hofmester. “Tu uvijek sjede posjetioci. Imaš lijepe cipele, italijanske?”

“Francuske.”

Sjela je. Hofmester je nasuo jelo. Još jednom je viknuo, sada još jače: “Tirza, jelo!”

Jelo u tanjiru. A niko da ga okusi. Čekalo se na dijete.

“Poklončić,” rekla je supruga, s viljuškom u ruci. Na domalom prstu lijeve ruke imala je neki njemu nepoznat prsten.

“Šta to?”

“Te cipele. Poklončić.”

“Baš lijepo. Ovdje imaš još jedno deset pari cipela. Jesi li to znala? Htio sam da ti ih pošaljem, ali nisam znao kamo.”

Uzeo je komadić hljeba iz košarice koja je evo već pola sata stajala na stolu.

“Mislila sam da ćeš ih pokloniti.”

Hljeb se osušio.

“Pokloniti, a kome? Misliš na cipele?”

“Moje cipele, da. Mislila sam da ćeš ih nekome dati. Da ćeš nekome dati sve moje stvari. To sam mislila. Pa nije to valjda tako luda misao? Sve sam novo kupila.”

“A ko to još ima tvoj broj cipela? Ja ne znam nikoga s tvojim brojem. Ti imaš vrlo nezgodnu mjeru. Tirza, jelo! Sva roba još stoji u ormaru tačno onako kako si je i ostavila. Mogla si sto puta doći i uzeti to.”

Pogledala ga je, istraživački, kao da je htjela da provjeri šali li se.

“Moje su noge pravi biseri, mnogi vele,” rekla je supruga nakon kratke pauze. Srdačno se nasmijala. Mnogo se trudila, to je bar bilo jasno. Ali i on je. Eto šta je od njih dvoje postalo: par koji se svojski trudio. A možda su oduvijek i bili takvi.

“Jesi li ih dobro premjerio? Dobro sam održavala ove moje bisere.”

Malo se premjestila i pružila noge duž stola. Nokte je ofarbala u roze. Vrškom palčeva dotakla je Hofmesterove cjevanice.

Sav se ukočio.

S onim sasušenim hljebom u ruci bacio je pogled na supružine gole listove. Palčeve kojima ga je dirkala. Potom opet turio komad hljeba u usta i počeo da žvače.

“Zar nemaš ništa da mi kažeš, nakon toliko godina?”

“Nešto da kažem?”

“Nešto lijepo. Je li ti drago što me opet vidiš?”

“O tvojim nogama, misliš? Nešto lijepo?” Hljeb se bio skroz sasušio, ali nije mu se dalo da ustane i stavi ga u toster.

“Ti znaš koliko su meni važne neke stvari. Mogao bi ipak reći nešto od srca, poslije toliko vremena. Pa i ti valjda imaš neke osjećaje.” Par puta je nožnim prstima prešla gore-dolje, a Hofmester bacio još jedan pogled na njena stopala.

Reći nešto od srca, to se dakle očekuje od tebe kad ti se supruga nakon tri godine pomoli na vratima.

“Stopala ti se nisu promijenila.”

“Je li to sve?”

“Mislim da jeste.”

“Ona su pravi biseri. Jürgene. Moja stopala. Mnogi su ih proždirali pogledom. To su mi rekli bezbroj puta.“

Potom je opet vratila noge pod sto.

Hofmester je zurio u cvijeće. Bio je to skup buket. Možda i od trideset eura. Od koga li ga je Tirza dobila? Nije spomenula nikakvo ime. Rijetko je odavala imena njenih momaka. Za stolom je pričala o svakodnevnim stvarima. Novosti, jelo, vemenske prilike, prijateljice, školski zadaci, par puta je na red došao i put u daleke zemlje. Ali su im politička razmišljanja bila različita. Nisu mislili isto o Africi.

“Ja smatram…” zaustio je Hofmester. A kako zapravo nije ni znao šta to on smatra, zastao je i baš u tom momentu čuo Tirzu kako silazi niz stepenice i odlučio da ni ne treba da završi započetu misao. Da je sada na Tirzi red da kaže nešto lijepo i srdačno, kad se već mora, što je inače veoma upitno, ali ako se baš mora, onda je na njoj da to sada učini.

“Uh, jeb’o te, što ovdje smrdi,” povika Tirza. Na sebi je imala bijelu bluzicu, presvukla se. Inače se nikad nije presvlačila prije jela. Osim kad bi imali posjetu. A kad bi, zadnjih godina, i imali neku posjetu, to je bio neko Tirzin. Hofmesteru je dolazila samo kućna pomoćnica iz Gane, ali to nije bila posjeta u pravom smislu te riječi.

