Mali putopisi : Opatijo bajna… (1)

 

 Uvertira : Ero-divljak

 

 

 

 

Pred  put me je počela mučiti fantomska bol. Bezmalo osam godina nakon amputacije (skoro 3 000 dana!), još me katkad počnu, k’o nožem, žigati stopalo, gležanj ili cjevanica noge koju nemam. Čudno? Uopšte ne.

Tu pojavu znaju skoro svi oni koji su izgubili neki dio tijela. S njom se nosi svako na svoj način, jer pravog lijeka nema, sa izuzetkom teških, navikavajućih medikamenata. Ali oni se uzimaju samo kad je bol česta i nepodnošljiva, i onda ih moraš koristiti cijeloga života.

Noć pred put sam nekako izdržao, da bih u gluho doba noći uspio čak malo i dremnuti. Iz lakoga sna me nije trznula bol, nego zvuk digitalne budilice. Pola četiri. Vani još mrkli mrak, a nama se treba umiti, odjenuti, još nešto spakovati… Već u pola šest moramo biti na aerodromu u Eindhovenu.

Za volanom, i dalje bunovan, zurim kroz zavjesu od kiše. Napeto žmirkam, smetaju mi farovi iz suprotnog pravca. Pljušti. Kakvo li nas vrijeme čeka u Opatiji?

Na unaprijed rezervisanom, pustom mjestu na parkiralištu naglo zakočim, istrčim na kišu i izširlam se tu, par metara od auta. Tanke “petlje, nema šanse da bih stigao do aerodromskog wc-a.

Baš me briga za njen preneraženi pogled! Već sam oguglao na njega. A Ona nikako da se navikne na svog Eru-divljaka.

(…)

 

Let je protekao bez greške, pa za nekih sat i po – taman da malo sklopim oči – slijećemo na zračnu luku (lučicu) otoku Krku.

Mali je to aerodrom, sa samo dvije uzletno-sletne piste, izvan sezone na nju slete 2-3 aviona na dan. Ali sve je čisto i uredno, a osoblje vrlo spretno i ljubazno. Gledam kako jednog mog “kolegu” – invalida, ali potpuno paraliziranih nogu, čovjek se skoro ne može ni pomaknuti – dvojica iz aerodromskog osoblja vješto sa sjedišta prebacuju u invalidska kolica. Poslije skupa sjedimo u posebnom vozilu koje nas prebacuje  do aerodromske zgrade i pričamo. Holanđanin je, prati ga kćerka, djevojče od 15-16 godina. (Ko li ih je dovezao dovde, ko ga iz kola prebacio u kolica, mota mi se po glavi.)

Rastajemo se srdačno, kao da se znamo godinama.

 

Otok Krk nas lijepo dočekuje. Obiljem sunca. Toplo je. Ni nalik na tmurnu, kišom “nakvasalu” Holandiju!

Osim sunca, na malom nas je aerodromu dočekala i D.-ina rođaka koja živi u Rijeci. Ona će nas, da se ne gnjavimo javnim prevozom, odavde direktno odvesti do Opatije i našeg hotela Istra Liburnija.

I dok, još sneni od puta, čavrljamo o svemu i svačemu, krajičkom oka pratim staru ljubav: more. Nisam ga live vidio cijelih deset godina. Nisam toga bio svjestan, ali tek sad, po titranju utrobe, vidim (osjetim!) koliko mi je falilo.

(Sličnu senzaciju susreta s čudom prirode imao sam dok smo ljetima autom išli u zavičaj. Svaki put bi me iznova, naime, kroz Austriju osupnula ljepota onih njihovih pašnjaka, bregova i brda, starih zamkova i manastira na vrhovima oštrih stijena. Svaki put bih se, opet i opet, pitao: “Ko li ih je, i kako, u to daleko doba baš tamo poželio, i sagradio?”

Čovjek sve može. Insan je čudo, i to i u dobrom, ali, moga mi boga, još više i u lošem smislu.

Poslije brzog odlaganja bagaže u sobi s terasicom i pogledom na more, brzo silazimo u prizemlje s namjerom da tamo, na terasi, popijemo prvu opatijsku kavu. Puni poleta, silno se iznenadim kad vidimo da je prostrana terasa, odmah do mora – mada raskošno okupana proljetnim suncem – potpuno prazna. Nigdje nikoga.

“A gdje su drugi? Zašto je ovo ovako prazno,” upitam postarijeg konobara.

“Eno ih po sobama. Ili su negdje u hladu, što ja znam? Prevruće im je,” lakonski odgovori ober. I brzo ode da nam donese tekućinu.

Čuj, prevruće?! Poslao bih ih ja na ono jutrošnje holandsko water koud (“vodeno hladno”), da malo osjete drugačije vrijeme.

Ipak, već nakon desetak minuta i prvih kapljica znoja na čelu i pod pazusima vidimo da su ljudi u pravu. Uzimamo šoljice i selimo se unutra, u sjenu pokraj šanka. I odatle se vidi more.

 

Pošto smo rano stigli, imamo čitav dan pred sobom. Jest da smo ustali u jauk zore, ali zato sad profitiramo. “Ieder naadel heeft zijn voordeel”, rekao bi stari holandski fudbalski mag, pokojni Johan Krojf. Svaka loša ima svoju dobru stranu. Zato se raspakiramo i liftom, sa stražnje strane hotela, izlazimo ravno na čuvenu opatijsku šetnicu, lungomare. Mada se ona zvanično zove Obalno šetalište Franje Josipa I, niko je ne zove tim imenom. Duga je nešto više od devet kilometara i, uz blage uspone i padove, pruža se od Voloskog do Lovrana. Kao i mnoge lijepe i korisne stvari ovdje, sagradili su je, krajem 19 vijeka, Austrougari. Popločana velikim kamenim blokovima, tu i tamo je neravna, zato moram paziti da ne posrnem, naročito pri strmim spuštanjima. Ali je i takva, uz malo navikavanja, idealna za moje šetačke “treninge”.

Lungomare vas, kao što joj iz imena možete zaključiti, cijelim putem vodi uz more. Svakih stotinjak metara imate klupe s pogledom, često i u hladu, pa je idealna za sanjarenje i čitanje u tišini. Tu mi je dobro došao e-reader, koji smo ovog puta, s ograničenim prtljagom, ponijeli na more. Ali bi mi sigurno falio miris papira, da sama šetnica – lijepa, relativno nova hrvatska riječ – nije puna opojnih mirisa: smokva, bagrem, bor, pa i veliki grm australijskog lovora (laurier), čiji miris “nanosi” na pomorandžu, pa ga neki tako i zovu – lažna narandža.

 

Tekst i fotke: Goran Sarić