Upoznao sam ga davno, još dok sam bio maturant konjičke gimnazije. Nas nekolicina “talentovanih” smo nešto škrabali i te škrabotine pretenciozno nazivali poezijom. Imali smo čak i mali literarni kružok, na kojem je jednom neko rekao da u gradu imamo poznatog pjesnika. “Zove se Meho Rizvanović. Eno vam ga, živi na Trešanici.” (Trešanica je naselje blizu željezničke stanice, pokraj istoimenog potoka koji se malo dalje ulijeva u rijeku Neretvu.) “Zeleni” i nadobudni, odmah smo “progutali udicu”: A zašto ovdje ne bismo napravili njegovo književno veče?
Rečeno – učinjeno. Uskoro smo stupili u kontakt s Rizvanovićem i pjesnik je rado pristao na gostovanje u našem kružoku.
Pripremajući se za to čitanje, prvi put sam, i to nenajavljen, banuo pred vrata njegovog stana u nekadašnjoj Ulici proleterskih brigada. Htio sam da nešto više saznam o Mehinoj poeziji i, budem li dobre sreće, posudim neku njegovu knjigu.
Vrata mi je otvorila njegova supruga. Iznenadila se kad je čula za razlog moje posjete.
“Nije tu. Na poslu je,” lakonski je odgovorila na moj upit je li pjesnik doma.
“Znate li možda kad će se vratiti,” bio sam uporan.
“Ne znam. On ti poslije posla često svrati na piće u Staklaru.* Nego ti opet svrni sutra predveče. Reći ću mu da dolaziš.”
Rečeno – učinjeno. U međuvremenu sam saznao da Meho radi u vojnoj fabrici “Igman”, i to kao majstor. Otkud radnik u poeziji, zapitao sam se. Pjesnici za koje sam znao – većinom iz čitanki – bili su ili heroji iz rata, ili pak neki neodređeni, “lelujavi” tipovi bez stalnog posla i konkretnog zanimanja.
A sutra me je, u njegovoj “kutijici” od stana, čekalo novo iznenađenje. Jednostavan dnevni boravak se sastojao od kuhinjice, stola, par stolica, kauča i kredenca, ali u kome se, umjesto kojekakvih kućnih potrepština i drangulija, nalazilo brdo knjiga. Njih je bilo i van njega, i to svuda naokolo.
Pjesnik me je lijepo primio. Bješe mu silno drago što ga se je neko – pa makar i mi,
mlàci – uopšte sjetio. Već je prošlo desetak godina od njegove treće – do tada zadnje – pjesničke zbirke (“Navikavanje na zemlju”, Sarajevo, 1969) i naš poeta pjesnik bješe zapao u stvaralačku krizu. A kako je živio u malom gradu, daleko od centra književnih zbivanja, osjećao se je pomalo zaboravljenim.
Bilo kako bilo, Rizvanović me je odmah osvojio. Srdačan, neposredan, bistar i duhovit, sa sjajnim osjećajem za humor. Odmah se vidjelo da se jako voli šaliti.
(Jedan njegov poznanik mi je kasnije ispričao jednu anegdotu koja dosta govori o Mešinom zafrkantskom duhu. Prema toj pričici pjesnik je jednoga jutra otišao u grad da kupi jogurt za doručak. Nije ga bilo cijeloga dana. Kad mu je kasno naveče otvorila vrata, njegova žena, ljuta i zabrinuta, odmah primijeti da joj je muž dobro nakresan. No, da bi to “zabašurio”, šeret sa Trešanice iz kese brže-bolje izvadi “čašicu” pavlake i prozbori: “Evo, ženo! Obišao sam cijeli grad. Nigdje jogurta!”)
Poslije sam nekoliko puta svraćao do njega. Pri tim našim susretima kafe bi nam najčešće donosila njegova kćer D. Bila je nešto mlađa od mene. Visoka i krhka, s naočalama jakih okvira, činila mi se kao biće iz drugog svijeta. Pubertetlija uzavrelih hormona, gleduckao bih je ispod oka, nadajući se uzvraćanju pogleda. Ali je sve ostalo na mome nadanju.
Kao mlad poeta, od dobrog i nesebičnog Meše sam dosta naučio. Sjećam se, na primjer, kad mi je onomad, lirski zablokiran, pokazao nekoliko bilježnica napisanih-pa-precrtanih stihova. “Vidi, mali: kad se ovako počneš rvati sa stihom, znaj da stih još nije sazreo!”
No, najviše sam od njega naučio kad sam, sredinom osamdesetih, s nekolicinom literata osnovao Književni klub “Tin Ujević”. Sastajali smo se u prostorijama Foto-kino kluba Konjic koji je radio u sastavu Narodnog univerziteta. Bila su to naša prva, i zato, o, tako dragocjena čitanja. Najljepše i najuzbudljivije nam je bilo kad bi došao značajan, renomirani pjesnik Meho R. On bi nam dobronamjerno ukazivao na vrline i mane naših pisanija. Bodrio nas i katkad blago kritikovao, ali nikad preoštro i svisoka. Tih večeri bismo, u neka doba, iz suterenske prostorije Kluba izlazili kao omađijani, opijeni vlastitom veličinom (o, mladosti!) i tek ponekom uspjelom metaforom.
