Ovih dana mi je drug i kolega, izvrsni pjesnik Faiz Softić poslao novu pjesmu. Malo je reći da mi se svidjela! Čast mi je i veliko zadovoljstvo što mi je dozvolio da je objavim na mom sajtu.
Pjesma je vrlo potresna, na prvi pogled tragična, ali u njoj ipak klija zrno nade. Možda i DVA ZRNCA. Jer su blizankinje u pitanju.
Faiz, ja, i naša braća po peru, u svim situacijama – i lijepim i ružnim – uvijek imamo jednu, zadnju, ma koliko krhku kotvu za koju se, kad sve drugo izda, oduvijek laćamo.
O tome. zapravo, govori ova sjajna pjesma.
Hvala, Faize!

BLIZANKINJA
Šta bih bez tebe, blizankinjo moja,
Kad usred noći plamen kuću lati,
Duguljasta rana od gromovskog đula
S kruške iznad kuće kad me stane zvati?
Tebi tada šapnem sve strahove moje
I ono od čega mislim da ću mrijeti.
Ti me, mila moja, najbolje razumiš –
Pod rebra mi uđeš kad mi se zaprijeti.
Sa prozora naših rastjeruješ tamu
I braniš od santi leda s vrha brijega,
Kad ojuže dani i stane nestajat
Po poljima našim bjelina od snijega.
Šta bih bez tebe, pjesmo moja mila,
Koja mi iz rane kupiš zrna soli?
Šta bih bez tebe, blizankinjo moja,
Kad smo s jedne sise posisali skupa
Onu kaplju vrelog mlijeka koje boli?
Sad evo se budiš na jastuku našem,
Ručicama svojim miluješ mi dah.
Ti ćeš, mila moja, ostati da živiš
I kad se usitnim u hladnjikav prah.
Faiz Softić