Kuća je u stvari bila namijenjena pastirima, kamena kućica sa kamenim zidom oko nje, da ovce ne bježe. Desetine ovaca su ležale i spavale na tlu dok je nad njima bdio pas ovčar. Pas je poznavao tog čovjeka i motor, zato nije lajao. Mašući repom je pošao prema meni, onjušio mi ruku a onda se vratio na svoje mjesto.

 

Čovjek je šutio, čitavim putem nije rekao ni riječi. Sad je upitao, i ne gledajući me: “Znaš li voziti motor?”

´Da, naravno,” rekao sam.

Dobacio mi je čobanski gunj, pokazao na zamračenu sobu i rekao: “Idi lezi tamo.”

Nisam znao kakav je plan, ali sam prihvatao sve što mi se dešava. Bio sam umoran, legao i preko glave se pokrio gunjem koji je jako mirisao na ovce i smjesta zaspao.

 

Vlast je posljednjih godina uz pomoć naoružanih graničara budno pratila čobane, jer su ovce pasle i na iračkoj i na iranskoj strani granice. Stoga su krijumčari koristili i ovce i pastire kao šansu za prelaz i na taj način prokrijumčarili puno ljudi preko granice. Ali kad su čuvari to otkrili, više to nije bilo moguće.

 

Još sam bio u dubokom snu kad me je muškarac probudio. Pomislih da je svanulo, ali je vani još bio mrak.

“Ustaj!” povika muškarac u mraku sobe.

Ustao sam bunovan i za njim pošao u dvorište. On se pope se na jednu stijenu i reče: ”Dođi ovamo!”

Krenuo sam k njemu, a on pokaza na planinski put koji se mutno nazirao na mjesečini. Rekao je: “Onaj put je bezbjedan. Čuvari su upravo otišli, sad je smjena straže. Uzmi motor, prati put, odvezi se na drugu stranu brda i stani kod prve čobanske kolibe. Pastir zna da dolaziš. Tamo si već preko granice.”

 

Nisam znao da li da mu vjerujem. Naslušao sam se priča o krijumčarima koji ljude ostavljaju na cjedilu pošto su im uzeli novac.  Ali sad sam tu, i nemam drugog izbora nego da mu vjerujem.

“Kreni! Uzmi motor! Nemaš puno vremena. Požuri, inače ćeš ovdje morati ostati ovdje još jednu noć.”

Krenuo sam prema motoru, ali on je viknuo: “Ne taj, uzmi onaj drugi!”

Pošao sam ka drugom motoru, koji je prekriven debelim slojem prašine stajao naslonjen na zid.

Još malo pospan, sjeo sam na njega, ali on nije kresnuo i jako je smrdio na benzin.

Muškarac mi je pokazao da siđem, sjeo na motor i ukresao ga s nekoliko snažnih trzaja nogom.

“Kreni”, opet je rekao, i pogurao me na motoru. I tako sam pošao, a napetost, ili ipak strah, krpice sna u glavi, kao ptica odlepršali iz glave. Ipak opet taj strah – ali iz iskustva sam znao kako on djeluje, pa sam uspio da ga potisnem.

 

Put, pravac kretanja, bila je to konjska staza duž bregova. Kad onaj čovjek kaže da je put bezbjedan, moram mu vjerovati.

Vozio sam a nisam mogao ocjeniti da li je još duboka noć, ili će uskoro svanuti. Usredsredio sam se na stazu.

Pošto sam vozio jedno pola sata, iznenada se pojavilo sunce, a nestao Mliječni put. Na sunčevom svjetlu na brijegu u daljini razaznah nastambu, neku vrstu kamene kolibe. Vozio sam još petnaestak minuta. Sad se oglasio pas: ako sve štima, to je bio taj čobaninov pas na drugoj strani granice.

Morao sam vjerovati da je tako, da ću ubrzo preći granicu. I bilo je tako, jer se na putu najednom pojavio onaj pas koga sam čuo, jako mašući rapom, ali bez lajanja. Očito je prepoznao motor i znao da na one koji njime upravljaju  ne treba lajati. Potrčao je predamnom i slijedio sam ga. Pas je pojurio k nekom čovjeku koji je stajao na stijeni i bio ogrnut dugim čobanskim kaputom.

