I tako je bilo dok muškarci iz Kahfa napokon nisu potražili utočište u pećini. “Daj nam Svoju milost”, rekli su.
Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.
I kad se Sunce rađa, ljudi su vidjeli da obilazi pećinu s desne strane. A kada zalazi – ljudi su vidjeli da je zaobilazi s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj.
I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali.
Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu. Neki će reći: “Bila su trojica, a četvrti je pazio na njih.”
A neki će govoriti: “Bila su petorica, a šesti je pazio na njih”, nagađajući ono što ne znaju.
Dok će neki reći: “Bila su sedmorica.” Samo malo njih to zna. I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali.
Jedan je rekao: “Ostali smo dan ili dio dana.” Drugi je rekao: “Gospodar vaš najbolje zna koliko smo ostali. Poslat ćemo jednog od nas sa srebrenjacima našim u grad. I neka nikome ne govori ništa o nama. Jer, ako oni doznaju za nas, kamenovaće nas.”
Džemiliga zatim napusti pećinu sa srebrenjakom u dlanu.
Kad je stigao u grad, vidio je da se sve promijenilo i da ne ra‑ zumije jezik.
A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine godina a to nisu znali.
A neki kažu i još devet.
To bješe Božija riječ, Božija priča. A “Pećina” je bila jedna od pri‑ ča iz Svete knjige u kući Aga‑Akbara.
Počeli smo s Njegovom riječju, prije no što pokušamo da od‑ gonetnemo Aga‑Akbarove zagonetne bilješke.
Ima nas dvojica. Ismail i ja. Ja sam sveznajući pripovjedač.
Ismail je sin Aga‑Akbara, koji je bio gluhonijem.
Iako se smatram sveznajućim, Aga‑Akbarove bilješke nažalost ne mogu čitati.
Pričam samo ono što se dešavalo prije Ismailovog rođenja. Ostatak prepuštam njemu da ispriča. Ali ponovo ću se vratiti na kraju, jer Ismail ne može odgonetnuti posljednji dio očevih bilješki.
Pećina
Od Amsterdama do Teherana potrebno je pet sati avionom. Zatim putujete još četiri i po sata vozom sve dok najzad ne ugle‑ date kako se, poput vječite tajne, pred vašim očima prostiru ma‑ gične planine grada Senedžana.
Senedžan sam po sebi nije lijep grad i nema historiju kojom bi se pohvalio.
U jesen puše vlažan i neprijatan vjetar, a snježni planinski vr‑ hovi sačinjavaju nepromjenjivu pozadinu.
Grad nema specijalitete, niti neke posebne namirnice. A ot‑ kako je stara rijeka Širpala presušila, djeca se radosno igraju u njenom koritu. Majke ih po čitav dan brižljivo nadgledaju, pazeći da ih stranci ne odvuku u rupe na riječnom dnu.
Jedan poznati pjesnik, koji je već odavno pokojni, napisao je poemu o Senedžanu. Poemu o pijesku što ga nosi pustinjski vjetar i prosipa na glave stanovnika:
Oh, vjetre, ah, vjetre, pijesak u mojim očima.
O srce moje, srce moje, dopola ispunjeno pijeskom.
Eno joj čestice pijeska na usni. U mojim očima pijesak, i o Bože,
tamo, tamo njene rujne usne.
I tako se pjesma nastavlja.
Kad god bi se u jednoj od starih građevina na bazaru održavala poetska večer, okupili bi se samo stariji ljudi pjevajući o planina‑ ma, a posebno o prastarom klinastom reljefu iz vremena Sasanida. Jednom se u Senedžanu prikazivao film o Mekki u kojem je glumio Antony Quinn. Bio je to veliki događaj. Hiljade seljanina i seljanki koji nisu znali šta je kino, na magarcima su sišli s planine
u grad da se dive Mekki.
Stotine magaraca stajalo je na pijačnom trgu. Općinari nisu znali šta da rade. Tri puna mjeseca vrata kina bila su otvorena i danju i noću, dok su magarci jeli sijeno iz ruševina gradskog bedema.
Iako grad nije imao istaknuto mjesto u historiji domovine, okolna sela jesu, budući da su iznjedrila ljude koji su ušli u histo‑ riju. Jedan od njih je i veliki pjesnik, Kaem‑Makan Farahani, čije stihove svi znaju napamet:
Khoda jaa, raast guujam fetne az to ast vali az tars natvaanam đegiidan labo dandaan torkaane khata ra nebaajesti ćaniin khub Aafaridan.
Bože moj!
U pravu sam ako kažem da je smutnja od Tebe, Ali iz straha ne mogu ni pokušati.
Nisi trebao ovako lijepe usne i zube voljene stvoriti.
U tim selima rađale su se djevojke koje su tkale najljepše perzij‑ ske ćilime. Ćilime na kojima možeš letjeti. Stvarno letjeti. Odatle dolaze najpoznatiji leteći ćilimi.
Ni Aga Akbar nije rođen u Senedžanu, već u jednom od okol‑ nih sela. U Džirdži. Selu koje je u proljeće prekriveno bademovim cvijetom a ujesen samim bademima.
