Danas dvije žene iz moje porodice slave rođendan. Važan dan. Stoga jedan crveni, i dva fina, papirna cvijeta.

 

 

Napokon

 

Više neću ići u daleke šume. Tamo ne pušu vjetrovi

u vrhovima mrkih čempresa i buđenje ne liči na težak,

i smolast miris borovine: tamo me nema.

Više neću izlaziti iz stana: u nepravilnom rasporedu ruža,

 

na stolu, naprsloj čaši nadomak lakta, mirisnom slijedu ugriza,

i mekote, laveža i bliskosti – ni dolje, ni gore,

nikuda. Više neću izlaziti iz knjiga: u maštanjima imperatora,

čežnjama zatrudnjelih robinjica, smrznutom dahu sibirskih ždrebaca,

 

blagom potezu odlaganja, i klonuća – vani me, zaista, nema.

Više neću tumarati, i tražiti te: gošća koju čekam,

sad vidim, nikad neće doći, u stvari – ne može doći.

Srebrnu zvučnu kutijicu sa pepeljugavom balerinom,

 

san, krijem među nevješto sklopljenim kostima,

zaljubljen u mačku koja prelazi put, znajući:

granice naših tijela su i granice brodova, i kiša naših.

 

 

Ruža

 

 

II

 

 

Biser si, na čijem sjaju grijem promrzle nokte:

splet žilica i šumova, tiho kolanje krvi.

S ružom u njedrima lakše prelazim ulice,

pasam slijepe kolosijeke, i ulazim svugdje:

 

u tišinu i u zvuk, u samicu kao na trg,

u spavaću sobu i na gubilište.

A kad me budiš, zoveš iz daleka,

iz tuđeg pogleda: ovo, što danima sopćem,

 

što mi java kroz prste promiče,

varka je, o varka, ONOG KOJI VUČE KONCE. Ne mržnja,

ne led, povratak na staro: kraj mene, i tebe

 

 

Goran Sarić, Ikar, u nebo zaljubljena kokoš, izabrane pjesme