Poetesa Diana Burazer i ja poznajemo se jako dugo. Slučaj je htio da upravo ovih dana – zamolio sam je da mi pošalje nekoliko pjesama za moj sajt a ona mi odmah ljubazno odgovorila – obilježavam punih 40 godina od pojave moje prve zbirke pjesama „Osmišljeni suteren“. Ta knjiga je izravno povezana s njenim imenom. Objavila ju je, naime, tada vrlo agilna Književna omladina Mostara, a urednica cijele edicije „Idem“ bješe upravo DB. Tako da mi je ona, na neki način, otvorila put u književni svijet.

Od tada je našom Neretvom proteklo puno bistre, ali i nešto mutne vode. Mi smo se jedno vrijeme redovno viđali, bili u kontaktu, pa i sarađivali. Uvijek su to bili topli i srdačni susreti. Diana je takva osoba, dama sa srcem, s kojom se iskrenost i srdačnost podrazumijevaju.

 

Onda je došao rat i rasturio sve, i nas, na razne strane.

 

Diana je u Zagrebu, gradeći, kao i svi mi, novi život, polako krčila i njen osoben, sasvim poseban književni put. U međuvremenu je postala naširoko poznata i cijenjena, jedna od najuglednijih naših pjesnikinja i izvan granica bivše Jugoslavije. Dobitnica mnogih književnih nagrada, učesnica literarnih festivala širom svijeta. Poezija joj je prevođena, i još se prevodi, na više stranih jezika.

 

U vremenu socijalnih mreža, mi smo, naravno, obnovili kontakt i nastavili tamo gdje smo nekad davno stali. Rijetko se viđamo – za takvo šta je, na žalost, bilo malo prilike – ali su naša duhovna veza i obostrano štovanje, uvjeren sam, za sve ove godine ostali nepromijenjeni.

Čast mi je stoga da vam na ovom sajtu, u osvit gore pomenutog jubilejčića, mogu „odškrinuti vrata“ u bogati svijet njene poezije. Pjesme je, iz već objavljenih knjiga, ali i iz neobjavljenog rukopisa, odabrala sama poetesa.

 

Dobro došli u svijet prekrasnih „naranči i jabuka“ Diane Burazer.

 

 

 

 

Naranča

(ili pjesma o ljubavi)

 

 

Zrelu i veliku uzmem je u lijevu ruku,

desnom je pomilujem,

kažiprstom dodirnem skoro svaki nabor.

Čvorišta,

u kojima stanuje njena otvrdnula tuga,

uvijek me iznenade svojom veličinom.

Noktom načinim prvi ubod.

Ne pruža veći otpor

i ne buni se.

U tišini

žutom suzom

uzvratimo jedna drugoj

pristajanje na mučni  proces koji nam slijedi

i označimo početak.

Dalje sve ide uhodano:

ogolim joj jedno rame,

pa drugo.

Zatim struk.

 

Uskoro potpuno gola

u tankoj prozirnoj košuljici

drhti pred našim očima.

 

Hajde razdijeli je, izgleda dobro – kažeš

čekajući na onoj udaljenosti sa koje

sve i izgleda dobro.

Odugovlačim s posljednjim potezima svlačenja

jer znam

kad je potpuno ogolim i razdijelim

biti će teško održati

čak i sjećanje

na ljepotu njene cijelosti.

 

 

Kupila sam brdo

 

Kupila sam brdo.

Ne kuću –

kuća ima zidove, krov

toplinu, obitelj.

 

Kupila sam brdo.

Ne šumu –

šuma ima moćna stabla,

krošnjama zaklonjeno sunce

lisnati hlad, sigurnost.

 

Kupila sam brdo.

Ne livadu –

livada je ravna,

zeleno jednostavna,

nebo se u njoj utopilo.

 

Što ću s brdom?

 

Stojim na vrhu

okrećem se na sve strane.

 

Sve,

sve je moguće – dojavljuje mi

izvanvremenski stvoritelj

spreman pomoći

bez ikakva alata i raspoloživa vremena.

I dodaje –

samo ako znaš zašto si kupila brdo.

 

Dobro – kažem pomirljivo:

slikar sam

i nisam,

pjesnik sam

i nisam.

 

Sanjar

koji je kupio brdo

jesam.

 

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“)

 

 

Teroristi

Između dlanova

svjetlost i tama.

 

Dajemo im tek uski prolaz

do svog unutarnjeg spremišta,

određujemo im trajanje i značenje.

 

Opasno vrijeme kuca

na slaba vrata.

 

Uljudan natpis „otvoreno/zatvoreno“

nije namijenjen svim prolaznicima

kroz povijest.

Bezimeni ožiljci i brodski dnevnici

svih koji su ulazili i izlazili

slaba su nada da ćemo prepoznati uljeze,

noćne nesretnike,

opasane nevidljivim znakovima mržnje

 

A sve bi moglo biti jednostavno:

vrata otvaramo ključem,

ako su uopće zaključana

 

dlanove srcem

bezuvjetno razbaštinjenog

od zlih predaka.