Aga Akbar je rođen gluhonijem. Porodica, a posebno njegova majka, komunicirali su s njim jednostavnim znakovnim jezikom.
Jezikom koji se sastojao od najviše stotinu znakova. Jezikom koji je zapravo samo u kući, među članovima porodice, bio učinkovit a koji su pomalo razumjele još i komšije. Ali moć tog jezika bila je najizraženija između majke i Age, a kasnije između Age i Ismaila.
Aga Akbar ništa nije znao o velikom svijetu, ali jeste o jednostav‑ nim stvarima. Znao je da sunce sija i grije ga, ali ne i da je sunce velika vatrena lopta. Nije znao da bez sunca ne bi bilo života. Ni da će se sunce jednog dana ugasiti kao lampa kojoj je ponestalo ulja.
Nije razumio zbog čega je mjesec čas bio mlad, a zatim poste‑ peno stario. Nije znao ništa o sili zemljine teže, nikada nije čuo za Arhimeda. Nije mogao razumjeti da perzijski jezik ima trideset dva slova: Elif, be, pe, te, se, džiim, će, he, khe, daal, zaal, re, ze, žeh, siin, šiin, sad, zad, taa, zaa, ejn, gejn, faa, qaf, kaaf, gaaf, lam, miim, nunn, vaav, haa, jaa. Pe kao u riječi perestow (lastavica), khe kao u khorma (hurma), taa kao u taalebi (dinja), ejn kao u ešq (ljubav).
Njegov svijet bio je svijet njegove prošlosti, onoga što je proš‑ lo, onoga što je naučio i njegovih sjećanja.
Nije znao za sedmice, mjesece i godine. Naprimjer, kada je prvi put vidio onu čudnu stvar u zraku? Vrijeme za njega nije imalo značenja.
Selo Aga‑Akbara bilo je zabačeno. Malo toga se tamo dešavalo. Ni traga modernom životu. Ni biciklu. Ni šivaćoj mašini.
Jednog dana kada je Aga Akbar bio dječak, stajao je na malom planinskom pašnjaku sa svojim bratom, pastirom. Iznenada, nji‑ hov pas je skočio na stijenu i zagledao se u nebo.
Bilo je to prvi put da je avion letio nad njihovim selom. Možda je to bio čak i prvi avion u perzijskom zračnom prostoru.
Kasnije se ta stvar češće pojavljivala iznad sela. Djeca bi onda jurila na krovove i pjevala u horu:
Hej, hej, čudna čelična ptico, Dođi sjedi vamo, malčice odmori,
Tamo na starom bagremu na našem seoskom trgu.
“Šta to pjevaju?”, pitao bi mali Aga Akbar majku. “Zovu čeličnu pticu da dođe i sjedne na drvo.” “Pa to ne može.”
“Da, to i oni znaju, samo maštaju.” “Maštaju? Šta to znači?”
“Tako, zamišljaju. Zamišljaju da ptica dolazi i sjeda na drvo.”
Kad majka nešto ne bi mogla objasniti, znao je da mora pre‑ stati sa zapitkivanjem i stvari prihvatiti onakve kakve jesu.
Jednog dana, kad mu je bilo šest ili sedam godina, njegova majka mu je, krijući se iza drveta, pokazala jednog jahača. Plemića, s puškom na leđima.
“Ono je tvoj otac.” “On?”
“Da. On je tvoj otac.”
“Ali zašto onda ne dođe kući?”
Koristeći se znakovnim jezikom, na glavu je stavila krunu, isturila grudi naprijed i rekla: “On je aristokrata, čovjek plemeni‑ tog roda. Učenjak. Ima puno knjiga i olovku. On piše.”
Majka Aga‑Akbara, Hadžar, radila je kao sluškinja u palači u kojoj je taj plemić živio sa ženom i jedanaestoro djece. Ali kad je uvidio da je Hadžar drugačija od ostalih žena, poveo ju je sa sobom u malu palaču na planini Lalezar, gdje je čuvao knjige i imao radnu sobu.
Ona mu je spremala sobu, brisala prašinu s knjiga, sipala tintu u tintarnicu i čistila guščija pera. Kuhala mu je ručak i brinula se da ima dovoljno duhana u rezervi. Prala je njegov kaput i odijelo i čistila mu cipele. Kad je negdje morao ići, dodavala bi mu šešir i držala konja za uzde dok ne sjedne u sedlo.
“Hadžar!”, povikao je jednoga dana dok je sjedio za radnim sto‑ lom i pisao.
“Vaša visosti?”
“Donesi mi šolju čaja, želim razgovarati s tobom.”
Donijela mu je šolju čaja na srebrnom poslužavniku. (Istom onom poslužavniku koji i dalje stoji na kaminu Aga‑Akbarove žene.)
“Sjedi, Hadžar!”, rekao je. Nije sjela, ostala je stajati.
“Hajde, uzmi stolicu. Smiješ sjesti.” Sjela je na rub stolice.
