Knjigu Marie-Thérèse ter Haar: “Jesu li ludi oni ili mi : Ruska savremena istorija i zapadnjačko izvještavanje o njoj” sam dobio od moje komšinice, Holanđanke. Njoj se ona učinila veoma interesantnom. Jer, slagali se vi ili ne s autoricom knjige, druga strana ove tragične priče itekako postoji. Kod ozbiljnih sukoba stvari gotovo nikad nisu jednoznačne. Uvijek tu ima i nešto “ispod žita”. A ja sam uvijek volio zaviriti “u sjenik”.

Na kraju, važno je, mislim, i ovo da kažem: simpatije i empatije Marie-Thérèse ter Haar nisu selektivne. One su upućene kako napaćenim Ukrajincima, tako i ruskim žrtvama. Sav njen plemeniti napor usmjeren je ka okončanju rata i zbližavanju dvaju sada toliko udaljenih svjetova. Objavljujući revod ovog intervjua iz holandskog tiska, te prva poglavlja njene knjige “Jesu li ludi oni ili mi?” zamišljam – barem zamišljam! – da dajem skroman, sasvim mali prilog za što skorije okončanje ovog besmislenog rata.

 

 

Dr. Marie-Thérèse ter Haar je utemeljiteljica i vlasnica Akademije Risija & Istočna Evropa. Na temu Rusije i njenih odnosa sa Zapadom često daje predavanja i piše knjige. Rođena je u Hengelu, a studirala je ruski jezik i ruske studije na Univerzitetu u Amsterdamu. Cilj joj je da kroz rad njene akademije zapadnom svijetu dâ što potpuniju sliku o Rusiji i premosti sve dublji jaz između zapadne Europe i tog dijela svijeta. Intervju koji slijedi je proljeća 2022. godine objavljen u holandskom dnevnom listu De Twentsche Courant Tubantia.

 

 

 “Prijatelji u Rusiji su me godinama upozoravali: ne izazivaj medvjeda, jer će te on ujesti.”

 

 

Na stanici rodnog grada Hengelo često je kao dijete gledala vozove kako odlaze za Moskvu i Vladivostok. “Otac me je za ruku vodio da ih gledam. Pričao mi je koliko dana traje njihov put. Rusija bješe daleko, a nekako opet blizu. Jedva se usuđujem ovo izreći, ali ja to još uvijek tako osjećam.

Rusija: Marie-Thérèse ter Haar je cijeloga života rasla s njom. Studirala je ruski jezik i slavistiku, donedavno tamo živjela pet mjeseci godišnje i kroz njenu akademiju organizovala čitanja, predstave, putovanja i razmjene studenata. „Uvijek mi pada u oči, pa i sada, u ovom strašnom ratu, koliko malo ljudi znaju o Rusiji. Dijelimo hiljadu godina istorije i povezani smo na sve moguće načine, u Tventeu (grad u Holandiji, op. GS) čak na veoma poseban način, kroz priču o Vriezenveense Rusluie, koji su se preselili u Petersburg. (Rusluie, stanovnici Overijsselskog tresetnog sela Vriezenveen, koji su održavali veoma bliske trgovačke veze sa Sent Peterburgom, a mnogi su se tamo i nastanili, op. GS). Pa ipak, usprkos svim tim vezama, ta zemlja je za mnoge još uvijek velika nepoznanica.”

 

Svijet u krhotinama

 

Skoro četiri sedmice nakon ruskog upada u Ukrajinu još uvijek se nije potpuno oporavila od šoka. U rano jutro 24. februara, kad je čula tu vijest na radiju, svijet Marie-Thérèse ter Haar se raspao u paramparčad. Sastanci i predavanja su otkazani, putovanja takođe. Agenda Akademije Rusija je odjednom postala prazna.

