Plovi barka…
Pri kraju kruga kvartom,
na uglu ulice,
sjedam na zidić
da mrvu otpočinem.
S druge strane,
prema meni ide starac
sa rolatorom.
Kao kroz tešku vodu:
sporo, noga za nogom.
Jednom mi je –
i to na mome jeziku! –
otpjevao par kitica one:
“Plovi barka, duboko je more…”
Nekada član hora, mješovitog,
pjevali i pjesme sa juga.
Jednom čak,
u sjaju sunca,
nastupli i u mjestu čudnog,
lijepog imena: Spalato!
Od tada se uvijek tako pozdravljamo: plovi barka…
Mimoiđe me,
s mukom pozdravi,
i škrto nasmješi.
Plovi, stara barko.
plutaj dok god možeš.
Duboko je,
i hladno,
pod nama more.