“Hadžar, imam jedno pitanje. Postoji li neki muškarac u tvom životu?”
Šutjela je.
“Odgovori. Pitam te, postoji li neki muškarac u tvom životu?” “Ne, vaša visosti.”
“Želim da budeš moja siighe žena. Bi li željela to?” Bilo je to neočekivano pitanje.
“To ne određujem ja, vaša visosti”, rekla je. “Morat ćete pitati mog oca.”
“Da, da, uskoro ću pitati tvog oca. Ali prije toga bih želio znati da li se ti slažeš.”
Na trenutak se zamislila, pognute glave. Zatim je jasno rekla: “Da, slažem se, vaša visosti.”
Iste te večeri seoski imam je doveo Hadžarinog oca u plemi‑ ćevu radnu sobu. Pročitao je kratku suru iz Svete knjige i re‑ kao: “Enhkahtu ve zevedžtu”, a zatim Hadžar proglasio ženom Aga‑Hadija Mahmuda Gaznavija Korasanija.
Zatim joj je imam objasnio da može rađati djecu, ali da dje‑ ca ne mogu nositi očevo prezime. Niti imaju pravo nasljedstva. Hadžarin otac je dobio gaj badema čije plodove je morao dijeli‑ ti s Hadžar. Jedna polovina bila je njegova, a druga je pripadala Hadžar i djeci koju će kasnije izroditi. A kad otac umre, cijeli gaj pripast će Hadžar i djeci.
Deset minuta kasnije imam i otac su otišli. Hadžar je ostala.
Nosila je plavo‑zelenu haljinu koju je naslijedila od majke.
Rano izjutra otišla je do seoskog hamama. Krišom je poskida‑ la malje s tijela. Nožne prste je umočila u kanu, vrhove prstiju na rukama potopila u crveni sok od runasa tako da joj uđe pod kožu a jagodice poprime rumenu boju.
“Hadžar, provest ću noć ovdje”, povikao je plemić. Namjestila je krevet.
Aga Hadi Korasani se smjestio pored nje. Prihvatila ga je.
Hadžar je rodila sedmero djece. Aga Akbar je bio najmlađi i na svijet je došao gluhonijem.
Primijetila je to već prvih mjeseci. Vidjela je da ne reaguje. Ali nije htjela povjerovati. Nikad ga nije ostavljala samog a drugi se nisu smjeli dugo zadržavati kod njega. Izdržala je tako šest mjeseci. Svima je bilo jasno da je dijete gluho, ali se niko nije usuđivao išta reći. Konačno je Kazem Kan, Hadžarin najstariji brat, pomislio da je krajnje vrijeme da se umiješa. Kazem Kan je bio slobodan čovjek koji je uvijek na konjskim leđima jahao kroz planine. Bio je pjesnik i stanovao je sâm na brdu izvan sela, ali je uvijek imao neku ženu uza se. Seljani bi kroz osvijetljen prozor vidjeli uvijek drugu ženu.
Niko nije znao čime se bavi i kamo to na konju ide.
Ako bi svjetlo bilo upaljeno, ljudi su znali da je kod kuće.
Pjesnik je kod kuće, govorilo se tada.
Više se ništa o njemu nije znalo, ali ako ga je selo trebalo, uvi‑ jek je bio spreman pomoći. U takvim trenucima slušala se njego‑ va riječ. Ako bi iznenada došle poplave, i voda ušla u seoske kuće, odmah bi se stvorio na konju i znao način da zaustavi bujicu. Ako bi iznenada došlo do pomora djece i majke se uplašile za njihove živote, najednom bi se pojavljivao s doktorom iza sebe na konju. I bila je prava čast za seosku mladu, ili za mladoženju, ako bi im svratio na slavlje.
Kazem Kan je ujahao u dvorište Hadžarine kuće. S konja je povi‑ kao iz sjene starog drveta: “Hadžar! Sestro!”
Otvorila je prozor.
“Dobro došao, brate. Što ne uđeš unutra?”
“Možeš li večeras svratiti do mene s djetetom? Hoću da razgo‑ varam s tobom.”
Hadžar je znala da je želio razgovarati o njenom sinu, shvatila je da ga više ne može sakrivati.
Predvečer je uprtila dijete na leđa i popela se na brdo do kuće koju su seljaci zvali draguljem palim među stabla starih oraha.
Kazem Kan je pušio opijum, što je u to doba bilo uobičajeno, čak se smatralo znakom pjesničke otmjenosti.
Već je bio spremio ognjište, lula mu je počivala u toplom pe‑ pelu a fino isjeckani žuto‑smeđi opijum ležao je spreman na tanji‑ riću. Samovar je ključao.
“Sjedi, Hadžar. Uskoro ćeš moći podgrijati večeru. Daj, pridr‑ žat ću ti ja dijete. Kako se ono zove, Akbar? Aga Akbar?”
Hadžar oklijevajući predade dijete bratu.
“Koliko mu je? Sedam, osam mjeseci? Idi ti večeraj, volio bih biti malo nasamo s njim.”
