Draganu Tripković sam upoznao prije nešto više od dvije godine, na Danima bošnjačke kulture u Luksemburgu, na koje nas je pozvao zajednički kolega i drug, književnik Faiz Softić. Pa iako većinu takvih, kratkotrajnih poznanstava vrijeme brzo razvodni i raščini, to se sa ovim našim, čini mi se, nije desilo. Naprotiv. Čak bih rekao da Draganin i moj kontakt vremenom nekako postaje sve intenzivniji. Zato mi je izuzetno drago da se poznata crnogorska književnica odmah ljubazno odazvala na poziv da nešto njeno objavi na mom sajtu. Iako se radi o svestranoj književnici – poezija, roman, dramski tekstovi… – nekako mi je izgledalo najinteresantnije da je ovdje, u mojoj “virtuelnoj kući”, čitaocima koji je, možda, nedovoljno poznaju prvo predstavim upravo kao poetesu. Iskreno, to i jeste nekako najbliže mojoj “krvnoj slici”.

 

Pjesme DT – iliti, kako glasi njen “FB-identitet”: Billy Trip – pune su pritajene tuge, čežnje, samoće za koju autorka nema i, izgleda mi, ne želi da ima “protuotrova”.

Plaho lijepe pjesme, barem meni.

 

Uživajte!

 

 

 

Dragana Tripković

 

 

– izbor iz nove poezije –

 

 

ČUDESNI MEHANIZMI

 

 

Snijeg je počeo da pada predveče

u krupnim sazvježđima pahulja,

Zemlja se brzo natapa i postaje očigledno

da će dugo padati kao tama što pada u srca

onih kojima je ovo posljednja zima.

 

U gustom, hladnom mraku tražeći po sjećanju

stare ljubavi i besmrtnost nakon čaše vina,

tvoje lice nađe se lako preko puta ceste,

iza stanice, pred Onim koji će od sad da te vodi.

 

Vidiš čudesnu mašinu bez otiska štampe,

logoa i boje,

njene strašne propelere sa otkinutih motora,

obrise krila što nose u horizonte praznine.

 

Ovo što sad čuješ, to niko ne doziva

dragu osobu u stranom gradu,

za koju misli da je vidi na ulici.

Ovo što čuješ, nije glas.

To tebe doziva očaj iz životnih priča,

pisanih na plećima džinovskih stražara.

I kao da neka dupla duša upravo prolazi kroz tvoj

mini dah.

 

Oduvijek znaš da su znaci starenja putokaz

za uvredljivu prošlost,

za planove bijegova iz Zemlje.

I možeš da se ljutiš kolko hoćeš,

da režiš kao pas,

da proklinješ zimu i ružne misli,

Ali kad dođeš do kraja,

Moraćeš da pustiš.

 

Mi nijesmo vlasnici vremena.

 

 

ISTOVJETNE SUDBINE

 

 

Poeziju uskoro niko neće čitati.

 

Pisaće je dosadni internet entuzijasti.

Tako će opravdati svoje kišne dane u dokolici.

Tako će opravdati svoje istovjetne sudbine.

Tako će opravdati svoje besciljne misli,

nakupljene informacije o svijetu koji ne traži ni od koga

definicije svoga kraja.

 

 

 

IMITIRAJUĆI BOGA KOJI PRIJEKORNO GLEDA

 

 

U sumrak ljetnje popodnevi,

iz domova u kojima uvijek nešto boli,

izlaze beskućnici sa svojim psima,

u ritualne šetnje lažnim gradskim šumama.

 

Čvrsto se drže za ruke, ti prosti životi.

 

Muž i žena,

dva iskrivljena moždana udara,

Podupiru kupljene krvne sudove,

dubokim uzdasima u nostalgiji

za izgubljenom ljudskošću.

 

Vjeruju u promjenu i redefinisanje ličnosti.

 

Kad dođu na vrh vještačkog brda,

Odahnuće nad podnožjem

propadajuće cjeline,

imitirajući boga koji prijekorno gleda.

 

To vrijeme spašava sebe očiglednosti.

 

 

KULTURA PRAZNINE

 

 

Nemam ništa, ni ruke ni oči

Nemam zvuk, nemam ni lik,

Ninu Simone nemam

Ni glas, ni klavir

Nemam majku, nemam oca

Nemam ništa i to je sve.