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“)

 

 

Kamo ide vojska nakon poraza

 

 

Kamo ide silna vojska nakon poraza?

Trgove zauzimaju zastave drugih boja

grleni pobjednici

prolaze širokim ulicama

zagrljeni i privremeno besmrtni.

Masovna prezentacija siromašnog dijaloga

i pojednostavljene sreće.

 

Kamo ide vojska nakon poraza?

 

Na izvore

zdrave

čudotvorne vode,

gdje se i bog liječi od površnog dijeljenja pravde,

na mjesta gdje se dijeli

oprost i zaborav

odjednom.

 

Negdje izvan svega

u tišini,

već pripremljena,

čeka

topla juha i bijela postelja,

 

utjeha

koja udaljuje istine.

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“)

 

 

Oprost 

 

 Spuštam

lancima vezane

mostove.

 

Niz hladne zidine

bacam duge konope.

 

Čuvari teško otvaraju

željezne kapije.

 

Naše prizemljene vojske

na poljani

svečano se postrojavaju

jedna drugoj

nasuprot.

 

Dok ti idem u susret

s obje ruke skidam nepropustan oklop

i razmičem rebra.

 

Drhti otkriveno srce.

 

Netko brižan

ipak

dodaje mi štit

i šapće: kreni,

nema granice

između pobjede i predaje.

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“, ciklus „Mali zapisi o velikim riječima“)

 

 

Depresija

 

 

U kući

plitko disanje ponizne prošlosti:

portreti oca i majke,

suveniri gradova

koji su nas privremeno usvojili,

rođendanski mirisi.

 

Prisjećamo se nježnosti.

 

Vani vjetar,

u rukavima košulja

onih koje smo nekada voljeli,

prosipa prah izumrlih dinosaura.

 

Pokušavamo rasute emocije skupiti

u jednu.

Poput ušećerenog soka

gusto kaplje

nedefinirana žudnja.

 

Vraćam se u kuću.

Na stolu

spasonosna zdjela s prezrelim voćem

podsjeća

da se vremenom sve odmiče od nas,

 

i napušta nas.

 

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“, ciklus „Mali zapisi o velikim riječima“)

 

 

Mudrost

 

 

Postoji jedna fotografija, iz nekoga neodređenog rata, na kojoj mladić s aktiviranom bombom juriša na barikade. U školi se ona pokazivala uvijek kada bi nas učili što je to Hrabrost!

 

Fotografija je bila crno-bijela, i nije bilo moguće vidjeti boju mladićeva obraza. Niti je li je u njegovim očima bilo sjaja.

Krv nismo primijetili. Ili smo bili premladi za takve analize.

Bez pogovora smo, uz bezgranično povjerenje prema učitelju, brzo usvajali značenje tako velike riječi: Hrabrost!.

 

O Strahu i Mudrosti učili smo kasnije!

Metodom vlastite kože. Dugo. I bez teatralnosti.

 

 

 

(iz knjige „Nebeske jabuke“, ciklus „Mali zapisi o velikim riječima“)

 

 

Povijest u arial fontu 

 

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program

za crtanje obiteljskog stabla.

Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,

precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.

Izvlačim papire iz ladica i

pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

 

Mrtvi se ne bune,

a ostalima nije jasan moj zanos,

pa cijeli teret istine nosim sama.

Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.

Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju

da se ne može umrijeti ako nisi rođen.

Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima

i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

 

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao.

Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.

Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,

odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odonio rat ili neke čudne bolesti.

Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.

Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,

dodiruju se stoljeća,

obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.

Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,

ili da je potrebno.

 

Isključujem računalo.

Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,

može sada spokojno čekati nove generacije.

 

U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom

presavijene i spremljene u ladicu

pogledam često.

U računalo?

Nikada!

 

 

(iz novog rukopisa; pjesma dobila prvu nagradu „Vesna Parun“ za najbolju pjesmu 2022.g.)

 

 

Protiv umjetnosti

 

Na najmudrijem mjestu,

iznad obrva,

već danima ne događa se ništa.

 

Oko nas počiva zaštitnički mir,

bijela tišina plaši i obećava

istovremeno.

 

Negdje unutra, ispod rebara,

tek mala nelagoda, bol.

Ili, nazovimo je, iskra,

koju njegujemo danima

i koja opravdano Iščekuje vatromet.

 

Otvaramo stare knjige,

daleka carstva ne stižu do nas.

Po tko zna koji puta zaključujemo:

ukradena svjetlost – ne može biti naša svjetlost.

 

U preklopljenim papirima

bezbojne osušene latice cvjetova rasipaju se pri dodiru.

Stihove mrvimo kao sjemenke

dok tražimo plodnu zemlju negdje u blizini.