Osjećala je težak pritisak na ramenima. Nije mogla jesti, po‑ čela je plakati.
“Ne, ne, nemoj plakati. Ne budi žalosna. Ako ga sakriješ, ako se ne pomiriš s tim da je gluhonijem, napravit ćeš ga glupanom. Posljednjih šest, sedam mjeseci on nije ništa vidio, nije ništa ra‑ dio, nije imao pravog kontakta s okolinom. Gdje god se zateknem u planinama susrećem djecu koja su gluha i nijema. Moramo do‑ zvoliti i drugima da razgovaraju s njim. Potreban nam je samo jezik, znakovni jezik. A njega moramo sâmi izmisliti. Ja ću ti po‑ moći u tome. Od sutra prepusti dijete i drugima. Dozvoli im da kontaktiraju s njim, svako na svoj način.”
Hadžar je povela dijete u kuhinju. Tamo su je ponovo oblile suze. Suze olakšanja.
Nešto kasnije, kad je Kazem Kan već ispušio nekoliko lula opi‑ juma, osjetivši se nakon toga poletno i lagano, sjeo je pokraj nje. “Slušaj, Hadžar. Ne znam zašto, ali osjećam da mogu utjecati
na život ovog djeteta. Takav osjećaj nisam imao kod tvoje druge djece. Naročito zbog toga što su to djeca onog plemića. S njim ne želim ništa imati. Ali prije nego što odeš, moram ti reći još neko‑ liko stvari, stvari koje su važne za budućnost tvog djeteta. Plemić mora znati da sam ja Akbarov dajdža.”
Sutradan je Hadžar povela dijete u palaču. Nikada do tada ni jedno od djece nije pokazala njihovom ocu. Pokucala je na vrata radne sobe i s Akbarom u rukama ušla unutra. Na časak je ostala stojeći, a onda ga je položila na radni sto i rekla: “Moje dijete je gluhonijemo.”
“Gluhonijemo? Kako ti ja tu mogu pomoći?”
Malo je potrajalo dok Hadžar nije skupila hrabrosti da ga po‑ gleda pravo u oči.
“Dozvolite da dijete nosi vaše prezime.” “Moje prezime?”, upitao je i ušutio.
“Ako to dozvolite, obećavam da se više nikad neću vratiti u palaču”, dodala je Hadžar.
Plemić je i dalje šutio.
“Jednom ste rekli da vam se sviđam a više puta da me poštu‑ jete. Kazali ste da uvijek mogu zatražiti pomoć od vas. Nikada to nisam učinila jer mi ništa nije trebalo. Sada vas molim, dozvolite mom djetetu da nosi vaše prezime. Samo vaše prezime. Ne tražim to zbog nasljedstva. Dozvolite da se Akbarovo ime stavi na papir.” “Daj djetetu da nešto pojede, nemoj da plače”, rekao je nakon nekoliko trenutaka. Zatim je ustao, otvorio prozor i zovnuo slugu.
“Dovedi imama. Odmah. Čekam ga.”
Ubrzo je stigao imam. Hadžar je morala sačekati u drugoj sobi. Razgovor se odvijao iza zatvorenih vrata. Imam je zapisao nekoliko rečenica u svoju bilježnicu. Onda je napravio dokument na koji se plemić trebao potpisati. Sve je išlo brzo. Imam se na mazgi vratio kući.
“Evo, Hadžar. Ovo je to što si željela. Ali ne zaboravi jednu stvar. Sakrij negdje ovaj papir i dobro ga čuvaj. Tek kad ja umrem, smiješ ga pokazati drugima.”
Hadžar je sakrila papir pod odjećom, i krenula da ga poljubi u ruku.
“Nema potrebe, Hadžar. Idi kući. I redovno navraćaj do mene. Uvijek sam ti to govorio i još jednom ponavljam. Zaista mi se sviđaš i želim da te nastavim viđati.”
Hadžar opet uprti dijete na leđa i ode. Dok se spuštala niz pla‑ ninu, znala je da nosi dijete sa značajnim, starim imenom: Aga Akbar Mahmud Gaznavi Korasani.
Pokazalo se da je dokument bezvrijedan, jer su nasljednici potku‑ pili imama i on je izbacio Aga‑Akbarovo ime iz testamenta kad je plemić umro. Ali to nije bilo važno, jer Hadžar za dijete nije ni oče‑ kivala nasljedstvo, sâmo ime je već bilo dovoljno. Otac mu je bio čuven i korijeni su mu ležali tamo u staroj palači na planini Lalezar. Kad je Akbar odrastao, oženio se i dobio djecu. I mada je bio obični ćilimar, ostao je ponosan na svoje porijeklo. Uvijek je sa
sobom nosio dokument sa svojim dugim imenom.
Akbar je često pričao o svom ocu, i posebno htio da sinu Ismailu dâ na znanje da mu je djed bio uticajan čovjek, konjanik s oružjem na ramenu.
Plemića je ubio neki Rus. Koji, to niko nije znao. Vojnik?
