Stalno je mislio na proteklu noć. Rasijano je dodavao majstoru ključeve, šarafciger, cvikcange, obična klješta, često griješeći u izboru alata. Srećom, majstor je bio jedan od onih mirnih, samopouzdanih tipova koje takve šlampavosti nisu izbacivale iz takta. “Ti se, gospodine, baš razumiješ u alat,” tek bi ga povremeno peckao ovaj, dok bi mu kuštrava glava provirivala iz kanala.

“Oprosti, molim te,” zbunjeno bi se, smješkao Mišo, u mislima daleko odavde.

Ni gemišta sa mnom na rastanku nije popio, mislio je.

Sinoć, kad su svi gosti otišli, razgovor je, naravski, krenuo ka sutrašnjoj svadbi. To sam, zaboga, morao znati. Morao sam ga sasjeći u korijenu.

Dalje je sve išlo samo od sebe – otac je upadao u sve veću i veću “vatru”.

Da sam barem bio toliko pametan da i ja odmah krenem s njim, žderao se po ko zna koji put od prošle noći.

Pa taj plač, iz sveg glasa. I mada su se posljednjih godina polako navikavali na očeva – ranije nezamisliva – povremena plakanja, znao je da se ovog puta ne radi o trenutku slabosti, izazvanom trošenjem jakih lijekova.

Ovo nije bilo od toga.

Izašao je iz garaže na svjež zrak, da se rasani.

U stvari, otac se dugo opirao dodijeljenoj mu ulozi starog svata. “Nije to više za mene”, govorio je, svjestan da bi svako pretjerano uzbuđivanje moglo biti fatalno. Osim toga, radilo se o tipičnoj seoskoj svadbi: krađa mlade, “jabuka”, veliki šator, “ramunika i ćemane”. A on u gužvu već godinama nije ulazio. “Što ne izaberete nekog drugog,” nevješto se branio, svjestan da će na koncu morati popustiti.

Jer, radilo se o ženidbi njegovog najmlađeg bratanca i djed, čija se u kući još uvijek pitala, nije htio ni da čuje za drugo rješenje. “Viru ti ne jebem, valjda se barem kod nas zna neki red,” tobože bi se ljutio, unaprijed uvjeren u sinovljev pristanak.

Očito, djedu je ova “demonstracija moći” itekako prijala. Iako već dobrano prevalio osamdesetu, u moć rasuđivanja i pravilnost njegovih odluka niko od ukućana nije sumnjao. Bolje reći: nije se usuđivao otvoreno sumnjati.

S druge strane, otac je često govorio da je djedov položaj u kućinjao. Iako, sam otac je c________________________________________________________________________________________________ posljednjih godina bio itekako poljuiljan. I upravo je to bio neposredan povod sinoćnjem izlivu emocija. “Strpali mi ćaću i mater u ostavu,” vajkao se otac.

Uhvati se za džep. “Ih, jebi ga,” promrmlja kroz stisnute zube. “Opet su mi ostale na stolu. Je li, majstore, da nemaš slučajno jednu za zapalit, » dobaci preko ramena, nemajući volje ni da se okrene.

« Šta, je l’ mladu, » odvrati mladić, šeretski se kikotajući. A onda, kad je vidio da ovaj ne prihvata ‘udicu’, naglo se uozbilji : « Imam, jašta da imam, eno ih na stolu, pokraj stege. Slobodno se poslužite. »

Žudno, ‘do peta’ uvlačeći dim, pomisli kako je otac, ipak, vjerovatno malo pretjerao u pogledu guranja ostarjelih roditelja u zapećak. Istina, kad se, zbog skorašnjeg dolaska mlade u domaćinstvo, pravio novi raspored, djed i baka su dobili sobu u kojoj je ranije bila ostava. No, radilo se o ne tako maloj,  svježe okrečenoj prostoriji, s nedavno ugrađenim velikim prozorima. Sve je, unutra, zbog novog poda, još jako mirisalo na hrastovinu.

“Hoće li to skoro, majstore,” upita, vraćajući se u garažu. Iako je bila polovina marta, jutro je bilo svježe.

« Evo, samo još da pregledam kočnice. Ako sve bude u redu, za deset minuta možete bez brige sjesti u ovu vašu krntiju.”

“Pričaj ti šta hoćeš, ali mene dobro služi ova ‘koza’ ”, odgovori Mišo, tapšući po karoseriji stare ‘dijane’. Osjeti da su ga noge zaboljele od stajanja, pa sjede na trupac u ćošku.

