S prijateljima iz Mostara odlazimo na vazdanak na Boračko jezero, u posjet mojoj sestri i zetu. Oni tamo više od desetljeća – puno sam pisao o tome – uspješno vode Herzegovina lodges. Tu uvijek, a najviše ljeti, vlada vesela groznica.

Tako je i danas. Puno travnato dvorište, bogata “ergela” četverotočkaša, uglavnom sa holandskim tablicama. Ljupke planinskih kuće – nepravedno bi ih bilo nazvati “kućicama” – pune k’o oko. Vlasnici se dobro snalaze u tom “mravinjaku”: neviđenim entuzijazmom, brzo, u šestoj, obavljaju “stotinu poslova”. Trče, skaču, viču, kuhaju, primaju i ispraćaju goste… I još k tome  uspjevaju uživati: prvo, ujutru, plivanje, pa neizostavna kafa kod Munje ili kod Mujice, pa, kad jàra malo mine, obilan “gutljaj kulture”: Habitat culture fest. To zetovo čedo polako dobija tlo pod nogama: književne večeri, projekcije filmova, izložbe, koncerti… Tako će u trećoj sedmici našeg boravka u zavičaju biti predstavljena i moja nova knjiga. Dva dana kasnije imaću još jedno predstavljanje te knjige (Avganistanska svadba), i to u Mostaru, u poznatoj knjižari “Ivo Andrić”. Radujem se tim čitanjima, mada mi sve manje prijaju takva okupljanja. Nekad je malo publike, a nekad se sve na kraju pretvori u dernek, što sigurno nije smisao takvih čitanja.

Danas, u hladovini velikog dvorišta, ispod goleme stijene na vrhu koje je zet napravio mali bazen, treba mi malo vremena da se naviknem na gužvu i strku uobičajenu kad je ovo neobično mjesto u pitanju. Ima nas odsvakle: Holandija, Konjic, Zenica, Beograd, Zagreb… Živahan žubor raznih jezika. Svi čavrljamo, boktepita šta i kako!

Poslije se ipak postepeno stvaraju grupice. Dugo i ugodno, o ozbiljnim stvarima pričam s hercegovačkim slikarom i skulptorom Ilijom Kegeljom. S njim i njegovom suprugom, starom prijateljicom, smo i došli ovamo. Njegova slika naše kuće u Suhom dolu visi kod nas na sjeveru i stalno me lijepo podsjeća na zavičaj.

Utonuli smo u lijep, opušten eglen. Ilija je blag čovjek. Slušalac kakvog ćete rijetko sresti. I dok me kupaju mir i blagost njegovih riječi, polako tonem u popodnevnu sijestu.

***

Nakon sedam dana navikavanja na novu kuću”: čišćenja i pospremanja starudija, odlazimo u Hrvatsku. Plan nam je da dan-dva ostanemo u D.-nom rodnom mjestu (Slavonski Brod), a onda preko Požege, s njenom sestrom i zetom, pravac Otočac, Lika. nikad nisam bio u tom kraju, a kako nam je lani, u susjednom Gorskom Kotaru bilo odlično, već me sad, na polasku, prolaze žmarci: da li će se i ovaj, turistički gledano ipak manje poznat kraj Hrvatske, pokazati, što veli jedna naša prijateljica, vrijednim svake pare?

 

***

Na putu za Brodove (Bosanski i Slavonski) uvijek nas čeka isto: prvo veliki uspon i oštre krivine bradinske, pa kod tunela na Ivan-Sedli skretanje na novi autoput – u nekoj dalekoj budućnosti, nadati se je, žila kucavica cijelog ovog kraja – pa onda dalje: Sarajevo, Zenica, Doboj, Derventa, sve do granice dvaju bivših Yu-republika.

Kao i lani, dobrom cestom jezdimo samo do Zenice. Izgleda da su vrijedni građevinari za tih godinu dana napravili jedva nekoliko kilometara novog puta.

(A, pitam se, koliko su za to vrijeme guzonje u Parlamentu dobile skupocjenih auta?!)

Ali pustimo to. Poslije Zenice šoferska idila se pretvara u svojevrsni kazino: dvosmjerna, relativno uska cesta iz “vremena mraka”. Na njoj pri svakom preticanju trebaš otvoriti četvore oči, stisnuti zube i brzo donijeti odluku: idemo! U krhkoj nadi da iz suprotnog smjera neće dojuriti isti takav, sav zgrčeni, kockar.

A onaj još dalji dio, od Doboja do Dervente, to je i dalje, i danjom i noćom, prava noćna mora: na desetine, ako ne i stotine u ratu teško oštećenih, sada uglavnom napuštenih kuća. Plodna posavska zemlja zarasla u korov i drač. Koliko li samo tu još ima neraščišćenih  minskih polja?

Uvijek se iznova pitam zašto vlasnici te tužne i ružne “starice” ne poruše, ili ih, gdje mogu, poprave. Neimaština? Nesređeni imovinsko-pravni odnosi? Nesređena, nemoguća država. Vjerovatno svo troje. A ovo zadnje – to sigurno.)

 

***

A s onu stranu Save, u Slavoniji, nas dočekuje pust, uspavan grad, Dugo, toplo ljeto. Gladni k’o vuci, nakon raspakiranja odmah idemo u obližnji restoran – i on prazan i pust – na čobanac i teletinu ispod peke (sač). Konobar se, izgleda, obradovao što može bar malo protegnuti noge,

“Zašto je ovako prazno,” pitam ga.

“Ah, ovo Vam je ovdje uvijek mrtvi dio dana. Ovdje se rano ruča. Trebali ste doći oko jedan,” kaže i elegantno “otperja” u kuhinju.

Neka, meni je draže ovako. Nećemo dugo čekati na klopu.

 

Goran Sarić