Žandar? Ili pak ruski lopov koji je krišom prešao granicu?
Planine u kojima su živjeli Aga Akbar i njegovi preci graničile su s Rusijom, tadašnjim Sovjetskim Savezom. Južna strana pripadala je Iranu, a sjeverna, na kojoj je uvijek ležao debeli snježni pokri‑ vač, Rusiji.
Međutim, niko nije znao šta je taj vojnik, ili ruska vojska uop‑ će, tražio u planinama.
Jedino što je ostalo od tog ubistva jeste priča koja je preživjela samo zahvaljujući Aga‑Akbaru.
Čim bi sami ostali kod kuće, Akbar bi iznova prepričavao pri‑ ču Ismailu, i dodjeljivao mu ulogu konjanika. A on sâm je bio ru‑ ski vojnik u dugom šinjelu i sa šapkom na kojoj se isticao crveni znak.
Ismail je jahao na jastuku i na leđima nosio drvenu pušku. Aga Akbar bi obukao kaput, stavio kapu na glavu i sakrio se iza velikog ormara. Bile su to stijene na Šafran‑planini.
Ismail je jahao svog konja. Ni prebrzo, ni presporo, već otmje‑ no, kao pravi plemić. Dok je prolazio kraj ormara, izvirila bi gla‑ va. Konjanik bi nastavio još dva metra, a zatim bi iskočio vojnik s nožem u ruci. Pojurio bi u dva‑tri skoka naprijed i zabio nož konjaniku u leđa, i on bi se srušio.
Nema sumnje da je ova priča bila čista izmišljotina, ali smrt svoje majke Aga Akbar je lično doživio.
“Koliko ti je godina bilo kad je Hadžar umrla?”, upitao ga je Ismail znakovnim jezikom.
Aga Akbar nije imao pojma o vremenu.
“Umrla je onda kad je jato nepoznatih crnih ptica sletjelo na naše staro bademovo drvo”, odgovorio mu je na znakovnom jeziku.
“Nepoznatih?”
“Nikad ih prije nisam vidio.”
“Koliko si godina imao kad su te crne ptice sletjele na drvo?”, zanimalo je Ismaila.
“Ruke su mi bile hladne, drvo nije imalo lišća a Hadžar više nije razgovarala sa mnom.”
“Ma ne, mislio sam na godine. Koliko, koliko je tebi godina bilo kad ti je umrla majka?”
“Ja, Akbar. Moja glava je počivala na Hadžarinim grudima.”
Imao je jedno devet, deset godina, pričao je kasnije Kazem Kan. Hadžar je ležala u krevetu smrtno bolesna. Akbar se uvukao po‑ kraj nje ispod pokrivača i priljubio uz nju.
“Majka ti je umrla u naručju?”, gestikulirao je Ismail. “Oh, da… ali kako znaš?”
“Ispričao mi dajdža Kazem Kan.”
“Zavukao sam se ispod pokrivača. Kad god bi bila bolesna, razgovarala bi sa mnom i držala me za ruku. Ali sad nit je govori‑ la nit micala ruku. Uplašio sam se, jako sam se uplašio, ostao sam pod pokrivačem i nisam se usudio izaći odatle. Onda me je neko zgrabio, neka ruka ispod pokrivača, htjela me je izvući. Uhvatio sam se za Hadžarino tijelo. Ali me je Kazem Kan otrgnuo. Plakao sam.”
Narednog dana najstarija žena u porodici umotala je Hadža‑ rino tijelo u ćefin. Došli su muškarci s tabutom i odnijeli je na groblje.
Kazem Kan je poslije sahrane poveo malog Akbara sa sobom. “Želio sam da se upozna sa smrću”, objasnio je kasnije svom
mladom rođaku Ismailu. “Jahao sam s njim kroz planine, u potra‑ zi za nečim što bi mu pokazalo da je smrt dio života.
U snijegu sam tražio mrtvu pticu, mrtvu lisicu ili možda vuka, ali tog zimskog dana ptice su letjele možda snažnije nego ikada, a vukovi divlje skakali po stijenama.
Stao sam, posjeo ga na stijenu i pokazao mu planinsko bilje pod snijegom. ‘Pogledaj! I te su biljke mrtve.’ Ali to nije baš bio dobar primjer. Ugledao sam jednu staru divokozu koja je teškom mukom preskakala sa stijene na stijenu. ‘Jesi li vidio? I ona će koza jednog dana uginuti.’ Ni to nije bio dobar primjer.
Zaželio sam da neka ptica iznenada prestane letjeti i padne na tlo. Ali tog dana se pticama nije umiralo.
Opet sam Akbara posadio na konja i nastavili smo put.
U jednom momentu u daljini sam ugledao plemićevu palaču.
Bila je prazna još od njegove smrti. Pojahao sam prema njoj.” “Zbog čega?”
“Nisam znao. Mislio sam: vidjet ćemo. Oprezno sam poveo konja prema stražnjoj strani. Aga Akbar nije shvatao šta sam po‑ kušavao. ‘Popni se konju na leđa’, pokazao sam mu, ‘uzveri se na zid!’