Bilo je dogovoreno da se on na svadbi pojavi tek  kasno popodne ili preveče, kad se sve obavi: crkva, opština, jabuka – ceremonije koje, kao ni otac, “organski” nije podnosio. To mu je i samom bilo čudno: mada je često, i rado, s ocem odlazio na selo, u kraće posjete djedu i stričevima, on već odavno nije bio dio tog svijeta. Uvijek su me smatrali mlakonjom, knjiškim moljcem, pomisli, ljuteći se što ga to saznanje i nakon toliko godina nervira. “Samo bi se još njima trebao dokazivati », promrmlja.

“Šta kažete?”

“Ništa, ništa.”

“A meni se učinilo… Evo, gotovo je. Možete sjesti za volan, da provjerimo je li sad sve kako treba.”

Mišo sjede za upravljač, a majstor se smjesti do njega. Malo docnije, spuštali su se niz Bijelu, veliko i lijepo predgrađe nadomak Konjica. Vješto je “šaltao” brzine, dodavao gas, kočio, okretao volan lijevo-desno… Srećom, još je bilo rano, put je bio potpuno pust.

A jutro predivno, bez oblačka. Sve se kupalo u zlatu. Okolna brda, već dobrano okiićena zelenilom, ogledala su se u rijeci što je,  još malo nabrekla od nedavnih kiša, tekla s desne strane, paralelno s putem. Sjaj oružja ljeska iz borovine, bukovine, hrastovine…, natmureno se sjeti sinoćnjih vijesti o prvim barikadama u Sarajevu.

I baš su bili stali na jednom proširenju da promjene mjesta, da sad malo majstor osjeti rad motora, kad se iza okuke pojavi auto njegovog rođaka.

“Šta on radi ovdje,” tiho izusti, mahinalno pogledavši na sat. Bilo je tek pola jedanaest.

Čim ih je primijetio, rođak skrenu na proširenje, stade i polako izađe iz auta. Zavaljen na prvom sjedalu, Mišo primijeti da ovaj ima zakrvavljene, kao od nespavanja izbuljene oči. Sigurno je opet negdje pijančio, pomisli, i odmah se postidi sopstvene zluradosti.

“Sjedi, rođo, imam ti nešto reć’ ”, napokon progovori rođak, zguren nad suvozačevim vratima.

A onda, nakon kratke stanke, kaza ono o tanjiru, vreloj, tek nasutoj supi, i očevoj glavi koja usred pjesme pada na sto.

 

 

Mnogo docnije, kad je Neretva već otplavila rat, i trostruku opsadu grada, kad je, u izbjeglištvu, već toliko puta u glavi “odvrtio taj film” u kome, dok očevo srce prestaje da kuca, a ganga pod velikim šatorom visi, ledi se u zraku, naglo staje, zaprepaštena, kao nožem presječena – sjetio se događaja koji se desio samo jedan dan prije očeve smrti. Na to ga je, u stvari, podsjetio buket plastičnog svijeća koji je, za jedne od posjeta zavičaju, zatekao na njegovom grobu.

 

Bio je majčin rođendan, i on ga se, onako rasijan, vječito u žurbi i trci, nije na vrijeme sjetio. Tek kasno popodne, na povratku s posla, sinulo mu je da je kod roditelja dogovoren svečani ručak. Već je bilo pola četiri. Nije imao kud, uletio je u cvjećaru, zgrabio prvi buket cvijeća koji mu se učinio zgodnim i požurio kući, zaklinjući se da će sutra kupiti pravi poklon. No, već kad je, uz smeteno izvinjavanje, majci uručivao buket, iz njenog je pogleda vidio da nešto nije u redu. Šta sam opet zeznuo, pitao se, primijetivši majčin zaleđen osmjeh. No, to je trajalo samo tren. Majka se brzo pribrala. Pomislio je: ipak je sve o.k.

Ali, kad je, nešto docnije, nakon umivanja i presvlačenja, ušao u blagovaonicu,  osjetio je da, ipak, nešto ‘ne štima’.  Svi su ga, za sofrom, već čekali, i to – mrtvi ozbiljni, A na sredini stola, okružena gomilom šerpi, lonaca i tanjira, stajala je velika vazna, a u njoj – njegov buket.

Svi ga, u muku, značajno pogledaše, a onda, kao po komandi, prasnuše u  smijeh.

“Šta je vama, jeste li poludjeli,” nervozno je odbrusio, svjestan da prava zafrkancija tek dolazi.

“Eh, smotanjeru jedan,” veselo će otac, tapšući ga po ramenu, “znaš li ti šta si majci donio?”

“Šta? Cvijeće,” nevješto se branio,  ipakprihvatajući ponuđenu čašu šljivovice.

« Jest, jest, ali kakvo, » nije se dao zbuniti otac. « Kupio si cvijeće što se nosi na groblje, smoto nijedan. Pravo pravcato grobljansko cvijeće! Eee, baš si mi ti neki stručnjak za rođendane ! »