Kćer je sjela. Hofmester podiže čašu vina i reče: ”Da popijemo jednu, Tirza, za ovu neočekivanu posjetu tvoje majke. Da popijemo zbog toga što, evo, ovdje svi, skoro svi, opet sjedimo kao… kao… kao prava porodica. I u zdravlje svih nas!”

Kćerka bješe već podigla čašu, ali ju onda spusti i reče: “Ja ne pijem u tu čast. I ovdje pravo smrdi, tata, zar ne osjećaš? Ova što ovdje sjedi pravo fuma. Ovdje se ne puši.” I Tirza je, samo kad je to htjela, znala pričati kao prava učiteljka. Njen je dekan jednom rekao: “Ona je rođeni vođa, ta preuzima inicijativu. Uvijek ide naprijed i vuče druge za sobom.”

Nastupi tišina. Hofmester od nervoze turi još jedan komad kruha u usta.

“Pijemo u čast,” poče Hofmester.

“Ne,” rekla je Tirza. “Ja ne učestvujem u tome. U ovoj farsi.”

Viljušku je žustro zabadala u tepsiju sa pečenim mesom.

“Dobro,” rekao je Hofmester. “Onda za dug život. Za tvoje dobre ocjene, okay. Tirza? Za tvoj maturski. Za tvoju budućnost. Za tebe.” I prije nego što mu se neko mogao suprotstaviti, Hofmester je na brzinu ispio prvi gutljaj. Vino nije bilo dovoljno hladno, ali nema veze. Za ovakvu veče nema veze.

Znao je Hofmester napraviti i bolje pečenje, ali dok se god moglo jesti, dobro je. Sve je bilo pod kontrolom, ova večer, ovo društvance, porodica.

Supruga je nakon par zalogaja skinula naočale sa čela i upitala: “Tirza, kako si? Rekla sam tvom ocu da si se pravo proljepšala.”

Tirza je skinula komadić sira s viljuške. Ovdje je naime bilo i sira, bješe to recept iz francuskog kuhara. Tirza je promrmljala: “Kao da tebe to stvarno interesuje.”

“Da, stvarno me interesuje”, reče ova. “Često sam mislila na tebe. Zaista si se proljepšala.”

“Proljepšala?”

“Postala još ljepša. No što si već bila. Oduvijek si bila zgodnica, ali sada si zaista, kako da kažem, u punom cvatu.”

A Tirza joj odgovori: “O, baš smiješno.” Jela je velikim zalogajima. Kao da je još dijete. Nekako kao nevoljko. Igrala se jedući.

“Smiješno,” upita supruga. “A šta je tu pobogu smiješno?”

“Smiješno je da se još uvijek sjećaš kako sam ranije bila zgodna. Smiješno što te je briga kako sam. Tu brigu, naime, posljednjih godina i nisam baš puno zapazila. Iskreno govoreći: uopšte ne.”

Poslije ovog malog incidenta svi su jeli šuteći. Ali sad nervoza opet žestoko spopade Hofmestera, još više nego maločas, dok je stajao u predsoblju i zurio u suprugin kofer. Stoga turi još nekoliko zalogaja suhoga hljeba u usta. Smazao je cijelu košaricu panje. Morao je. Grijeh je bacati hranu.

Kad joj je tanjir već bio skoro prazan, supruga je upitala: “Kakvo je ovo vino?”

“Južnoafričko,” reče Hofmester. “Tirza i ja smo otkrili južnoafričko vino.”

“Otkrili?” Kiselo se nasmiješila.”Kako to misliš, vi otkrili? Šta ste tu vas dvoje imali da otkrijete?”

“Prodavnica na uglu subotom popodne priređuje degustacije. Tirza i ja ih ponekad posjećujemo. Zar ne, Tirza?”

Tirzina mati je pomno proučila etiketu i kazala: “Ah, vas ste dvoje kao kakva dva zaljubljena golupčića. Subotom popodne skupa na degustaciju. Kakva romantika! Ko bi to mogao pomisliti? Da ćete se vas dvoje ikad tako dobro slagati?!”

“Tata,” rekla je Tirza.

Ali se otac pravio da je ne čuje. Rekao je: “Tirzu veoma interesuje Južnoafrička Republika, cijela ta oblast.  Tirzu zapravo zanima cijela Afrika. Je li tako? Tirza bi najradije vozilima javnog prijevoza prošpartala sve od najjužnije tačke Južne Afrike do Maroka, ali to sam joj zabranio. Osim toga, tamo skoro da i nema javnog prevoza. Javni prevoz u Kamerunu, šta to ono bješe? Čista smrt. Negdje sam čitao da tamo ni nemaju mrtvačka kola, pa leševe moraju ukrcati u buseve i voziti na groblje. Na golim rukama.”

