Dolje. Prvo blagom,
pa oštrijom strminom.
Srećom, nije klizavo.
Onda lijevo,
odmah iza ugla,
ka školi
sa slamnatim krovom.
U njoj su ti djeca
slovkala prve znakove.
Potom opet dolje,
ka pustom parkiću.
Tu,
jedva do daha došavši,
na drvenoj klupi
punoj djetinjastih rezbarija,
kao da vidiš komšiju Jaapa
i njegovog ogromnog psa.
(Jaapa je,
ima tome i dva mjeseca,
odnijela rijeka bez povratka.)
Na stazi natrag,
na malom trafou –
metal mu jutrom studen! –
nos brišeš maramicom.
Malo je vlažna
od sinoćnjeg pada.
Tamne, bordo tačke,
cúrak sa toga čela,
ti, k’o ptice rugalice,
još plešu pred očima.
Goran Sarić