‘Zašto?’, pitao me je znakovnim jezikom.
Nije htio. Sâm sam to morao uraditi i popeti se na zid. Legao sam. ‘Dođi, hajde! Daj mi ruku.’
Uhvatio sam ga, povukao nagore i pomogao mu da se popne na krov. Zatim smo se zajedno popeli do stepenica.
‘Ne gledaj me tako začuđeno’, rekao sam mu kad smo stigli do stepenica. Nije htio da siđe.
‘Šta ćemo raditi?’, zanimalo ga je.
‘Ništa, samo ćemo malo razgledati. Hajde. Ovo je i tvoja palača.’
Oprezno smo se spustili niz stepenice. Nakratko je zaboravio majku. Čak sam zapazio i osmijeh na njegovom licu.
Tako smo krenuli prema dvorištu. Nikada nisam bio u palači. Mislio sam da je sve zaključano, ali su sva vrata bila otvorena. Pomislio sam da su sobe možda prazne, ali ne, sve je još bilo na svom mjestu. Vjetar je širom otvorio dvorišna vrata i snijeg je pokrio pola hodnika. Oprezno sam ušao.
Sve je bilo prekriveno prašinom, čak su i skupocjeni perzijski ćilimi bili pod naslagama pijeska. Iza nas su ostajali tragovi naših stopala. Po tragovima se moglo vidjeti da su kroz sobe koračali muškarac i dječak.
‘Akbare, daj mi ruku. Vidiš li? To je smrt.’
Potražio sam radnu sobu, plemićevu biblioteku. Akbar je s div‑ ljenjem posmatrao sve te stvari – viseće svijećnjake, ogledala, slike. ‘Dobro gledaj, upamti ove portrete, to su tvoji preci. Dođi,
vidi, o, Allahu, Allahu dragi, vidi sve ove knjige.’
Nikada ne bih pomislio da bi se toliko knjiga moglo naći na Šafran‑planini!
‘Hej, Akbare, dođi već jednom ovamo, vidi ovu knjigu, napisa‑ na je rukom, čitaj malo:
Khoda jaa, raast guujam fetne az to ast vali az tars natvaanam đegiidan labo dandaan torkaane khata ra nebaajesti ćaniin khub Aafaridan.
Izvukao sam jedan pergament. Na njemu je bilo nacrtano staro porodično stablo. ‘Vidiš li ova imena? Svaki od tih ljudi je napisao knjigu. I ti možeš napisati knjigu. Nešto za sebe.’
‘Pisati?’, čudio se Akbar na znakovnom jeziku. ‘Ja ću te naučiti.’
Potražio sam u ladici praznu bilježnicu, i našao je.
‘Hajde, uzmi je, i stavi je u unutrašnji džep. A sad požuri, ide‑ mo.’”
Oprezno su napustili palaču i Kazem Kan je pojahao prema kući. Morao je zapaliti lulu i popiti dva, tri jaka čaja.
“Gdje si, Akbare, dođi ovamo, uzmi kockicu šećera. Divan je, uzmi gutljaj čaja. Ovo je odličan šećer iz Rusije. Gdje ti je biljež‑ nica? Sjedi kraj mene. Opijum nije dobar, nikada ne smiješ pušiti opijum. A ja, ako ga na vrijeme ne uzmem, odmah se počnem tresti. Ali kad pušim, pišem božanstvene stihove. Uzmi bilježni‑ cu. Napiši nešto.”
“Ja ne znam pisati, ne znam čak ni čitati”, rekao mu je Akbar znakovima.
“To i ne moraš znati, ne moraš da znaš čitati, ali pisati mo‑ raš. Barem nešto našaraj u bilježnici. Svaki dan po stranicu, šta ja znam, nekoliko rečenica. Probaj, pođi sad na sprat, zabilježi nešto u bilježnicu, i onda mi pokaži.”
Kad je Kazem Kan završio s pušenjem, uspravio se i pošao gore. “Akbare, gdje si? Još ništa nisi napisao? Nije važno. Ja ću te na‑
učiti. Vidiš li onaj krevet? Od sada je to tvoj krevet. Otvori prozor i pogledaj prema planinama. Taj lijepi pogled pripada tebi. Otvori vrata zidnog ormara. I on je tvoj. Tu možeš ostaviti svoje stvari. Evo ti ključ od sobe.”
Kad sjediš kraj prozora te sobe, ne možeš se skoncentrisati na čitanje i pisanje, žalio se Kazem Kan, jer si očaran prirodom, po‑ gledom. Moraš odložiti knjigu, staviti olovku u unutrašnji džep i uzeti lulu, fino isitniti loptice opijuma, staviti komadić u lulu,
mašicama uzeti komadić užarenog uglja i onda pušiti, pušiti i opet pušiti i otpuhivati dim kroz prozor i gledati.