Meho Rizvanović je bio pošten i empatičan čovjek. Bio je vrlo osjetljiv na nepravdu. Takvog su ga svi poznavali, pa i u fabrici, gdje je nerijetko dizao glas za prava radnika. Takođe, nije podnosio ironiju i sarkazam, pogotovo ne u društvu. Jednom se posvađao sa starim drugom stoga što je ovaj, malo “pod gasom”, u kafani vrijeđao nekog neznanca za susjednim stolom. Poslije dugo nije govorio s tim nasrtljivim drugarom.
Rizvanovićev život su obilježile dvije velike tragedije. Prva bješe nasilna smrtu njegovog najstarijeg sina. Taj sin, Nine, je bio momak za primjer: pametan, poslušan, marljiv… Uz to, bio je i vrlo talentovani karataš, jedan od najboljih u Gradu. Ubila ga je, navodno u krivolovu, jedna protuha moga prezimena, tadašnji lovočuvar A. S. Više se ne sjećam svih okolnosti pod kojima se to desilo, ali znam da je to bilo apsolutno nepotrebno i apsurdno. Mladi, lijep život prekinut u naponu životne radosti!
Meša se nikad nije oporavio od tog biča sudbine. A i kako bi? Ne daj ti ga bože razumit’, rekla bi moja ujna.
Nakon te tragedije, do tada umjereni pušač, Meho je naprosto “gutao” cigarete. Uozbiljio se, namračio. Nijgde onog šereta, mangupa vazdan spremnog na šalu i dosjetku.
Katkad bismo se sretali na ulici, lijepo pozdravljali, ali to više nije bilo doba, pa čak ni precrtane, poezije. Kući mu više nisam odlazio. Bilo mi neugodno. Kako pričati o stihu, ma o bilo čemu, nakon takvog sunovrata?
Druga tragedija bio je sâm rat devedesetih. Meho nije vjerovao u mržnju i zlo. Zato ga je sve ono ružno devedesetih naprosto zateklo. Prvu godinu i po rata, dok sam još bio u gradu, nisam ga viđao. Radio sam u Crvenom krstu, na lijevoj obali Neretve, a njegov stan se nalazio u drugom dijelu grada. Kad bih išao na posao, samo sam pogledom tražio kakav zaklon – haustor, deblo, kuća – iza koga bih mogao skočiti ako zapuca. Tada se na ulicu izlazilo samo ako baš moraš.
No, kad sam jednog jutra, prvih mjeseci rata, zadihan hrupio u kancelariju, koleginica mi reče: “Umro Meho!”
Sledih se: “Od granate? Snajpera”, upitah.
“Jok. Srce.”
I danas me je stid, ali evo, reći ću: laknulo mi je. Samo nek’ nije ubijen.
Istoga dana sam napisao i njemu posvetio jednu pjesmu. Ta je pjesma poslije rata objavljena u mostarskom časopisu “Most” koji je Meša primao. Izgubio sam je u vihoru rata i brojnih selenja. Sjećam se samo da se u njoj spominje “… ulica koja je za mene oduvijek nosila tvoje ime”.
To se u stvarnosti, na moju žalost i sramotu lokalnih vlasti, (još) nije desilo.
Pokazalo se da je ta druga smrt pjesnika Mehe Rizvanovića bila dezinformacija, jedna od mnogih koje su u to vrijeme kolale opsjednutim gradom. Meho Rizvanović je “zadnji put”, definitivno umro dvadesetog aprila devedeset i treće godine. Tada sam već bio otišao iz grada, i tek mnogo kasnije saznao za Mehinu posljednju smrt.
Petnaestak godina kasnije Amatersko pozorište “Neretva” iz Konjica je sabralo njegovu poetsku ostavštinu i posthumno objavilo zbirku pjesama “Crna kutija”. Iz nje još uvijek, za sladokusce, šapuće Mehin glas. Pa da ga oslušnemo.
Obmana
Ko zanoći u obmani
ljepše će prespavati.
Ujutro će čuti
kako ptice pjevaju
i to je dokaz
da se jezik može
divno upotrijebiti.
Upotreba jezika je
kao upotreba lijeka:
Kažeš bolesnoj starici,
lijepo ti stoje
bolesničke papuče
i ona odmah življe korača.
U tom ubjeđenju joj prođe dan,
da bi u obmani zanoćila.
U gluho doba
naprave analizu njenog sna
i nađu muškarca, oznojenog
kao u sauni.
Meho Rizvanović, “Crna kutija”, AP Neretva, Konjic, 2007.
—–
* Staklara – bar u prizemlju robne kuće u Konjicu. Op. aut.
Goran Sarić