Čovjek otvori vrata kolibe, pokaza mi pokretom, pa uvezoh motor unutra. Pustio je psa da uđe i zatvorio vrata.

Doista sam se u jednom potezu vratio u domovinu. Nedostižni san se pokazao ostvarivim, barem zasad. Računao sam s tim da još uvijek sve može poći naopako, ali u tom trenutku sam bio tu.

Sišao sam s motora i stao na tlo, tlo kojem pripadam i koje mi je veoma drago.

“Dobrodošao! Sigurno si gladan”, reče čobanin na mješavini persijko-kurdskog jezika. “Pođi sa mnom, gotov je doručak.”

Slijedio sam ga.

Zima tek što je prošla, u planini je bilo hladno. Muškarac je sjeo pored vatre, a ja prekoputa. Pomjerio je k meni poslužavnik sa svježim puterom i vrčem mlijeka. Na peći podgrijao stari hljeb i dodao mi jedan komad. Kad je čaj bio gotov, nasuo mi ga je u šolju.

Nastupila je tišina. On niti je jeo, niti pričao sa mnom. Bilo mu je znano krijumčarsko pravilo: ne pričati puno, puno ne pitati.

Procijenio sam da mu je četrdesetak godina, ali je sa sijedom bradom i dubokim borama na čelu izgledao starije.

Ipak sam prekinuo tišinu i na kurdskom upitao: “Jiyan çawa ye?”

Kako se ovdje živi?

Iznenadio se je: “Tu bi zimanê kurdî dizanî?”

“Da, znam malo kurdski.”

Obradovao se, pa sam mu u kratkim crtama ispričao da sam nekad davno kratko živio u Kurdistanu. Nije me pitao šta sam u to vrijeme radio u Kurdistanu. Očito je slutio čime sam se tamo bavio.

Kad je opet nastupio muk, rekao sam: “Kakav je plan?”

“Čekati. Ostaješ ovdje unutra dok se ne smrači. Ja sad idem za ovcama, imaš hljeba i maslaca. Vratiću se kad zađe sunce.”

Ustao je, zovnuo psa i otvorio vrata. Pas je pazio da sve ovce izađu na ispašu. Ja sam se popeo na jednu stijenu u dvorištu i gledao ih kako odlaze.

“Ne penji se na stijenu! Ulazi unutra,” viknuo je čobanin.

Sišao sam sa stijene, ušao u sobu, sebi nasuo šolju čaja i ostao kraj peći.

U prostoriji nije bilo svjetla, ali je postojala rupa u zidu koja je služila kao prozor. Soba je imala samo nužni namještaj. Tepih, stari, izlizani madrac, deka, jastuk, napuklo ogledalo na zidu, kanta vode, čajnik, kesica sasušenih listića za čaj, mali šećerluk. Ništa više.

Bio je i jedan mali tranzistor koji je muškarac nosio u unutrašnjem džepu kaputa. Kad je odlazio, izvadio ga je iz džepa i stavio u malu nišu u zidu, vjerovatno za mene, da mi ne bude dosadno.

 

Stao sam sa šoljom čaja u ruci kraj rupe u zidu. Zurio u planine i razmišljao.

Sad kad sam tu, prošlo je doba maštanja i snova izričito se postavlja jedno realno pitanje: šta ćeš dalje raditi?

Mislio sam da sam već dao odgovor na to pitanje. Želio sam natrag kući, da ostatak života pišem na svom jeziku. Ali je taj cilj još uvijek zvučao fiktivno. Trebalo mi je nešto realnije da bih se jače, i s više opravdanja, mogao vratiti svome domu.

A to sam imao: moju majku.

 

Majka je prevalila stotu, ali nije željela umrijeti. Nije htjela otići prije no što još jednom zagrli svoga sina. To mi je jednom jasno i glasno rekla putem telefona. Ali to bješe davno, u vrijeme kad još nije bila izgubila pamćenje. Sad je bila jako stara žena bez sjećanja koja je, s njegovateljicom, još uvijek živjela u našoj roditeljskoj kući na drugom kraju zemlje, visoko u sjevernim planinama.

To je dakle bilo to. Znao sam da svako bjekstvo, svaki povratak, svaka avantura imaju svoje zakone. A putnik se mora povinovati tim zakonima.

“Slušaj me!” vikala je staza. I ja sam slušao.

 

 

 

S holandskog preveo : Goran Sarić