Prvo što bi čovjek ugledao bila su stabla starih oraha, zatim narova, a potom pejsaž s divljim žutim cvjetovima i livadom pre‑ krivenom niskim žbunjem boje opijuma. Vidjelo se kako se to žuto cvijeće i ono žuto‑smeđe žbunje miješaju sve tamo dolje do podnožja planine. Iznad toga se diže Šafran‑planina.
Ako biste se popeli na vrh planine, i uspravili se na tom teško pristupačnom mjestu istovremeno držeći dvogled, bez pô muke biste, pod uslovom da taj dan nije maglovito, mogli vidjeti kon‑ ture jedne građevine i razaznati vojnike Crvene armije. Tamo je bila granica, carina. Ali do tog dana kada je Aga Akbar stajao kraj prozora s Kazemom Kanom ni jedan seljanin se nije uspio popeti na vrh Šafran‑planine.
Šafran‑planina je poznata u našoj zemlji, i to ne toliko zbog skoro neosvojivog vrha, već zbog historijskog značaja jedne pe‑ ćine. Šafran‑planina je pojam u arheološkom svijetu. Pećina se nalazi usred planine, na teško pristupačnom mjestu, gdje su za hladnih zima spavali vukovi i s proljeća kotili mladunčad.
Kad bi se kakav planinar uz pomoć klinova i užadi popeo uz stijenu i došao do pećine, ugledao bi na sve strane vučiju dlaku i kosti divokoza koje su pojeli vuci.
Ko je tamo bio u proljeće, imao je priliku da na ulazu u pećinu ugleda vučiće kako zavijaju dozivajući majku.
Negdje u dubini pećine, na mračnom južnom zidu, nalazi se drevni reljef u kamenu. Star više od tri hiljade godina. Klinasto pismo u stijeni, tu gdje mu ni vrijeme, ni vjetar, ni sunce, ni kiša ne mogu nauditi. Natpis je naredba prvog perzijskog cara. Nikad odgonetnuta tajna.
Ponekad bi se kroz prozor Kazema Kana mogao uočiti jahač, stručnjak za klinasto pismo – Englez, Francuz ili Amerikanac
– kako na mazgi ulazi u pećinu. To su iznova pokušavali deši‑ frovati pismo.
“Dođi! Pripremi mazge”, kazao je Kazem Kan Akbaru znakovnim jezikom.
“Gdje idemo?” “U pećinu.”
“A zašto?”
“Da naučimo pisati. Ja ću te naučiti da pišeš”, objasnio je Kazem Kan.
Obukli su debelu odjeću, popeli se na leđa snažnih mazgi i pošli prema Šafran‑planini.
Do pećine nije postojao pravi put. Mazge su njušile zemlju, ot‑ krivale tragove divokoza i tako se polako penjale. Poslije tri, četiri sata penjanja došle su do otvora pećine.
“Čekaj”, pokazao je Kazem Kan. “Prvo moramo otjerati vu‑ kove.”
Skinuo je pušku s ramena i tri puta opalio u zrak. Vukovi su se razbježali.
Sišli su s mazgi i ušli u pećinu. Unutra je Kazem Kan upalio uljanu lampu i krenuli su dalje, sve dublje u pećinu, vukući mazge za sobom.
“Dođi, slijedi me.”
“Zašto ideš u mrak?”, pokazivao je Akbar.
“Još malo strpljenja. Dođi. Pogledaj! Tamo! Tamo gore”, rekao je Kazem Kan i podigao lampu. “Vidiš?”
“Šta bih trebao vidjeti?”, pokazivao je Akbar. “Ništa ne vidim.” “Čekaj. Prvo da potražim neki štap.”
Potražio je štap u pećini, ali ga nije našao. “U redu, evo ti povodac.”
Kazem Kan sjede na mazgu i ponovo visoko podiže uljanu lampu.
“Vidiš li? Onu stvar na zidu. Idi, stani tamo. Tako možeš bolje vidjeti. A sad me pusti da siđem. Pazi. Znaš li šta je ovo? Pismo. Priča jednog cara, jednog velikog cara. Ranije niko nije znao ni čitati ni pisati. Papir nije ni postojao. Zato je car naredio da se njegova riječ ukleše u zid pećine. Svi stranci koji se na mazgama
penju ovamo, žele ustvari da pročitaju carevu priču. Uzmi svo‑ ju bilježnicu, uzmi olovku. Hajde! Ja ću životinju držati uza zid. Popni joj se na leđa. Da, na leđa. Hajde! Stojiš li dobro? O, gledaj, eno tamo, objesi lampu. Tako ćeš bolje vidjeti. Sada bilježi, dobro gledaj tekst, sve te riječi klinastoga pisma i jednu po jednu ih za‑ bilježi na papir. Počni. Ne boj se. Ja čvrsto držim mazgu. Samo piši!”
Aga Akbar možda jeste razumio, a možda i nije, šta je njegov daj‑ dža imao na umu, ali je svejedno počeo prepisivati tekst. Gledao je klinasto pismo i pokušao svaki taj simbol, jedan po jedan nacr‑ tati u bilježnicu. Tri pune stranice.
“Gotovo”, pokazao je.
“Dobro, vrati je u džep. A sad oprezno siđi.”
