Prije nekoliko dana u Konjicu iznenada je umro jedan od mojih, još od rane mladosti, najboljih prijatelja. Zvali smo ga Kićo, i malo ko je u Čaršiji znao njegovo pravo ime. Ime koje ga je, u “vrućim vremenima”, lako moglo stajati glave. A nije. Ali mu jeste, barem donekle, odredilo način ponašanja. Morao je, s tim giviktom u ličnoj karti, biti nešto oprezniji u ophođenju s ljudima.

A Kićo je bio dobar, nezlobiv čovjek. Nikad nije ogovarao druge, pa čak ni one koji bi mu katkad “stali na žulj”. Nikad se nije “okliznuo na koru” nacionalizma, on, kome je otac na grozan način stradao u logoru u Ćelebićima.

Rat mu je i u drugim stvarima, kao malo kome, lomio kičmu…

Ali, danas ne bih o tome. Siguran sam da ni on ne bi volio da se ovaj tekst pretvori u patetični nekrolog. Nego sad, kad su mi javili da su ga našli, samog i hladnog, u iznajmljenoj sobi kuće u kojoj je zadnjih godina živio, radije ću se sjetiti naših zajedničkih, lijepih trenutaka. Sjetiću se, tako, jednog od mojih naljepših odmora. Bilo je to jednog oktobra, početkom osamdesetih, na Boračkom jezeru. I jedne pjesme tada napisane. I, na kraju, njegovog jedinog dolaska k meni u Holandiju.

Radije ću ga ga pamtiti po takvim momentima. Ionako se više nego dovoljno dovoljno napatio u životu. Zašto da i ovdje “trunim” o tome?

 

Elem, tog davnog oktobra, mada već sa diplomom, još bijah nezaposlen. Imam vremena na pretek, pa predložim Kići da nekolko dana provedemo skupa u vikendici mojih roditelja na Boračkom jezeru.

U to doba godine tamo vlada savršen mir. Vrijeme najčešće još uvijek lijepo, relativno toplo, a okolna šuma, “gori” i “plamti” svim bojama. “Festival” ljepote!  Idealno za šenju, čitanje, i lagano cuganje…

Hmmm, cuganje… Već treći dan jezerovanja nam je “puklo” ono nešto alkohola što smo ga ponijeli iz Grada, pa smo morali otići do obližnjeg zaseoka, u novu gibiru.

Ali, da ne pomislite da smo tamo samo lokali: otišli smo mi i do kanjona Neretve, i to pješice, u berbu kupinastog voća. I šetali, dugo, oko jezera. Uživali u carstvu boja što su se ljeskale na njegovoj tamnoj površini: prirodno ogledalo za gusta “jata” oblaka i drveće!

Imali smo mi i jednu “domaću” vjevericu, u krošnji nad stolom u dvorištu za kojim bi jutrom objedovali. Prvih nekoliko dana bi nas ozgo samo radoznalo promatrala. Onda se stala spuštati s s vrha, granu po granu, sve niže i niže, da bi se na koncu, vidjevši da je uopšte ne bendamo, skroz spustila, i još dok smo nas dvojica doručkovali, počela na stolu kupiti ostatke hrane.

A vjeverice važe za plašljive životinje.

Uveče bismo naložili vatru u kaminu, pogasili sva svjetla i upalili stari radio “lampaš”, onaj sa bukadar imena svjetskih gradova na displeju. Mezili i, uglavnom šuteći, pomalo cugali.

Ujutro bi nas budila zvona od krava na ispaši, pod prozorom.

Tih dana sam napisao ovu pjesmu, objavljenu u mojoj prvoj zbirci, “Osmišljeni suteren”. Izašla je i kasnije, u knjizi izabrane poezije “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš”.

 

Ljubav

 

 

Međutim, to bilo je ljeto: budiš se s divljim udaranjem ispod vrata,

I misliš: to čekao si, godinama svikao na sivo,

smog što ljubi tvoja već zaboravljena okna.

Onda se digneš, istuširaš hladnom, drhteći pripališ prvu,

a opet isto: žári, pa žári!

Zar sad, kad bitke sve perfektom protutnjaše,

A vozovi uranjaju u noć punu kostobolje, i hladnog, hladnog?!

 

Sad, kad sunce već zaboravio ti si,

pred zujem rashladnih uređaja u poluzamračenoj sobi?

(Olovka i papir, pepeljara puna neugašenih cigareta.)

Sad, kad vrhove ukočenih ti prstiju,

Slani talasi poljubiše-pa-ostaviše,

umorni od nagovaranja tvrdoglavog kopača

I tumaranja po ružičastim sazvježđima.

 

A, najčudnije, dovoljan tek dodir,

Igra trepavica, zaboravljeno dizanje dijafragme,

I sunce se izgubi u lavirintima žaluzina,

vampir ružnog sna odšepesa kroz zatvorene kapke,

i ti, nakon dana i dana izlazeći na ulicu,

Kroz prste prisno cijediš drage zvuke automobilskih truba.

