Glava mi jutros “nabubrila”. Prethodnu noć, u restoranu “Ružmarin” i docnije, na terasici, malo više cugnuo. Zato, da se “provjetrim”, odmah poslije doručka izlazimo na terasu hotela. Ujutro je obično prazna. Stariji gosti, “gerijatrijci”, obično već ranom zorom odu nekud “u izviđanje”.
Jutros je drugačije. Tu sad zatičemo društvance od četiri sijede Holanđanke i jednog im postarijeg vršnjaka. Oni očito nemaju nikakvih problema s jutarnjim “dolaženjem sebi”. Galame i smiju se kao da je cijeli hotel njihov!
Još bunovan, sjetim se mog dragog Zuke Džumhura. Taj nije krio averziju prema zapadnjačkim, posebno američkim turistima. Bučni, bahati, nekulturni – u onim njihovim „havajkama“ – “gospodari” svijeta!
Doduše, ove vremešne dame i njihov pratilac nemaju šarene košulje jarkih boja – zaštitni znak turističkih “konkviskadora” sa Zapada – ali im ostalih znakova arogancije i nemara prema drugim gostima ne fali. Ni zere.
***
Brzo ispijamo naše kave i šipčimo ka centru. Forsiramo dobar komad lungomare, a onda se zaustavimo kod restorana blizu samog centra Opatije iz koga dopire fina, ne suviše glasna muzika. Ima i bašticu. Šansona. Pitanje za tri hladna gemišta: ko se još sjeća pjesme “Stari Pjer” i legendarnog Ivice Percla?
Još kada je bio mlad, rat mu je odnio sve
I ženu i djecu, i topli dom
Ostao je sam, i zaboravio je na prošlost
Jer Pjer i više nije bio Pjer
Sad luta sam taj stari Pjer
Da, svaki dan i svaku noć
Sad luta sam taj stari Pjer
Da, svaki dan i svaku noć …
Sjedamo za sto u sjenci, naručujemo piće i guštamo. Pjevač i pratilac – čujemo zvuk dva instrumenta – su skriveni iza velikog grmae, ne vidimo ih. Ali ne smeta. Pjesma nas odmah odvede u daleku, lijepu prošlost.
Nakon dobrog gutljaja, bacim pogled na sto i par prekoputa, na nekoj vrsti podijuma. Naočit, crnomanjast mladić s bradom “od tri dana” i vitka mlada dama s “rege” pletenicama i upadljivo dugačkim, njegovanim noktima. Oboje zure, svako u svoj ekranić, i lijeno guckaju vino, čapkaju školke sa stola.
Dok smo god tamo sjedili oni nisu odvajali poglede od mobitela. Jedva da su prozborili dvi-tri riči.
Moderna vremena. Nisam ja odavle.
A kad smo plaćali ta dva gemišteca, dobro nas “opekao” račun. Ovo je očigledno opatijsko place to be. Koliko tek košta ona “mezica” pred mladim parom?!
***
Poššo se malo odmorimo u sobici, popodne “udarimo” na drugu stranu, prema Iki i Ičićima. To je još uvijek lungomare, ali je staza uža, sa dosta neravnina. Moram dobro paziti, zbog proteze, ali je vrijedno truda: područje uz stazu puno je lijepih, okuugodnih, malih betonskih plaža i klupa s pogledom. Tu bih se, u kristalno bistrome moru, baš volio okupati!
Već malo umorni – danas je vruće – sjedamo na klupu između dva rascvjetala bagrema. Ispod nas, kroz gusto granje, ogromno more. Ljeska se, pjeni, šumi i pršti – simfonija vode!
Tu, blizu, tek nekoliko metara ispod nas: velika, solju izjedena, mrka stijena.
Na povratku nam sa okolnih obronaka nosnice “kadi” miris svježe pokošene trave. Ovdje se sve uredno održava, o svemu vodi računa.
***
Zadnjega dana napokon siđemo na prostranu terasu restorana tu, do nas, samo malo udesno. Lijepa, skoro sva u sjenci, s finim cvjetnim lukom s koga puca široki pogled na pučinu.
Već smo bili primijetili da je restoran skoro uvijek prazan. Sad, kad smo tu, shvatamo i zašto: jedini priučeni konobar je jedna (postarija) žena koja radi kao da je na kuluku: spora i namrgođena.
Čovjek očito i u ovom raju može “uprskati stvar”.
***
Kako završiti priču o Opatiji bajnoj nego pjesmom? Napisao sam je tu, na terasi iznad mora, za onih mirnih sati kad sam šutke zurio u daljinu, snatrio, upijajući sve što oko vidi a uho čuje, Ali sam, tada, imao i jednog dragog “gosta”.
Golub
Ispod terase šumi,
pjeva zapjenjeno more.
Nebom plešu galebovi.
Munje, bijele
“točke u beskraju”.
A tu, na doksatu,
nadohvat štapa,
zalutao golub!
Siv i tust, pretio,
kao oni moji letači
sa dalekog sjevera!
Bišće perje,
kljucka stare rane,
mjerka mrvice kruha
na stolu.
Oprezno ustajem,
uzimam čašu i bocu,
ostavljam pjat,
ulazim unutra:
neka ga,
nek’ kljuca!
Barem sam,
na izdisaju dana,
nekoga, gladnog,
usrećio.
Tekst i fotke : Goran Sarić