Uvečer, dok je Kazem Kan opet sjedio uz opijum, pokretom je ka‑ zao Akbaru: “Donesi bilježnicu. Dođi, sjedi ovamo kraj ognjišta. Daj mi olovku. Dobro slušaj. Prepisao si carevo pismo. Znaš li o čemu se tu radi?”
“Ne.”
“To što si napisao je pismo, nešto što je car imao u svojoj glavi. Ali šta stoji u tom pismu, to niko ne zna. A ipak u njemu nešto piše. Sada ti, i ti možeš napisati pismo, ovdje na sljedećoj stranici, pa drugi put drugo, na drugoj. Možeš zapisati šta ti se mota po glavi, baš kao i car. Pokušaj!”
Godinama kasnije, kad je Ismail, Aga‑Akbarov sin, imao šesnaest godina i kad je već stanovao u gradu, posjetio je starog dajdžu u planinama. “Ali, ujače Kazeme Kane, zašto i mog oca niste učili da normalno piše, ili da normalno čita, kao i svi drugi?”, pitao je Ismail navečer, uz večeru.
“Na koje druge misliš? U današnje vrijeme moraš naučiti da pišeš, ali to ti ranije nije trebalo. Naročito ne ovdje u planinama. Čak se i seoski imam s mukom umio potpisati. Ko je u to vrijeme
jednog gluhonijemog dječaka mogao naučiti jezik? Ja nisam bio pravi čovjek za tako nešto. Naprosto nisam imao strpljenja. Nikad nisam volio da sjedim kod kuće. Morao sam vazdan negdje ići, sjesti na konja i odjahati.
Za takve stvari moraš imati sposobnog oca i snažnu majku. Ne, ja ga uopće nisam želio učiti da piše. Ali sam osjećao, primijetio sam da Aga Akbar u glavi sklapa rečenice, smišlja priče, shvataš? Taj talenat, te rečenice su ga mogle uništiti. Uvijek ga je boljela glava, a ja sam bio jedini koji je znao odakle to dolazi. Zbog toga sam ga i učio pisati klinastim pismom. Naprosto pisati. A kako bi on to radio, to nisam znao. Nisam znao ni da li mu je pomo‑ glo. Tražio sam neko rješenje. Gledaj, ni onaj prizor, ono carevo klinasto pismo, ni njega također niko nije mogao čitati, možda ta tajna nikada neće biti riješena. Ali je nekada car ipak u njega
utkao svoje misli.
Jesam li ga dobro podučavao ili nisam? Možeš slobodno ka‑ zati šta misliš, ali ja vjerujem da je moj način rada djelovao. Tvoj otac i danas piše. A klinasto pismo je lijepo i tajnovito. Tako imaš svoj lični jezik, svoje sopstveno pismo. Jesi li ikad zavirio u očevu bilježnicu?”
“Ne, ustvari da, ponekad ga vidim da piše u nju.” “A jesi li pokušao nešto pročitati?”
“A, ne, ja to ne mogu.”
“Ali ga možeš upitati bi li te tome htio učiti.” “A ti? Možeš li ti to čitati?”
“Ne, ali znam o čemu se radi. Jedanput. O, Bože, kad to ono bješe? Ušao sam u njegovu sobu dok je sjedio za stolom i pisao. Mislim da je imao otprilike toliko godina koliko ti sad. Samo je bio jači od tebe. Široka ramena, tamna kosa, bistre oči. Ali dobro, vidio sam ga kako piše. ‘Pokaži mi’, rekao sam mu. ‘Ispričaj mi šta si napisao.’
Znaš, on je u to vrijeme često kontaktirao sa strancima koji su išli prema pećini. Oni su pokušavali da razumiju tekst. Mislim da je nešto naučio od tih stručnjaka, nešto o tim prizorima, možda
mogući prevod. ‘Objasni šta si napisao’, rekoh. Isprva nije želio, ali sam ga pritisnuo. Htio sam da znam djeluje li moja metoda.
I čitao je. Slušaj, znam to još iz glave, predivno je: Ja, ja, ja, ja sam sin konjanika iz palače, palače na planini, planini na kojoj je jedna pećina, a u pećini pismo. Pismo na stijeni. Iz vremena kad još ne bješe olovke, samo čekić i dlijeto.”
Kasnije, kad je Aga Akbar odrastao, postao je vodič. Vodio je stručnjake za klinasto pismo, Amerikance, Engleze, Francuze i Nijemce na mazgama u pećinu. Popeo bi se na mazgu i držao im lampu visoko, ako bi htjeli da fotografišu ili da po stoti put prepišu tekst.
Koga zanima klinasto pismo ili uopće takvi natpisi, taj u kući uvijek ima jednu ili više knjiga o tome. A u tim knjigama ima i fotografija koje prikazuju natpis u pećini na Šafran‑planini. Među njima je nesumnjivo i jedna na kojoj se vidi mladi Aga Akbar, kako stoji na mazgi i lampom osvjetljava prizor.
S holandskog preveo: Goran Sarić
