Svi moji znanci i prijatelji znaju da nisam vjernik, i da kao takav ne slavim vjerske praznike. Za mene je vjera suviše ozbiljna stvar da bih je se sjetio samo na određene datume. Na nebu nikad vidio ništa osim sunca i oblaka. A nije da nisam letio. Ni dolje ništa osim mraka, i dubine. Uostalom, prije nekoliko godina sam, kao žrtva opake bolesti, osam dana ležao u komi, na konjsku dlaku daleko od Kamenog spavača, pa opet ni tamo ništa nisam spazio.
Ne znam, možda je kod vjernika drugačije.
Ipak, za vjerske me praznike vežu lijepe uspomene. Za katolički božić, recimo – prvo pijanstvo. Kod prvog susjeda i školskog druga nas petorica “malih maturanata”, šiljokurana, se tako naroljali da cijelu sedmicu nisam išao u školu.
O cjelonoćnom trčanju u toalet da i ne govorim.
A za “moj”, pravoslavni božić, sam sa roditeljima obično išao na selo. Tog bi se dana svi okupljali kod djeda i bake: njih dvoje, pa tri strica s kompletnim porodicama i poneko od djedovih komšija… Puna kuća! Lijepo, veliko slavlje, često gratis uljepšano debelim snježnim pokrivačem.
(Znaju li današnja djeca šta je snijeg?!)
Jedino mi, gradskom djetetu, nije baš bilo po volji ono kad bi djed, otac i stričevi na vrhuncu slavlja, već malo “pod gasom”,zapjevali nekoliko tradicionalnih narodnih pjesama, gangi. Bila je to prava tortura za moje mekane, gradske uši.
(Tek poslije sam shvatio da i u toj pučkoj pjesmi itekako ima harmonije. Da su djed i sinovi zapravo lijepo, u više glasova slagali šaljive, katkad lascivne pjesme iz seoskog života. Osim toga, saznao sam i to da Ganga može služiti i u druge svrhe. Često je pjevana i pri kosidbi, da kosci zaborave, ili barem ublaže, teret vrlo napornog posla.
I za treći veliki vjerski praznik, bajram, me veže množina lijepih uspomena, ali jedna iskače visoko iznad svih. Ona zgoda kad smo devedeset i neke, u jeku rata – u nekoj suludoj situaciji kratkotrajnog primirja – uz škrto svjetlo uljanica, malo mezice i koju kap rakije, kod komšije D. sijelili do duboko u noć. Šalili se, svirali, pjevali, baš kao da je oko nas čisti dženet, a ne rat: razrušene kuće, razrovane ulice…
Danas, toliko godina docnije, u novom dobu, kad mnogi bivši komunisti, onovremeni neprijatelji, jedni drugima masovno čestitaju vjerske praznike, a “zaboravljaju” Prvi maj i sve one druge, bivše, ja se u ovo doba godine sjetim starih drugara, iskrenih vjernika – a ima ih dosta – koje život, blago rečeno, nimalo nije mazio.
Ima tako, recimo, jedan starac, povratnik u očevo rodno selo. Devedeset i četiri su mu ljeta, opet je u svojoj kući, pod svojim krovom. Pazi ga kći, udovica, jedna od najdražih osoba u mome životu. I ona je već u ozbiljnim godinama. Njih dvoje žive tiho i skromno, ali lijepo. Redovno im dolaze djeca iz ne previše udaljenih gradova, dobro paze komšije… Ali im, po prirodi stvari, nije lako. Imanje dosta veliko, ruku malo, treba se brinut o kući i okućnici…
Nekad bogato selo, puno dobrostojećih domaćina – imalo čak i svoju fabriku! – sad uglavnom pusto. Osim tog starca se u njega skoro niko nije vratio. Ali za Božić živne. Ljudi dođu da posjete svoje stare, malo se provesele, proćaskaju o lijepim “starim danima”…
I to me saznanje, čak i ovako na daljinu, raznježi, omekša. Neka se ljudi raduju i slave, pa ma kojim povodom. Samo ako nije u inat drugome, takmičenje čija je trpeza bogatija, a slava bolja. Onda to za mene i nije slavlje.
Pri kraju, sjetim se jedne davne antiratne pjesme, nastale usred rata, baš oko katoličkog Božića. Tada sam iz ratnog Konjica išao u kratku posjetu ostatku porodice u izbjeglištvu, u Istru. Putovao dva dana i dvije noći. S jedne strane radost zbog susreta sa ženom i dječacima, s druge briga za majku, samu u grotlu hercegovačkom. Tom pjesmom ću i završiti ovaj ponešto sentimentalni tekst, u krhkoj i – namah znam: uzaludnoj! – nadi da takvih “praznovanja” u budućnosti bude što manje.
Božić u Poreču
Tiho, sve.
Na molu zvone praporci.
To bura valja brodice,
čvrsto svezane uz bove.
O majci mislim, gore, u bestijariju bosanskom.
Šćućurena,
pored kraljice peći,
broji li sad granate?
Luta li, nemoćna, pogledom?
Il’ pije prvu, jutarnju,
uz konjak –
– da lakše podnese dan?
Ovdje petarde pucaju. To ljudi slave Dijete,
i malvazija teče,
rječicama.
Tamo se isto lije, crveno,
ni nalik na vino.
I tiho pjeva,
metku usprkos.
Goran Sarić, IKAR, U NEBO ZALJUBLJENA KOKOŠ (izabrane pjesme), Buybook, Sarajevo, 2010.