 

To ljubiš, to spuštaš se u dan.

 

Završni tekst, o njegovom dolasku u Holandiju, objavljen je u knjizi izabranih kolumni “Praški šamar”. Neka on, vedar i opušten, skupa s prethodnim dijelovima ovog teksta, bude moj mali omaž – ne, neću reći nekrolog! – mom prijatelju koji je, nadam se, konačno pronašao mir.

 

 

 

 

M o j   S l o b o d a n   Milošević

 

 

Baš one noći kad je tijelo “balkanskog krvnika” putovalo prema  Srbiji, “moj” Slobodan M. jezdio je u suprotnom smjeru: prema Zemlji Lala i Kanala.

“Jedan odlazi – drugi dolazi,” kiselo mu se, kaže, na slovenačkoj granici, nasmijao carinik, buljeći u BH-pasoš.

“Jebi ga,” tiho je, uz još kiseliji osmjeh, procijedio jedan od mojih najboljih prijatelja, strahujući za onu šteku drine viška i “prekobrojnu” litru šljíve u torbi. Srećom, carinik ga – valjda pod utiskom “nezgodnog” imena i prezimena,  ništa nije upitao.

“Nije mi ga, valaj, žao, a nije i da mu se smrti radujem,” velim mu poslije, u mom domu, kad se malo razgalio od duga i naporna puta. Na stolu, naravski, već otvorena kutija drine, “šljivostaj” u boci već prepolovljen.

“A ja se, vidiš, baš veselim što je tako skončao,” ljutnu se jaran, kao da sam ga čakijom podb’o.

“A što, bolan?”

“Pa, eto, što mi se usr’o u moj lijepi život! Uostalom, zar bismo nas dvojica sjedjeli ovdje, da njega nije bilo?”

Što jest – jest, on je imao puno razloga da bude kivan na manjkavog realizatora ideje “svi Srbi u jednoj državi”.

Jer, moj frend je prije rata imao i posao, i roditelje, i porodicu, u dvije riječi: sređen život. Doduše, rađa nije bila baš spektakularna: fabrika namjenske industrije “Igman”, Društvena ishrana, magacin, šaraf u velikom stroju. No, bješe sasvim dovoljno za pristojan, sređen život.

 

U to je došao rat. Prije svega, baš zbog onog ufanja u “sve Srbe u jednom ataru”. Rat počeo, sve ostalo – stalo.

Mom drugu ubiše oca u logoru u Ćelebićima, pa se on, poslije mnogo kolebanja, s bolesnom majkom zaputi u nepoznato, izvan obruča. Žena i djeca, voljom supruge, ostadoše u Gradu.

Uskoro mu umre i majka, a njega povlačenje karadžićevaca iz Sarajeva zateče baš na toj strani, na Grbavici. Očajan, željan djece, usamljen k’o pas, prijatelj odluči da, pod svaku cijenu ostane u Gradu. Jer, ako ode tamo daleko, kad li će ponovo vidjeti djecu, lijepe goluždravce?!

Tri dana se, tako, skrivao po kojekakvim podrumima, napuštenim stanovima, izbama i udžericama.

“Pedeset i dva sata ništa nisam okusio,” pričao mi je poslije, sa suzama u očima.

 

Stvarno, koliko ljudske tuge, smrti i očaja, može da stane u jednu novinarsku kolumnicu?

Srećom ,”braća”ga nisu pronašla, tutnula mu pušku u ruke i gurnula ga na novo ratište.

 

A kad je Armija ušla u to područje, naletio je na neke dobre momke. Malo ga ispitivali, pa pustili. A mogao je, čak i bez takvog imena i prezimena, naletjeti na kakve manijake, fanatike, kojih u tim vremenima ni na toj strani nije falilo…

 

Elem, od kraja rata prošlo je već više od jedne decenije. Drug, opet u svom gradu, bez dana poslijeratnog staža i kinte u džepu – u silnim problemima. Zato smo ga, supruga i ja, i pozvali ovamo. Da nešto zaradi pa makar i teškim poslovima: kopanjem vrtova, nosanjem betonskih ploča, farbanjem i krečenjem.

 

I eno ga, juče, pokis’o k’o miš, slazi sa bicikla – a tur mu sica nije grijao više od 30 ljeta! Umoran, a zadovoljan. “Jesi l’ i danas lut’o na povratku, moj jađ’o,” peckam ga, aludirajući na jučerašnje dugosatno lutanje.

“Ma jok, šta misliš, da sam baš toliko smotan,” k’o fol se ljutnu moj Slobodan, sve mjerkajući me ispod oka.

A osmjeh od uha do uha, vedar i širok – k’o luk na “novom” Starom mostu.

 

 

Goran Sarić

 

Neka ti je laka zemlja, dobri moj druže s “nezgodnim” imenom.