 

 

Ne znam treba li da kažem da imam čudovišta,

Njima vladam i vabim ih konkretno

Da dolete u jatima i najave neizbježno.

 

 

Ne posjedujem ništa!

Nemam ime

Nemam zemlju

Nemam zrak

ni vodu ni vatru

Nemam mrak

 

Imam prijatelja, glumca

Kojem podrhtava glas kad je sam,

Onoga koji razdvaja mora jednim stihom,

koji vodi narod dalje

koji liječi bolesne i razumije se u obećanu zemlju.

 

Nemam anđela i nemam boga.

Imam Onog kojeg niko ne vidi,

A koji hoda.

 

Nemam ništa, i ne treba mi to

Imam sebe,

Tjelesinu od žila,

Mašinu neotkrivenu koja čaše broji

i sniva…

 

Nemam ništa osim vremena,

Kojega puno nema

Ne znam kol’ko,

ali umirem sigurno,

i lako.

 

imam cigaru i imam vatre

Da sve što nemam u pepeo se satre.

 

 

 

 

SJEĆANJE PACOVA

 

 

Tamo gdje se pojave pacovi,

treba zatvoriti vrata.

Razrušiti dimnjak i zatrpati ulaz.

 

Da sa pacovima nestane sve.

 

Ako vidiš pacove, ponudi im svoj stan,

Među njima je neki Irod,

(mudra pacovska glava),

čija djeca nezaustavljivo cviče kroz san,

na ljepljivom kartonu ispod tvojih skala.

 

Pacovi dolaze kao sila svršetka,

vojska pravde, u prostore tvoje.

U njima je nekad bilo nade,

i tvoje i moje i crvene boje.

 

Pacov voli simboliku noći,

neopisanu atmosferu usputnog odredišta.

Pacov je uvijek tu kad treba

zaključati nešto,

nešto poput obdaništa.

 

Čovjek se silno čudi pacovu kad ga vidi,

kao,

samog sebe ne prepoznaje.

A mi smo forma od stotinu tijela

Jedan pacov, istina je cijela.

 

Gledaš već dugo očima štakora,

a ne boga,

onoga koji jeste, a pacova nema,

 

to samo tuga oko tebe hoda,

To samo tuga oko tebe hoda.

 

 

 

 

 

 

Dragana Tripković (Cetinje, 1984) dramaturškinja je, spisateljica i scenaristkinja. Diplomirala je dramaturgiju, televizijski i filmski scenario na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta Crne Gore. Jedna je od osnivačica pozorišne organizacije ATAK (Alternativna teatarska aktivna kompanija). Objavila je knjige poezije Ljubav je kad odeš, Pjesme i Stihovi od pijeska, kao i dramske zbirke i pojedinačne tekstove, među kojima se izdvajaju Biljke za kraj, Smjena, Mlijeko u prahu i Kirka i druge drame, kratke priče Berači bresaka, Vodeni grad. Njena poezija i drame uvrštavane su u brojne antologije savremene književnosti Crne Gore, regiona i Evrope, a pjesme su joj prevođene na više svjetskih jezika. Djela Dragane Tripković dio su kapitalnog nacionalnog projekta „Nova luča“, posvećenog savremenoj crnogorskoj književnosti. Kao dramaturškinja sarađivala je sa Crnogorskim narodnim pozorištem, Beogradskim dramskim pozorištem i Gradskim pozorištem u Podgorici, gdje je zaposlena. Autorka je i brojnih scenarija za dokumentarne i igrane projekte, kao i predstava izvođenih u zemlji i inostranstvu, među kojima Mislim da treba da razgovaramo, Dulsineja i Servantes (Gradsko pozorište Podgorica), Dobro selo (poema o logoru Morinj) (Crnogorsko narodno pozorište, Podgorica), Love in the Olive Times (AFTEC, Hong Kong). Dobitnica je više međunarodnih nagrada i stipendija. Potpredsjednica je crnogorskog PEN centra. Predsjednica je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.

Roman Lovište samoće njeno je prvo prozno djelo — knjiga koja iz poetskog iskustva prelazi u romaneskni prostor, spajajući autofikciju, kolektivnu traumu i mitski pejzaž, u priču o bijegu, nasljeđu i tišinama.