Nasmijao se. Ta ideja da te članovi porodice busom voze na groblje, to je cijelu ideju o smrti činilo mnogo manje prijetećom. Ako se praviš da nije ništa naročito, i ne bude ti ništa strašno.

Odjednom ga neko strefi u potkoljenicu. To mu je bio znak da počne skupljati mrvice iz košarice i da ih trpa u usta. U jelu je spas.

“Ti, dakle, želiš javnim prijevozom da prokrstariš Afrikom?”

Tirzina mati se svojski trudila, ali joj nikako nije palilo. Imala je najbolje namjere, ali se nije mogla osloboditi svojih poriva.

Tirza joj ne odgovori. Još jednom je oca mlatnula po nozi. Biće da je to bio njen odgovor.

“Rekao sam joj”, kazao je Hofmester, “da je javni prijevoz u Africi…” još jedan šop.

“Tirza”. reče Hofmester kad mu se malo razbistrilo u glavi, “ja sam ovdje nemoćan. Ja sam ovdje stvarno sasvim nemoćan. Da išta promijenim.”

Tirza je samo odmahnula glavom. Nastavila je odmahivati, kao neki balavac koji bi morao u krevet pa se od silnog umora raspekmezio.

“Ne radi se o tome jesi li ili nisi nemoćan, moj tata”, reče ona, “nego se radi o tome da ja ovo ne podnosim. Ja ovo ovdje ne podnosim. Hoćeš li već jednom prestati? Prestani, molim te, već jednom.”

Naglasila je svaki slog.

Hofmester je pogleda. U tanjiru joj ostalo više od pola porcije. A s drugom se polovicom samo poigravala. Nije baš dobro shvatao ljudski rod. Ponekad su mu i rođena djeca bila neshvatljiva. Bliska, ali čudna. Baš kao i oni momci koje je s vremena na vrijeme izjutra zaticao u kupaonici, isto tako čudni, a ipak nekako bliski. Kao da su čitavu bogovetnu noć probdjeli u kupaonici i samo njega čekali. Njega i njegov peškir. Momci njegove kćerke, za njih on ne bješe ništa drugo do obični statista, dok je on, zašto da se  lažemo, žarko želio da za njih bude mnogo više.

“A s čime to da prestanem?”

“S takvim ponašanjem. S ovim razgovorom. S ovim apsurdnim razgovorom. Moraš prestati da se sa mnom ponašaš drugačije nego obično. Moraš prestati sa cijelom ovom predstavom, tata. Samo stoga što ova osoba večeras sjedi ovdje s nama.”

Dok je izgovarala riječ “osoba” glas joj se najednom pojačao, skoro da je vikala.

“Zar se ja ponašam drugačije,” upitao je Hofmester. Nastojao je i majku i kćerku držati na oku. Kao da će se potući ako ih on samo na tren ispusti iz vida. “Zar pričam drugačije? Zar jedem drugačije? Ili sam to možda najednom prestao da srčem?” Nasmijao se svojoj šali, ali mu se niko u tome nije pridružio.

“Ma ne srčeš, ali pričaš drugačije, tata, pa da. Obično uglavnom ja pričam, a ti samo klimaš glavom ili pitaš: ‘A šta joj radi otac?’ I onda operemo suđe. I tada skoro ništa ne govoriš. Slušaš šta ja govorim. Nema u tome ništa loše. Ponekad te upitam: ‘Šta si danas radio?’ A ti kažeš: ‘Skoro ništa.’ I to je skroz u redu. To si ti. Ti ne možeš drugačije. Ali je i to mnogo više od onoga što može ona. Samo ovaj razgovor, ovaj skroz apsurdni razgovor, njega ne podnosim.”

Hofmester opipa tepsiju. Bila je još uvijek topla.

“Popričam ja nekad s tobom, Tirza. I sama to znaš. Znaš to vrlo dobro. I često ti naglas čitam iz novina. Smješne odlomke. I to takođe znaš.”

“Nema to veze, tata. Ti si drag na svoj način.Na neki svoj način si jako drag. I to što mi, dok jedemo, čitaš šaljive odlomke iz novina, i to mi se sviđa. Nisu mi baš uvijek smiješni, ali okay. Tebi jesu. A to je najvažnije. Ali mogu li te nešto upitati, sad kad već razgovaramo, sad kad ne čitamo te smiješne odlomke, mogu li te nešto ozbiljno upitati?”

