“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “Odoh ja vani, da zapalim,” ustao je, pokupio sa stola kesicu s duhanom, ćat i upaljač i kao da od nečeg bježi žurno izišao na kišu koja, evo, pljušti već danima.

Suzana je ostala nijema. Sve je mogla očekivati, ali ovo…

Pod očima joj duboke kese. Podočnjaci. Uvijek ih je imala, loši bubrezi, ali ovo… Cijelu noć nije oka sklopila. Vrtila se u krevetu, čaršaf je ujutru bio mokar k’o čep. Ćulila uši, osluškivala kćerkino disanje, plašila se da je ne probudi muževljevo hrkanje. Nekoliko ga je puta čak žestoko munula u rebra. On snom pravednika, a njoj ne pomažu ni dva melatonina!

Kako samo može… pomisli, nervozno grickajući nokte. I njoj se išlo vani, na cigaru, ali se suzdržala. Ne bi bilo pametno. Doduše, tek su tri mjeseca, ali šta god da se desi…

 

U maloj, novoj planinskoj kućici koja je sva još mirisala na drvo – prvom smještaju u izbjeglištvu, su tek tri mjeseca, a kao da je od novcem kupljenog izlaska iz opkoljenog grada u zavičaju prošla čitava vječnost! Avganistanska porodica s kojom su dijelili bungalov je, srećom, još bila u krpama. Uostalom, šta i da rade? U tek otvorenom azilantskom centru, osim kantine i malog dućana – između doručka i ručka oboje zatvoreni – nije bilo nekih sadržaja. Uprava Centra se, očito, još premišljala kako da im skrati čekanje na zahtjev za statusom: stalni boravak, dom, pravo na posao. Doduše, govorkalo se o uvođenju kursa holandskog jezika, uređenju sale za fitnes, pa čak i malog kina, ali… Upravu je, kažu, u ovom času više brinula prokleta kiša. Januar, a kao da su usred jeseni! Centar se nalazio s jedne strane poldera, podignutog još davne 1962. godine. S druge je šumila i hučala pobješnjela rijeka.

Juče se, iz čiste radoznalosti, popela na nasip. Voda već prešla polovinu. Veliki talasi su nosili kese, grane, pa čak i cijela stabla – sve sa korijenjem!

Tijelom joj prođoše trnci.

Centrom je kružila glasina da će, ako se ovako nastavi, uskoro – možda još noćas! – svi biti evakuisani.

Čvrsto stegnu mali kišobran, i oprezno se spusti niz nasip. Na jednom mjestu se okliznula,  ali joj je ipak nekako uspjelo da održi ravnotežu. Koji te đavo tenta da se po ovakvom kijametu pentraš uz nasip, kao da čuje njegov glas. “Pa šta. vidiš da nisam pala!” progunđa, kao da bi je on mogao čuti.

 

***

 

U pregrijanom dnevnom boravku dvojica muškaraca su se žučno raspravljala. Malo na engleskom, a najviše rukama i nogama.

“Dok su Rusi bili u Kabulu, još si ih ponekad i mogao prevariti. Proturiti nešto između redova. Ali ovi…,”  staloženo je stanje u rodnoj grudi pojašnjavao avganistanski novinar., “… oni svaku rečenicu čitaju po tri-četiri puta. Jednom sam, neposredno pred izlazak lista, ušao u štampariju. Znaš koga sam tamo zatekao?” Zabuljio se u Suzaninog muža kao da odista očekuje odgovor. “Cenzora! Iako su nam u redakciji stalno sjedili za vratom, htjeli su da i u štampariji još jednom sve provjere. Sve. Svaka riječ po šerijatu! Tada sam shvatio da tu za mene, nezavisnog novinara, nema hljeba. Kupi prnje i odlazi.”

Suzanin muž je, sa svoje strane, išaretio o stanju u zavičaju. Klonovi bivših komunjara, domaći izdajnici, strani faktor…

“Kad je ono priznata Baasnia,” namjerno je ime svoje zemlje rastegnuo po teksaški, “mislili smo da će rat stati za dvadeset i četiri sata. Kako smo bili naivni! Trebalo je da pogine još stotinjak hiljada duša, da padne Srebrenica… Da nas se bukadar raseli po svijetu. Zapadu dobro došla naša svježa krv.”

Sagovornik je buljio u njega.

“Šta me tako gledaš? Zar nisu baš oni, tamo kod vas, kad im je trebalo stvorili teroriste? Sigurno zato što vas vole, je li?”

Novinar je nijemo odmahnuo glavom.

“Eto vidiš! Nego, hajde da mi nazdravimo. Ko zna šta nas i ovdje još čeka.”

Kucnuše se rakijskim čašama, pa utonuše svaki u svoje misli. Sobom su još neko vrijeme odzvanjali vedri dječiji glasovi.

Čaše nije zaboravio, morala sam mu ih spakovati,

 

***

 

Kad je to ono moglo biti,,. pitala se i preračunavala. Mora ono kad je izišao iz rata, i pridružio im se u Hrvatskoj. A lijepo sam mu govorila da pazi, nemušto je jadikovala, svjesna da od toga nema nikakve koristi. Nije podnosio kondom, kao ni bilo šta drugo što bi ga moglo kočiti. Šíša rakije, mrva sira, kutija drine bez filtera – i njemu sve potaman!

Tamo još rat, ovdje još ništa, a ona već treći mjesec. Prije petnaestak dana je, bez njegovog znanja, otišla do ginekologinje, koja je u Centar dolazila dvaput mjesečno. Obavila test za trudnice. Doktorici je odmah rekla da ne zna hoće li ostaviti dijete.

