Johaan de Boose, ugledni flamanski pisac i kolumnista, nedavno je napisao u uglednom belgijskom dnevnom listu De Standaard objavio o Thompsonovom koncertu na zagrebačkom hipodromu. Dvije redakcije iz Regije su odbile da objave ovaj tekst, pa ga zato objavljujem ovdje, na mojoj stranici. Meni je veoma zanimljiv i utemeljen. A vama?
Kad jedan od osam Hrvata posjeti koncert ultranacionalističkog pjevača Thompsona, onda to znači da đavolske dogme nikad nisu iskorijenjene, piše Johan de Boose, pisac i ekspert za istočnu Evropu. Onda fašizam ni izbliza nije nestao.
Hajde da u mislima napravimo jedan eksperiment. Zamislite jedan grad, jedan od najmultikulturalnijih gradova na svijetu, ali nemilosrdno obilježen istorijom. Jedne ljetnje večeri se održava koncert muslimanskog umjetnika već 30 godina poznatog po radikalističkim izjavama. Četvrt miliona ljudi kupi ulaznice unaprijed. Kasnije se ispostavi da je posjeta još dva puta veća. Ulice su već to popodne pune fanova, koji se zagrijavaju za nešto što će nazvati “veče njihovog života” i pritom otvoreno pokazati simpatiju prema muslimanskom fundamentalizmu, uključujući slogane u slavu davno umrlih heroja. To veče s podijuma odjekuju pokliči koji slave stare kalifate i slave masovne ubice. Dronovi u zraku ispisuju stihove iz Kur’ana. Na binu stupa imam i apeluje na njegovanje islamskih vrednota. Na kraju msa od više stotina hiljada ljudi uzvikuje “Alahuekber”. Nakon svega, blagonakloni mediji pišu o do sada nezabilježenom spektaklu, jedinstvenom takve vrste, bez političkih konotacija, govore samo o izražavanju domoljublja i solidarnosti.*
Kraj eksperimenta.
Grad u kome se održava ovaj izmišljeni događaj je Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine. Ali, taj koncert se tamo nikada nije desio, i nikad se neće desiti, zato što ta vrsta radikalizma naprosto ne postoji u Bosni. Ako bi i bilo pojedinaca sa takvim snovima, one su skrivene iza galabija Arapa koji su doletjeli ovamo. U Bosni, u kojoj je Otomansko carstvo još od 15. vijeka širilo svoj uticaj, jedinstveni oblik multikulturne zajednice nije nastao bez poteškoća. Tu jedna kraj druge žive različite religije. Kad bi se u današnje vrijeme odista desio sličan događaj, slobodni svijet bi zbio redove da dâ do znanja da je prekršena temeljna norma, sa svim pratećim posljedicama, uključujući čak i vojne.
Ali se je takav koncert zaista desio, prošloga vikenda, u hrvatskom glavnom gradu Zagrebu, ali ponešto drugačiji. Na zagrebačkom hipodromu je Thompson, umjetničko ime Marka Perkovića, za pola miliona mladih fanova pjevao o srednjovjekovnim kršćanskim kraljevstvima, dok je visoko iznad njihovih glava u zraku projiciran križ. Mnoštvu se obratio svećenik pozivom na ponovno uspostavljanje kršćanskih vrednota. Slavljeni su ratni zločinci. Masa je uzvikivala “Za dom spremni”, parolu ustaša, vojnika hrvatskog fašističkog režima u vrijeme Drugog svjetskog rata.
700 metaka u minuti
Thompson, ili Tommy Gun, svoj nadimak duguje automatskoj pušci koja može ispaliti 700 metaka u minuti. Pjevač otvoreno simpatizira hrvatske ultranacionaliste koji su devedesetih godina učestvovali u ratovima na tlu bivše Jugoslavije. Simbolika koju on izvodi na bini je radikalno politička. “Estetika političkog kršćanstva u punom sjaju,” poslije svega piše crnogorsko-bosanski autor Andrej Nikolaidis, jedan od najoštrijih glasova svoje generacije. Internetski forumi su preplavljeni hvalospjeva mladih Hrvata, često onih rođenih poslije rata: mi volimo našu zemlju, ponosni smo na naše katoličko prijeklo. “Šta nije u redu sa tom pjesmom?” Na osnovu broja prodanih ulaznica, koncert u Zagrebu spada u pet najvećih muzičkih šoua svih vremena.
