S. Tontiću
Vlak mili kraj stanice. Skretničar:
“Sisak! Minus sedamnaest!”
U hodniku noćnog, zagrebačkog,
radijatori, mrtve ptice,
na njima “stalaktiti” Yu-željeznice.
Stojimo tako, Stevo i ja,
u vlaku kasnih osamdesetih,
đavo tek što se,
kao u Kundere,
sa svima nama nije krvavo našalio.
Cijelu noć ljuštrimo viski,
i žgarimo camel,
donijela mi ga Ljubav,
iz zemlje sovjeta.
Bio baš sladak,
taj skoč s pjesnikom,
traj’o nam sve do praskozorja,
i smoga sarajevskog.
Meni,
već mamurnom,
valjalo još sahatak,
preko Ivana,
a on lagano,
sve posrćući,
do toplih perina.
Za njim,
na pustom peronu,
ne pas se pencher au dehors,
ostade siva maglica,
kao oblačić s tekstom
iz stripa o Asterixu.
Goran Sarić (iz knjige poezije “Ruka iz krasnog Niotkud”)
