Jaran, zagrebački Konjičanin, me je maločas nazvao da kaže kako upravo, sve sa cukom, šeta tamošnjom lijepom alejom lipa. “Sva mirom miriše”, veli mi.
Ne bez razloga. I Konjic je nekad imao prekrasnu aleju lipa, skoro s kraja na kraj grada. Grmalji je posjekli.
O njoj, ali i o njenim ubicama, govori ova pjesma.
Gorki čaj
Jutros u šetnji
udarih alejom lipa!
Ne bih to,
u hromu nogu zagledan –
moja, a nije moja! –
ni primijetio,
da me ne trznu opojan,
poznati miris.
Tako je nekada cijeli moj grad –
– od željezničke stanice do Suhoga dola –
na lipe mirisao.
Posjekli ga, davno,
taj lipored,
zaljubljenici u asvalt i beton.
Ubiše ljepotu, a dobiše –
frtalj metra džade.
Srećom, dok su ih čerečili,
moj drugar,
vazdan s kamerom na gotovs,
snimao taj Gorki čaj,
i za njega docnije,
na velikom festivalu,
dobio nagradu.
Toliku,
da ga je,
sve onako bez šećera,
mogao pijuckati do kraja života.
Goran Sarić, “Perina”