Premijer Andrej Plenković, koji se zadnjih godina veoma trudi da osvoji srca naroda, široko nasmješen pozira na grupnoj fotografiji sa svojom porodicom i Tompsonom. Ovom zadnjem je zabranjen nastup u šest evropskih zemalja. “Ma ne,” kažu u Zagrebu, “mi kod nas ne zabranjujemo muzičke festivale”. U susjednoj Bosni Milorad Dodik, predsjednik srpskog entiteta, ogorčeno lupa šakom o sto. Za njega ova hrvatska predstava predstavlja prijetnju za mir u regiji – isti onaj Dodik koji ne oklijeva mesijanskim izrazima držati tirade o srpsko-pravoslavnim vrijednostima. U Srbiji je predsjednik Aleksandar Vučić, čija je politička karijera izgrađena na ratnim zločinima, zamalo dobio moždani udar kad je vidio svog hrvatskog kolegu kako otvoreno prihvata neofašizam – dok on svoju zemlju drži u kandžama političkog fundamentalizma koji se oslanja na ideologiju Kremlja.
Govor mržnje
Ali zaokuplja me ovo pitanje: kako je moguće da Tompsonov neofašistički, kršćanskofundamentalistički govor mržnje – “upakovan” u zapaljivi, mačoistički rock – može pokrenuti današnju omladinu? To znači da đavolske dogme nisu iskorijenjene, da je država propustila da investira u dobro obrazovanje, da ovdje još uvjek kolaju herojske pjesme, da su čitave generacije zaglavljene u začaranom krugu herojstva i žrtve, da se dominantni diskurs još uvijek smatra jedinom istinom, da se ratni zločinci ne nazivaju tim imenom, da se fakti izvrću u korist domoljublja i da fašizam ni izbliza još nije iščezao.
To je zastrašujuće: pola miliona ljudi na takvoj muzičkoj priredbi, u zemlji sa jedva četiri miliona žitelja. Jedan od osam, dakle. Razumije se da se Hrvatska, uprkos skromnom broju stanovnika, sastoji od veoma raznolikih oblasti. Ovo pišem u regiji (sjeverni dio jadranske obale i poluotok Istra) koja ima bogatu tradiciju multikulturalnosti. Ali zašto multikulturalizam, koji je do prije 30 godina (dakle do malo prije Thompsonovog rođenja) bio teško izvojevani ideal Jugoslavije, a potom doslovno raskomadan, nije ponovo oživljen kao obećavajuća suprotna priča? Protiv krutog nacionalizma starije generacije, protiv gnjilog domoljublja sterilnih političara, protiv ratobornog, netolerantnog duha vremena?
Doduše, ima takvih inicijativa, pa i na Balkanu. Ali mi ovo ipak ne dâ da zaspim: jedan od osam. I ta opravdavajuća rečenica: „Pa to je samo pjesmica.“ I taj razmjer: svjetski top pet svih vremena. Zar nas istorija nije ničem naučila? Da jedan naizgled nevini događaj može biti karika u lancu nasilja?
U nedjelju je na hrvatskim ulicama vladao mir. Mamurluk se morao odspavati. Prijatelj mi poslao poruku da se sto pedeset hiljada ljudi nalazi na putu za Srebrenicu, ne na političko slavlje, nego na obilježavanje prvog genocida na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata. Genocid koji se desio prije trideset godina. I na tom obilježavanju će odjekivati pjesme. A možda i očajnički uzvik: “Alahuekber.”
Johan de Boose
Preveo sa nizozemskog i obradio: Goran Sarić
Kolumna je objavljena u antverpskom dnevnom listu De Standaard, 8. srpnja 2025. Godine.
*Usporedbu na početku (sa zamišljenim nastupom u Sarajevu) posudio sam od Andreia Nikolaidisa – prim. aut.
Johan de Boose (1962) je belgijski romanopisac, pjesnik, glumac i publicist. Doktorirao je slavistiku i strastveni je putnik i poznavalac istočne Evrope. Pisao i objavio non-fiction prozu o Željeznoj zavjesi, Poljskoj, Rusiji, Hrvatskoj … U belgijskom listu De Standaard piše kao ekspert za istočnu Evropu. Dobitnik je više uglednih književnih nagrada za prozna djela na flamanskom (nizozemskom) govornom području.
Bilješka o prevodiocu:
