Nekad je časnije bježati…
(O Đoletu i kritičarima)
Konjic, druga polovina osamdesetih. Sestra, zet, D. i ja krenuli na Đoletov koncert u Sarajevo. Iako smo već dugo njegovi fanovi – imam sve njegove ploče, mnoge pjesme znam, i “revem” napamet – to će biti prvi put da ga gledam uživo. Tako se, valjda, zalomilo.
Pošto je koncert počinjao rano, kontali smo istim putem i nazad, još iste večeri. Zadnji voz preko Bradine je kretao negdje oko ponoći. Skoro četiri sata svirke – računali smo da je to više nego dovoljno da ga “uhvatimo”.
Šta smo mi znali ko je, i kakav je Đole? Kako smo mogli znati da su njegovi koncerti mnogo više od muzike? Znate one njegove stihove iz “Ljubio sam snašu na salašu: “Red slanine, pa red šunke, pa red slanine…” I sve tako redom. On svo vrijeme stoji iza golog mikrofona, flašica s vodom d onogu – a publika skoro popadala s nogu! To sam kasnije doživio još samo jednom, i to, na Gibonnijevom koncertu na Korčuli.
Elem, ovaj u Sarajevu se pravo odužio. Skenderija, kao i uvijek, diše s njim, a vrijeme nikako da stane. Bilo je doslovno pet do dvanaest kad smo, teška srca, odjurili na zadnjeg “ćiru” preko Ivana. A on, bezbeli, ostao da odradi još ko zna koliko biseva pred njegovim Sarajlijama. Doslovno su mu “pili med sa usana”.
Valjda se i zato, on i Sarajlije, nikad nisu zaboravili. Nikad, a naročito u vunenim vremenima. Vremenima koje je on, počevši od programske “Računajte na nas” (1978), preko “Triput sam video Tita (1981), do “Requiema” – na njegovu i našu žalost – savršeno doslutio. Evo jednog primjera:
Requiem
Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom
Pomislim na onu pesmu…
Već je godinama ne pevam, stari refren nikom ne treba
Ljudi pesme kratko pamte
Komandante…
Ostaće u knjigama i priča o nama: Balkan krajem jednog veka
Svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu…
Tope se snovi kao sante
Ej, komandante…
Na barikadama su opet zastave
Svet ide k’o na praznike
I decu izvode s jutarnje nastave
Da vide gladne radnike…
A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na “Hej Sloveni”?
Kao da smo uz tu priču izmišljeni…
Umjesto “Komandante”, slobodno možete staviti “Jugoslavijo”.
Mnogo su mu kasnije zamjerali zbog tih pjesama. Najviše oni – vidi “čuda”! – koji su od Komandanta, i bivše države imali najviše koristi. Čak mu je jedan zagrebački kritičar zbog pjesme “Ne lomite mi bagremlje”, pripisao nacionalizam. A ako je u bivšoj Jugi bilo čovjeka neobojenog, dobronamjernog, otvorenog za sve dobre ljude – onda je to bio Đorđe Balašević. On je samo žarko želio da Juga – i to ona naša, zajednička i stvarno ravnopravna – ostane i opstane. I da svako u njoj ima pravo da “punim plućima” živi slobodu. Zato je do samoga kraja bio žestoki kritičar (i) srbijanskog nacionalizma.
Šoveni mu to nikad nisu zaboravili, niti oprostili. Ni do dan-danas, a pogotovo onomad, kad je, za rata devedesetih, skupa sa Rambo Amadeusom i šačicom kolega, ustrajno protestovao protiv pogubne nacionalističke politike. To je, valjda, bio i glavni razlog što je više puta pozivan na mobilizaciju. U rat. U rov. Protiv svojih.
Ali, svaki put im je uspio izbjeći. Imao čovjek dobre jatake.
To se često zaboravlja, u ovim guravim vremenima: uvijek, i svugdje ima dobrih ljudi.
Neću protiv druga svog, tako je tada, i uvijek, radio Đole, a tako pjeva. i radi, i njegov veliki drug, veliki glumac, pjesnik, pjevač i pacifista Rade Šerbedžija.
Balaševića su, zapravo objede i olajavanja pratili od samog početka. Mnogi su ga, recimo, već krajem sedamdesetih, na prvim festivalskim nastupima okarakterisali kao pozera, jer se na pozornici pojavljivao u starim patikama i otrcanim farmericama.
A kad bi, okružen šminkerima, požnjeo simpatije publike, iza leđa govorili da je slab pjevač i još “tanji” muzičar.
Nisu mu trebali govoriti iza leđa. On to, zapravo, nije ni krio. Šminkeri su doista u tim, čisto muzičkim, elementima bili bolji od njega. Samo što nisu imali njegovu magiju, čudesan spoj teksta, glasa i interpretacije, svojstven samo i jedino panonskom mornaru.
Tu su onda i tračevi o privatnim problemima. Čaršija ga je “mali milion” puta rastavljala i sastavljala s njegovom Oljom. A opet isto: zloba, zavist i zli jezici.
Za svo to vrijeme njegov veličanstveni cirkus, šatra svakojakih boja i raspoloženja, bez zaustavljanja je prolazila kraj svih tih kužnih mjesta, idući ka onima koji su je voljeli i cijenili. A njih je bilo… Život je more…
I ne, nije to bila samo muzika. Iza svega je stajao čovjek. Jednostavan, a beskrajno talentovan, i dobar. Puno je primjera koliko je veliko srce Đorđe Balašević imao.
Sjećam se, tako, jedne davne zime kad gradske vlasti Novog Sada velikom talentu – docnije još većoj šampionki, teniserki Moniki Seleš – nisu dozvolile da, u sklopu priprema za neki veliki turnir, trenira u tamošnjoj sportskoj dvorani. Đole je namah priskočio i, ničim izazvan, ponudio joj na korištenje teniski teren u njegovom dvorištu.
Ni to mu moćnici nisu zaboravili. Kao što mu ni ovi sadašnji – drugih “dresova” a istog beskaraktera – nikada neće zaboraviti: ko je pa on, da se ne uključi u njihove falange?!
Vijest o njegovoj smrti me je zatekla za radnim stolom. Prevodio sam jedan težak tekst kad mi je srednji sin, koji ima prijatelje u Novom Sadu, javio da je umro. Pomislih da ga je srce izdalo. Znao sam da je prije nekoliko godina imao težak infarkt. Nakon njega se, međutim, brzo vratio na pozornicu. I nastavio nastupati, kao da mu je dvadeset, u patikama, otrcanim farmericama, i s flašicom vode kraj nogu. Kao da je prkosio smrti.
Zato mu se, valjda, sad prišunjala s drugog mjesta. Iz pluća.
Ali džaba joj. Kao i svi veliki, časni ljudi, on ju je svojim nestrahom definitivno nadrastao. Nadrastao pjesmom i mangupskim osmjehom. Jer je se nije plašio. Pošto, kako kaže stara mudrost: “Kukavica umire deset puta na dan, a hrabar čovjek samo jedanput.”
A Đorđe Balašević, panonski mornar, taj sigurno, ali baš sigurno, nije ostao bez mora. Jer, “…tvome đogu i tvome junaštvu svud su brodi, đegođ dođeš vodi.”