Nije bila vjernica, ali ovo… Nikada nije razumjela žene koje su se lako odlučivale na abortus. Nikad se u vezi s tim nije kolebala. A neke njene drugarice su to radile kao da idu kod zubara.

A on, on se kleo da pojma nema kako se to moglo desiti. Da je uvijek pazio. Protiv svog adeta koristio gumicu. Većinom. A bez nje, da je “iskakao” na vrijeme.

Kad mu je, nakon posjete ginekologinji, rekla koliko je sati, silno se zbunio. “Zar sad,” promrmljao, i kao i sad, izišao da zapali.

Narednih dana je – obično kad bi curica zaspala, jer u tijesnom bungalovu danju za to nije bilo prilike – navaljivala na njega da joj otvoreno kaže šta da rade: da ostave bebu, ili…

Ali, kao i obično kad joj je bilo potrebno njegovo mišljenje, muž je ostajao krajnje neodređen. Kao da nije njegovo. O svemu je, kao sad s ovim Avganom, znao brbljati, a kad ga ona nešto važno upita – šuti k’o riba!

Bilo joj je jasno da sama mora donijeti odluku.

 

***

 

Vukli su se kroz debelo blato ka stacionaru. Ona ipak malo odlučnije, a on, duboko uvlačeći dim, par koraka za njom.

Čekaonica je bila prazna. Barem ne moramo čekati, pomisli, i strovali se na jednu od stolica uza zid. On je još stajao vani, žmàreći ostatke cigarete.

Nije čestito ni odahnula, kad se otvoriše vrata ordinacije i iz nje izviri mlada žena u bijelom.

“O, već ste tu! Zašto niste pokucali, pobogu? Odmah bih vas primila,” izvinjavajućim tonom, na odličnom engleskom jeziku, reče ginekologinja.

“Nema veze, tek smo ušli,” s mukom se na noge osovi Suzana, i kucnu Refiku o stakleni dio vrata da i on uđe.

“Aaa, mislila sam da ste sami.”

I jesam, bogami, pomisli Suzana.

“I, šta ste odlučili,” upita doktorka kad su se smjestili, njih dvoje s jedne, a ona s druge strane radnog stola.

Suzana pogleda muža postrance i kad vidje da je ovaj nijemo zagledan u neku tačku iznad doktorkine glave, odsječnim glasom reče: “Odlučila sam da odstranim plod.”

Preko doktorkinog lica kao da pade sjena.

“A zašto, ako smijem pitati?”

“Pa eto… Tamo je još uvijek rat, a mi ovdje bez igdje ičega…”

“Ima li ta odluka neke veze s vašom relacijom?”

“???”

“Mislim, je li između vas dvoje sve u redu?”

“Pa…” kolebljivo će žena, primijetivši da se Refik malo trgnuo i počeo da prati razgovor, “…u suštini jeste. Znate… Nije savršeno, ali… Ne svađamo se.” Zastade. “Barem ne prečesto.”

Opet tišina. I dobovanje kiše. Ginekologinja uzdahnu i reče:

“Onda, moliću lijepo, ne budite ludi! Niko vas odavde neće vratiti u rat. U to možete biti sigurni. Ni gladni nećete biti. Dobićete krov nad glavom. A kad se rat završi, eh, vidjećemo.” Potom, kao da donosi tešku odluku: “Znate, ja vam, kao vjernica, iz principijelnih razloga neću dati dozvolu za pobačaj.” Duboko uzdahnu, a onda nastavi: “Ali ako hoćete, možete otići u obližnji grad i neko od mojih kolega će vam sigurno dati takvu dozvolu. To nije nikakav problem. Samo vam kažem da bi to u vašem slučaju, s moje tačke gledišta, bila grehota. Pa, ako ćemo pravo, i grijeh.”

Suzana se tupo zagleda uvis.

Niski strop, njihalo strave, se lagano počelo spuštati.

“Onda ćemo, gospođo draga, ostaviti bebu!” prenu je najednom Refikov glas. “Ako je tako, ako nas nećete vratiti dok tamo ne zavlada mir, Suzana će roditi. Znate, ona nikad nije…”, i stade.

Izgovorio je to mirno i odlučno, kao da naručuje kafu.

“Stvarno?” iznenađeno će doktorica. “A šta Vi kažete na to, Suzana?”

“Pa, ja…” zamuckuje Suzana, piljeći čas u muža, čas u ginekologinju.

“Ma jasno je šta ona misli! Vidite, valjda, koliko se koleba? Samo je malo zatečena,” reče Refik i ustade sa stolice.

Doktorica je i dalje zurila u Suzanu, ali ova samo slegnu ramenima i krenu za mužem.

“Doviđenja. I puno Vam hvala,” reče izlazeći, i pažljivo zatvori vrata za sobom. Kao da ih ne ošteti.

 

***

 

Kad su njihovi Avgani napokon dobili kuću – u izbjegličkom ruletu između Vlade i izbjeglica nema nikakvih pravila – i krenuli na novo odredište, osvanuo je suh dan. Oblačno, ali bez kiše. Unatoč čvrstih obećanja da će pisati jedni drugima i posjećivati se, samo djeca nisu znala da se vide posljednji put. Da ih onog časa kad avganistanski novinar okrene ključ prastarog, za par stotina guldena kupljenog opel kadeta, sudbina definitivno vodi različitim stazama.

Prije ulaska u auto novinar potraži nešto u džepu, i potom pruži Refiku stisnutu pesnicu.

“Evo ti. Znaš da ni ja nisam vjernik, ali… ovo mi je dala mati, kad sam polazio.” Na trenutak je sklonio pogled. “Vi još nemate kuću.”

Refik mu iz šake oprezno uze brojanice, i dade ih Suzani. Njoj će više trebati. Njih je sad dvoje.

 

(Iz knjige priča “Isus na dovratku”)