“Da, naravno,” reče Hofmester. “Sve, Tirza. Sve, što god zaželiš.”

“Zašto ovu osobu nisi smjesta naglavačke izbacio iz kuće?”

Na tren mu dođe da se uhvati za donju usnu, ali suzbije taj poriv. Umjesto toga nasipa još vina, prvo Tirzi, pa supruzi, i na koncu sebi. Pokuša da supruzi dobaci saučesnički pogled, ali se ona samo mlako smješka i ništa ne primjećuje. Naposlijetku je kazao: “Ne izbacuju se žene tek tako naglavačke iz kuće, Tirza, posebno ne žene s kojima si izrodio dvoje djece. Ova osoba ovdje je tvoja majka. Zato sam joj dozvolio da uđe unutra, umjesto da je izbacim naglavačke. To mi izgleda dovoljno dobar razlog. Ona ti je majka. To je ona bila. i to će uvijek i ostati.”

Tirzina majka napravi facu kao da se ovdje priča o nekoj drugoj majci. Nekoj drugoj majci nekog drugog djeteta.

“Teškom mukom,” reče ona, igrajući se sunčanim naočalama. “Teškom mukom, Jirgene, si ti meni napravio dvoje djece. O, možeš ti dobro pričati, pričati, pričati. Ponekad je izgledalo da imamo pravu erotsku tiradu u krevetu. Ali da se naprave djeca, treba nešto poduzeti, moj Jirgene. I to ne nešto poduzeti, nego poduzeti ono. Moraš stavit’ stvar na pravo mjesto.”

Hofmesterove misli na trenutak zastadoše na onoj erotskoj tiradi. Sebe je vidio kao tihog, diskretnog muškarca, ali se drugima, očito, nije činio takav.

“Ostavila nas je na cjedilu,” rekla je Tirza i viljuškom pokazala na ženu koja je još maločas izazovno pokazala noge Hofmesteru. Na viljušci je bilo još pečenja, koje sad pade na stoljnjak. “Možda je i imala razloga da tebe ostavi na cjedilu, tata, za tako nešto je vjerovatno imala sijaset dobrih razloga, ali nije imala baš nikakav razlog, zaista baš nikakav, da tako ostavi mene.” Glas ju je izdao. Hofmester osjeti kako ga hvata panika. Strašna panika.

“Ne pokazuj viljuškom, Tirza,” rekao je otac. “Ne radi to. Time prizivaš nesreću.”

I prođe rukom kroz kosu, kao da će mu to pomoći, kao da će to razgovor skrenuti u drugom, bezazlenom pravcu. Na nekadašnja mnogo bolja ljeta. Na školu. Ako se mora, i na Afriku. Na javni prevoz bilo gdje na kugli zemaljskoj.

Tirzin glas se sve više podizao. Hofmester je znao šta to znači. Biće plača. Suze, njih nikako nije podnosio. Od sopstvene slabosti hvatala ga je mučnina. A slabost njegove djece dovodila ga je do bijesa.

Brzo je pogledao suprugu, koja je mirno pila vino i još uvijek se ponašala kao da je se sve ovo ne tiče. On je morao spasiti stvar, i to odmah, niko to drugi neće učiniti. Niko drugi to nije mogao učiniti.

“Ne smiješ tako pričati”, reče Hofmester. “Nije nas ostavila na cjedilu. Otišla je da radi na razvoju sopstvene ličnosti.”

Supruga duboko uzdahnu. Odloži pribor za jelo. “Možeš slobodno da kažeš da nisam više izdržala s tobom, Jirgene, i Tirza to zna jednako dobro kao i ti, cijeli komšiluk to zna. Uvijek ti tvoji idiotski eufeminizmi. To nije bilo nikakvo razvijanje ličnosti. Nego nisam više izdržala. Niko ovdje ne bi više izdržao. Niko normalan.”

“Dobro, “rekao je Hofmester,“ sopstveni razvitak, hajde da sadzasad ostanemo pri tome. Zar to nije prihvatljiv kompromis? Ponekad sopstveni razvoj znači i ne moći više negdje izdžati. Nema tako mnogo razlike u ta dva pojma.”

“Tata,”  dreknula je Tirza. “Ne dozvoli da ova s tobom ovako postupa.”

“Hoću da jedem na miru,” povika Hofmester, “Tirza, to je jedino što želim. Fino sam napravio ovo jelo. I želim da ga na miru pojedem. I to će mi i uspjeti. Kao što mi, evo, već pune tri godine uspjeva.”

Kćerka lupi ljevicom o sto. Viljuška pade na pod. “S ovom osobom ne želim više sjediti za istim stolom. Baš nikada više.”

