Za Ferdu N.
Ujak je prije rata
dugo radio u tvornici.
Nakon svih bljeskova,
munja, vihora, oluja,
i onog najtežeg: pretvorbe,
kada se njegova,
šrapnelom netaknuta tvornica,
rasula u masan zalogaj
za “patriote”,
barabe i nitkove,
jedno je vrijeme,
da prehrani sebe i svoje,
na gradskoj pijaci
švercao devizama.
U to doba,
kad bih ga ugledao,
smjesta bih prelazio
na drugu stranu džade.
Bilo me stid njegovog,
ničim zasluženog, stida.
A sad kad ga vidim –
skakavci nam pojeli
mnoga su ljeta –
i upitam kako je,
on tiho veli:
“Dobro sam.”
I pogledom odluta gore,
visoko, kao da traži
neku u oblak
zalutalu pticu.
Goran Sarić
