Bilo je to davno, negdje na razmeđi milenijuma. Jedno od mojih prvih vraćanja iz izbjeglištva na odmor. Tragovi rata itekako vidljivi. U zraku, ali i u ljudima, još uvijek, miris baruta.
Na Boračkom jezeru je osvanuo tmuran, kišovit ljetni dan. U takvim prilikama se na tom prekrasnom mjestu – gdje se u vrelim mjesecima sve svodilo na plivanje, roštilj i izviđačke logorske vatre – za odrasle sve svodilo na jednostavne stvari: izležavanje, igranje karti, cuga… Novi, agresivni turizam, s “malim milionom” ludih ponuda za provod, tu nikad nije pustio nikakve korijene.
To su se onda ovdje zvali “rakijski dani”. A poslije se teško mamuralo.
A ja sam se tog dana odlučio za čudnu, današnjoj omladini malo poznatu aktivnost: čitanje knjige. Kartaških rivala nigdje, noga pecka od gihta, a knjiga na stolu. Maločas sam popio diclofenac, “konjski lijek” protiv bolova. A on i alkohol nikako ne idu skupa. Zato, kako veli ona stara poslovica: “Sidi di si, ni za disi – nisi.”
I taman sam zaboravio na tu “plemićku bolest” – u Srednjem vijeku je harala na velikaškim dvorovima, gdje se mnogo pilo i žderalo – kad na uskoj cesti ispred vikendice začuh zvuk automobilske sirene. Neko je trubio. No, nakon nekoliko trenutaka sve je utihnulo, pa i zvuk motora koji se je, izgleda, parkirao negdje dolje, prema prema odmaralištu “Borašnica”. Malo docnije čuh bat koraka i uskoro se ispred kuće pojavi lik koga nisam vidio “sto godina”, još od prije rata. Stari drug.
“Došao sam iz Sarajeva muhaem da te vidim”, veli, a oči mu se sjaje. Vidim da je dobro raspoložen. Od nenadanog susreta sa starim prijateljem i mene najednom prožme neka ugodna toplina.
“Hajde, upadaj”, velim, i oprezno krenem niz skliske stepenice ka prizemlju. Već imam tu prokletu bolešćurinu, još mi samo fali da usred ljeta slomijem vrat?!
Izgrlimo se, izljubimo, onako, još na kiši, pa uđosmo u “donji boj”.
“Gdje su čaše”, nakon nekoliko uobičajenih uvodnih rečenica veli prijatelj.
“Ne mo…” zaustim, a onda pogledam nabreklu nogu i kao iz topa odalamim: “Tu su, u kredencu”. I odšepesam po čaše. Ma, jeb’o giht!
“Šta ti je s nogom”, pita prijatelj, u međuvremenu uvaženi univerzitetski profesor na fakultetu na kome smo obojica diplomirali. U ratu je, već znam, bio hrabar, srčan borac. Čak je dobio nekoliko “čvaraka” na epoleti.
“Ma ništa. Igr’o lopte na livadi, pa stao na pčelu. Mamicu joj…” promrmljam, sve nadajući se da neće primijetit da mi je noga – koja je nekoliko godina kasnije ipak morala otići “pod stečaj” – ipak malo drugačije natečena.
Pa smo dobro pili i slabo mezili. Baš kao u starim danima. Dedan, Đerdan, Davorin, Rešo, Kvarner, Daire, Makarska (Metafizika), Stari sat… Znale su nas, i to “na ti”, mnoge saraj’ske kafane, restorani i kafići.
I tako, napokon skupa – napolju još uvijek lije, vrijeme nula bodova -satima pretresamo uspomene, pominjemo kolege i koleginice s kojima smo se onomad sjajno družili, a sad za mnoge ne znamo gdje su, pa ni, nakon velikog kijameta devedesetih, jesu li uopšte živi… A sâm rat, kao bolest ili gadnu kletvu, uopšte ne spominjemo. Osim posredno, kao kad prijatelj u jednom trenutku reče:
“Znaš li da je Emir postao Nemanja?”
“Koji, bolan, Emir?”
“Ma znaš, brate. Onaj.”
Zablenuh se u njega.
“Nemoj me zezat’?”
“Majke mi. Jutros sluš’o na radiju.”
Nisam znao. (Zlatno pravilo ljeta na Boračkom: ljeti ni tevea, ni radija. Samo novine, i to samo uz kafu, na terasi Kod Mujice, na drugoj strani Jezera.)
Zašutjeh, a onda obojica prasnusmo u smijeh. Dugo smo se tako smijali, sve saljevajući jednu za drugom.
“A jà budale! Šta mu je to trebalo?”
Popodne se ipak razvedrilo. Otišli smo u radnju po još ića i pića, pozvali neku raju i raspalili roštilj. Cugalo se do kasno u noć. A kad je došao red da idemo “u krpe”, moj drug krenu uza stepenice, na sprat. Oprezno sam, mada i sâm lohotan, krenuo za njim, da se, nedajbože, ne strovali niz basamake.
I on je meni čuvao leđa, i to kad je bilo najteže. To se ne zaboravlja. Čak je jednom s planine, s prve linije fronta, sišao u Grad, “da vidi je li me ko dira”. Ali ja sam tada već bio “odlepršao” svojima u izbjeglištvo. “Fulili” smo se u svega nekoliko dana. Kod kuće je zatekao samo moju majku.
O tome govori ova pjesma, objavljena u knjizi “Ruka iz krasnog Niotkud”. Samo što sam u njoj, malo iz vica, malo iz pristojnosti, ponešto “pobrkao” naše tadašnje uloge.
Mendela pred mojim vratima
E. Kazazu
Tek što napustih opkoljeni grad,
na vrata majčinog doma pokucao plav, nabijen muškarac
u maskirnoj uniformi.
“Je li Vam sin kod kuće?”
Noge su mi se odsjekle, pričala docnije mati.
Pitao jesmo li dobro,
je li nas ko dirao.
(U čaršiji, tada, gomila tužnih priča:
granate, krv, snajp, i nož,
zlo, zlo. ZLO! – posvuda.)
Kad mati,
vazdan na suzi laka,
stade da plače,
na čudnome licu –
isturene jagodice i bokserski nos,
a žive, mekane oči! – sinu mrvičak osmijeha:
“Neka, bako, bogati! Evo, zapali.”
Nije je mogao, žmaračicu, bolje počastiti,
moj hrabri drug,
ratnik s Kobilje Glave.
Ispili oni tako,
jednu, pa drugu ječmenušu,
fildžan viška, dobardan za namjernika, tajni grb moje zemlje što u blato fašizma, k’o u grob od guste ilovače tone kad je ovaj svugdje,
osim na Balkanu,
debelo poražen.
I rastali vrelo,
k’o da se znaju bukadar godina!
Tri dana poslije prestalo je pucati. On joj je, mnijem, donio mir, čudni Mendela pred mojim vratima.
Jedne smo večeri ovoga ljeta, pod vedrim nebom Boračkog, sa šakom dobrih ljudi, opet pili,
žestoko,
kao nekada.
Čuv’o mi leđa, i tada,
kad posrnuh,
umalo ne padoh na očevim basamacima.
Položio, potom, u postelju,
pažljivo,
kao mati kad bepče u zipku spušta:
da ne prokmekne.
Da san mu ne razbije,
u param,
i u parčad.