Nemojte me krivo shvatiti: ko sam ja? Ovo što se sad dešava, to je prije svega strašno za ljude koji su pogođeni ovim ludilom. Ali ako malo šire pogledam i sagledam ogromne posljedice koje će ovo imati, postajem još tužnija. Ono za šta sam se tolike godine zalagala je odjednom nestalo i neće se više vratiti. Rusija i Evropa su izgublile jedna drugu.  To je još gore od ličnih posljedica kojih, naravno, ima.

 

 

Jeste li očekivali da će doći do ovoga?

 

Iskreno rečeno, nisam. Iako su me godinama upozoravali, bila sam u šoku. Dvije sedmice nisam spavala. Tog nemira ima i sad, ali sam u međuvremenu došla k sebi. Tu i tamo još osjetim zanimanje ljudi za drugu stranu priče. Jer i ona zaista postoji, iako je skoro niko ne želi čuti. Prije svega: osuđujem ono što Putin radi. On se ponaša kao diktator, i izgleda da je izgubio glavu.“

Istovremeno nastavljam govoriti da smo i sami za to krivi. Sistematski smo demonizirali Putina i jednostrano ga prikazali kao hladnokrvnog neocara koji oštrim mjerama želi u korijenu sasjeći razvoj mlade demokratije. On je ruski medvjed koji mora ostati u svome uglu, a mi smo ga izazivali i negirali. Umjesto da sarađujemo s njim, kao što je i sam želio, sigurno do 2014, mi smo ga odbacili. Prijatelji u Rusiji su me godinama upozoravali: ne izazivaj medvjeda, jer te on može ujesti.“

 

Ovaj se rat, dakle, mogao izbjeći ?

 

U to sam čvrsto uvjerena. Još pamtim vrijeme komunizma u Rusiji i lično sam se uvjerila koliko velika bješe potreba saradnje sa Zapadom. I Putin je prvih godina bio prozapadnjački orjentisan, iako to Zapad nikada nije želio da vidi. Kao što mi i inače nikad ne želimo vidjeti kako je on za Ruse bio taj koji je donio prijeko potreban mir u burnim vremenima pod Jelcinom. Njegova je politika bila i jeste podrža(va)na od strane velikog dijela stanovništva.”

“To je realnost s kojom se moramo suočiti. Ne radi se samo o Putinu. Velika većina Rusa se slaže s njim da je širenjem NATO-a ugrožena bezbjednost Rusije. Gorbačov je prije trideset godina dobio obećanja da se NATO neće pomjeriti ni centimetra prema Rusiji. A to je obećanje u ruskim očima stalno iznova kršeno. Ono što se od 2014. dešava u Ukrajini ti ljudi vide kao ogromnu prijetnju. Da se Zapad, predvođen Amerikom, nije toliko puno miješao u stvari te zemlje, nikada ne bi mogla ovako izmaći kontroli.”

 

Hoće li ovo još izaći na dobro?

 

Turobna sam. Ne za sebe, nego za Ukrajince. Kijev je bio, skupa sa Petrogradom i Mosvom, grad u koji sam najčešće odlazila. Obilazila sam ga skupa s poslovnjacima iz Tventea i studentima Saxiona (viša škola u Enschedeu, op GS). Tamo imam puno prijatelja. Ukrajina mi je jednako draga kao i Rusija. One pripadaju jedna drugoj, već vijekovima. Trenutno sam prevodilac za ukrajinske izbjeglice ovdje u Holandiji. Njihove me priče jako diraju. Mržnja koju je posijao ovaj napad će potrajati generacijama. Plačem i za Evropom. Za propuštenim šansama. Propustili smo priliku. Izgubili smo Rusiju. Može onda Zapad govoriti kako je Rusija izolovana, ali je istina suprotno: Evropa je izolovana. Putin se okrenuo, i sad gleda na istok, na Kinu i Indiju. Rađa se novi svjetski poredak. Prošlo je hiljadu godina zajedničke povijesti i neko vrijeme je, takve, sigurno neće biti.” 

 

Herman Haverkate

(intervju je objavljen u holandskom listu Tubantia, marta 2022. godine)