Lučica
Arsenu D.
Terasa nad morem
I, odmah tu,
lijevo,
mala luka.
Već treću noć,
uz kapcu koju,
evo, mnijem:
ima li, u njoj,
od mnogih,
bar jedna barka,
brodica,
koja se krasno ljulja,
u kojoj,
u tijesnome potpalublju,
neko duboko spije?
Ljubaviše?
Pije?
Ili sve one,
sad, nadomak svibnja,
još prazne i puste,
škripe,
snatreći vedri pakao ljeta
kad više nema pustih
kuća pored mora,
ni onih lanjskih,
žutih novina
sa nekim
datumima jula?
Oblaci nad Opatijom
Kiša, u Opatiji.
Uprkos kumulusima,
tankom nagovještaju ljeta,
jutros se ćutiš svjež,
od mora bodar.
A onda pogledaš ruke,
premrežene mnogim
izgubljenim bitkama.
i zavališ se u stolicu,
opet.
na maloj terasi
s pogledom.
Čaša, pepeljara,
i prazna bocu,
na stolu.
Nijeme svjedoci
slatkog poraza.
Golub
U dubini,
pod terasicom,
šumi i pjeva
namah duboko,
tamnozeleno more.
Na nebu,
Iznad mi pospane glave,
plešu galebovi.
A na doksatu, tu,
na dohvat štapa,
zalutao veliki golub!
(Siv i tust kao oni moji,
domaći letači,
sa dalekog sjevera!)
Umoran od daleka puta,
odnekud s kopna,
sad bišće perje,
čapka i kljucka stare rane,
tupim pogledom mjerkajuć‘
mršave mrvice kruha
na mome stolu.
Uzimam čašu, bocu,
ostavljam pjat,
ustajem sa stola,
i ulazim u hotelsku sobu:
neka ga, nek‘ kljuca!
Vrijeme je da danas,
ma u pola noći,
učinim bar jedno
dobro djelo.
Goran Sarić