Tirza je ustala. “Mrzim te”, derala se. “Bolje bi bilo da se nikada nisi ni vratila! Da bog’do nisi ni živa!”

Nakon toga je otrčala na sprat.

Hofmester još nekoliko puta maramicom obrisa usta, premjesti  bocu s vinom par centimetara i onda upitao: “Hoćeš li desert?”

Supruga je zurila u čašu i prstom izvadila iz nje komadić plutanog čepa. “Uvijek je bila ovakva”, rekla je smirenim tonom.

“Ostalo od juče”, rekao je “Napravio sam tiramisu. Njega uvijek pravim srijedom. To ti mogu ponuditi. Ili možda neko voće?”

“Ne može da oprosti.”

“Mogu ti napraviti i voćnu salatu.”

“Ne može sebi da oprosti. Možeš li ti sebi oprostiti, Jirgene, možeš li sebi uistinu oprostiti?” Opet je stavila sunčane naočale, kao da sve gori.

“Voćnu salatu? Hoćeš da ti je napravim? To je čas posla.”

Supruga duboko uzdahnu.

“Dobro”, reče,“ hajde da pričamo o drugim stvarima. Ako baš hoćeš. Kako je onaj perač prozora?”

“Koji perač prozora?”

“Onaj koji nam jednom mjesečno pere prozore, onaj starac. Kako je on?”

“Aaa, taj”, reče Hofmester, “pa da, taj je umro.”

Ostao je da sjedi na strolici i čupkao donju usnu.

“Naučio si dobro da kuhaš”, rekla je supruga. “To ti se mora priznati.”

“Hvala”, uzvrati Hofmester.

Potom je ustao i popeo se uz stepenice ka sobi mlađe kćerke. Ali se na pola puta predomislio i vratio u dnevni boravak.

Opet sjeo za sto.

Supruga je još uvijek bila tu. I to ne kao gost, već kao svoj na svome. Što je bukvalno i bila. Nikada se zvanično odavde nije ispisala. Pozivi za glasanje su joj još uvijek stizali ovdje i Hofmester ih je uredno slagao na ormarić u hodniku, sve dok izbori ne bi minuli, a on sa izvjesnom melanholijom iznova ustanovio da mu gospođa opet nije iskoristila pravo glasa.

“Ima li kakvog momčića?”

“Tirza?”

“Tirza, da. Naravski. Ko drugi?”

”S vremena na vrijeme sretnem nekog momka u kupatilu.”

“U kupatilu?”

“U kupatilu, tamo se često zadržavaju.”

“Pa šta rade tamo?”

“A šta se može raditi u kupatilu? Tuširaju se. Pretpostavljam. Idu na wc. Ne pitam ih ja: ‘Šta vi radite ovdje?’ Pa nisam valjda toliko negostoljubiv. Ovo je njena kuća. Ovo je i Tirzina kuća.”

Supruga je duboko uzdahnula i spustila čašu. “Pa šta im onda ti kažeš?”

“Onda ih upitam,” odgovorio je Hofmester, “iako će te to možda iznenaditi: ‘Treba li ti čist peškir?’ To ih upitam. Ali bi ti možda imala drugi prijedlog, možda imaš bolju ideju, možda bi ih stvarno morao upitati: ‘Želite li možda čašu šampanjca, mladi prijatelju? Jeste li se fino pogutili? Nadam se s prezervativom, ali i ako ne, ta neće svijet propasti.“

„Ti bi to sigurno drugačije riješila, znam, uvijek si bila ljubomorna na momke svojih kćerki. Ali ja ih dakle jednostavno upitam: ‘Treba li ti čisti peškir?’ I ništa više.”

“Prestani”, viknula je.

Na trenutak je zavladala tišina, a onda je Hofmester rekao: “Evo se deremo jedni na druge.”

“Da,” rekla je. “Glupo. Opet to radimo, a više nemamo razloga da vičemo jedno na drugo. Zaista nemamo više nikakvog razloga da to činimo.”

“Jesu li i ovo francuske naočale?” Hofmester pokaza na naočale s apsurdno velikim staklima koje je još uvije držala kao neku vrstu poveznice za kosu.

“Italijanske. Cipele su iz Francuske, a naočale iz Italije.”

Dim od njene cigarete je sada i njemu smetao, ali ništa nije kazao.

“Jesi li je ovo ti okrenuo protiv mene,” upitala je. “Ili je to išlo samo od sebe?”

“Samo od sebe,” rekao je Hofmester. “Ja tu ništa nisam morao pridodati.”

 

(prevod s holandskog: Goran Sarić)