 

Riječi nam se kreću sve dužim hodnicima

dok istražujemo ograničenja tuđih razumijevanja.

 

U zaklonu umorne i strpljive lovokradice,

čekaju jutro,

i svečani trenutak

kada će se rascvjetati mrak.

 

 

(iz novog rukopisa)

 

 

Migranti

 

Treba hodati

samo hodati naprijed,

govori najsmioniji od nas,

hodati

hodati.

 

U prevelikom kaputu sitna tijela,

u njedrima drhtava dezorijentiranost.

Hodati

samo naprijed

hodati,

govori najuporniji od nas.

 

Kad posustanemo

snaži nas frazama kako ćemo baš mi

isporučiti istinu u praznu kuglu svijeta.

Hodati

hodati,

govori najglasniji od nas.

 

Udaljavamo se od gradova naše bezbrižnosti

poznatog plača i smijeha.

Razum stavljamo u status mirovanja,

oslobođeni dišemo u prazno.

 

Hodati

Hodati,

govori vođa,

samo naprijed

hodati.

 

Dok se pitamo nije li i ova poslušnost samo oblik ropstva

stižemo do granice mogućeg kretanja.

Skoro pa sretni zbog iznenadnog preokreta

stojimo nasuprot drugim nepoznatim hodačima.

 

Umorni dajemo srce na ogled,

tijela naslanjamo na žicu –

odmotano klupko boli

ma s koje strane joj prilazili.

 

(iz novog rukopisa)

 

 

Utopljenik

 

 

U golemoj poroznoj posudi

obitava vrijeme smijeha i

vrijeme radosti.

 

Ne bi trebalo čekati oseku.

Svlačim se,

ostavljam tijelo na rubovima i

ronim na dah.

 

Okružuju me mjehurići

ljepote l smrti.

 

Možda se utopim,

govorim uzbuđeno

svom genetskom kodu

koji se već sprema dobaciti pojas.

 

Možda se utopim,

prije nego što se preko rubova

prelije sve ono

zbog čega je uopće vrijedilo roniti.

 

 

(iz novog rukopisa)

 

 

O tome ti govorim

 

 

Prevelik stol i dvije stolice,

i još dvije sklopljene

i prislonjene uz zid.

Kristalna vaza sa plastičnim cvijećem

na zidu kalendar od prošle godine

na dohvat ruke aspirini za sve bolesti.

Kapi za oči

koje ne donose vid

prijete istekom trajanja.

U vrtu na voćkama,

previsoko za branje, trunu plodovi.

U dvjema šalicama iz Kalifornije

podgrijana kamilica ima nezdravu zelenu boju.

U zdjelici bomboni koji se ne smiju jesti

na tanjuru omekšali keksi od dugog čekanja

onih koji rijetko dolaze.

 

Govorim ti već godinama kako se bojim

da ćemo tu samoću

dobiti u nasljeđe,

kao što se dobiva

neobrađena zemlja

kuća i reuma.

 

 

 

Napisala i za ovu priliku odabrala: Diana Birazer.

 

 

 

Diana Burazer rođena je u Zagrebu 1953 godine.

 

 

 

 

Živjela u Pleternici (1960-1966) gdje je pohađala osnovnu školu.

U Ljubuškom (BiH) završila gimnaziju.

Diplomirala Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Od 1977 godine do 1992 godine živjela u Mostaru, a od 1992. godine živi i radi u Zagrebu.

Objavljivala u mnogim hrvatskim i BiH časopisima, zastupljena u antologijama i panoramama hrvatske poezije.

Dobitnik mnogih nagrada za mlade pjesnike (A.B. Šimić, Slovo Gorčina, Goranovo proljeće), te nagrada:

  •  Josip Sever za knjigu poezije „Druga kuća“
  • „Srebrno leteće pero“ (Festival poezije u Bugarskoj), međunarodna nagrada za cjelokupno pjesničko stvaralaštvo.
  • „Vesna Parun“ za najbolju pjesmu „Povijest u Arial fontu“ (2022 godine)
  •  Nagrada „Ante Zemljar“ za 2024. godinu,  koju dodjeljuje Hrvatsko književno društvo književnicima iz zemlje i inozemstva koji su svojim stvaralaštvom i originalnošću ostavili izuzetan trag na polju književnosti.

 

Pjesme su joj prevođene i objavljene na 15-tak stranih jezike.

Piše poeziju, pjesme u prozi, kratke priče, književnu kritiku. Urednik je u nakladničkoj kući „Fidipid“.

Objavila, do sada, sedam knjiga poezije, i pet knjiga poezije drugim jezicima: makedonski (2 knjige), ukrajinski, bugarski i albanski jezik.

Član je Društva književnika Hrvatske (DHK), hrvatskog PENa, Društva književnika BiH i DHK Herceg Bosne.