Kiša je kasnije ipak prestala, pa opet krećemo u šetnju. Ka gradu. Prolazimo kraj zanosne Djevojke s galebom i nastavljamo do gradskog vrta i čuvenog hotela “Kvarner”.

Park Angiolina je velik (ne i ogroman) i stvarno prelijep. Vremešan je to “gospodin”, tek frtalj vijeka mlađi od dva stoljeća, ali još uvijek uredan, svjež, mirisan. U njemu se u svemu vide ruke vještih vrtlara. Puteljci i stazice, sjenice i lavirintići, mnoštvo egzotičnog drveća, bilja i drugog raslinja… Ima čak i mala bambusova šuma!

Da ja, duduk za cvijeće i bilje, ne bih previše pametovao, evo jednog kratkog, zanimljivog ulomka o tom velebnom vrtu, i to sa sajta “Opatijska kolajnica”:

 

“Priča o opatijskim gradskim perivojima započinje prije 175 godina kada su učinjeni prvi koraci u uređenju vrta oko Vile Angioline – ljetnikovca riječkog patricija Higinija Scarpe. Ta je vila bila središte društvenih zbivanja i sastajalište pripadnika najviših krugova europske aristokracije. Scarpini prijatelji, pomorci, donosili su s dalekih putovanja, iz Japana, Kine, Južne Amerike, Australije i pacifičkih otoka, brojne egzotične biljne vrste, čime je vrt dobio na botaničkoj vrijednosti.”

 

***

 

Cijelog smo ga obišli. A nakon šetnje valja malo i otpočinuti.

Malo točeno u bašti hotela Kvarner, koji je sastavni dio Parka, liježe “k’o budali šamar”. Služe nas stranci, po svoj prilici Nepalci i(li) Indijci. Konverzacija, naravno, teče na engleskom.

(Kasnije će nam se slično desiti i u hotelu “Istra”, koktel-baru na obali i nekim drugim mjestima. Samo što nas tamo služe “stranci”  iz naših krajeva: Srbije, Bosne, Makedonije i, rjeđe, drugih dijelova Hrvatske. Razlog: nedostatak domaće radne snage. Istrijana, barem u ovoj branši, ni za lijeka.)

(Demokratija je čudna biljka. Puno mladih Hrvata je otišlo, i još uvijek odlazi van. Ako se ovako nastavi, Hrvatima, ali i Srbima, Bosancima, Makedoncima … u ne tako dalekoj budućnosti prijeti “bijela smrt”. “Crveni” zloćo u meni se pita: da li je to ono čuveno Fromovo “bjekstvo od slobode”?

 

U jednom trenutku D. ulazi u hotel, ide u wc, i vraća se širom raširenih zjenica.

“Šta je, bona ti?” pitam je.

“Znaš, naš hotel je dobar, ali ovo je sasvim druga kategorija. Sve je vrlo ‘napucano’, šik”, veli moja životna saputnica, sve kolutajući očima.

Gucnem, gledim ono moje pivo, i šutim. I pivo je šik. Malo, točeno – šest eurića.

 

***

Sporo srčemo kafu na terasi hotela. Jutro je, sunčano. Ali još nije pretoplo, ima trun vjetra. Ćakulamo s djevojkom (iz Čakovca) koja nam uz kafe, neupitana, donosi tanjirić pun suhih keksića. Jeste, malo je umorna, kaže, uz smiješak. Radi od ranoga jutra do kasne večeri – poslužuje i u blagovaonici, za vrijeme večere – šest dana u tjednu. Ali zato je nedjeljom slobodna. Krhka je, tanka kao vlat trave. Veliki je to napor i za mnogo robusnije tijelo. Ali je vrlo ljubazna, predusretljiva. Kad to govori smiješi se, kao da se izvinjava. Ili valjda da ne pomislimo da se žali.

Kasnije smo opet na šetnici, koračamo poznatom opatijskom Ulicom slavnih, prvom takve vrste u Hrvatskoj. Osmišljena je 2005. godine “…s ciljem da se simbolično nagrade osobe koje su svojim sportskim, znanstvenim, kulturnim ili umjetničkim radom doprinijele promociji Hrvatske u svijetu.” Radi se zapravo o 32 mramorne zvijezde sa imenima čuvenih hrvatskih naučnika, sportista i kulturnjaka, poput Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Ivana Supeka, Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića, Mate Parlova, Ljubeka, Parunove, Ujevića, Krleže, Radeta Šerbedžije…

Milina. Mnoga od tih imena bude lijepe uspomene, pa bilo da su u pitanju veliki sportski uspjesi (recimo onaj let svjetskog šampiona Mate Parlova s bokserskog ringa na ruke publike na Marakani!), knjige koje su te katkad dovodile do ruba pameti, ili uistinu genijalna naučna otkrića (skromni momak, tu, blizu, iz Smiljana…)

A, nećete vjerovati, nema – ili ga barem ja nisam vidio – nijednog političara! Oni ionako najčešće traju kratko, kao nepasterilizirano mlijeko.

Eto, i to je Istra.

 

 

Tekst i fotke : Goran Sarić