Četvrti je maj. Dan holandskog sjećanja na žrtve
Svih ratova. Svake godine ista zategnuta lica,
Ista iz naftalina izvučena svečana odijela, tašne,
Mašne i kamene face. Poneki predsmrtni starac,
Dična bakica u invalidskim kolicima. To oni su jaki,
Kao od gorja odvaljeni – sad drijemaju na svježem
Proljetnom suncu, sa brdom odličja na grudima,
nemaju pojma šta se tu dešava. Predstava teče:
Tu su i kralj, njegova, samo tog jutra nenasmijana
Kraljica, tu guzonje i ratnici sa tri kila ulaštenog metala
Na napuhanim prsima. Tihi žamor, himna, pa tišina. Mûk
Koji bi da se sjeti, do u beskraj vremena, sjeća
onih mladih života, topovskog mesa koje je
Za besramnu slobodu ovih “uglednika” palo,
i još će zacijelo posvuda padati. Jer svijet je
tako skrojen. A sutra: business as usual! Iste
šuplje priče, huškanja i bezočne laži. Narod u neku laž,
Krvavu bajku mora vjerovati. O tome je već i Slijepac Homer,
Sve plačući, pjevao A kad dođu vijesti iz Gaze, Avganistana,
Irana? Barem to prosta je stvar: ispričaće im našu,
jedinu pravu priču!
*Napisano 4. maja 2026, na holandski Dan sjećanja na žrtve svih ratova u kojima su učestvovali, i u njima bili ranjavani i ginuli Holanđani. A 5. Maj je ovdje de Bevrijdingsdag, Dan oslobođenja. Prim. aut.
Goran Sarić
