Johannes Vermeer van Delft
Ovog ljeta ostajemo u Holandiji. Nisu isključeni kratki izleti u Belgiju, Njemačku ili Francusku, ali baza nam ostaje u Zemlji Lala i Kanala. Usprkos svim mjerama zaštite od COVID-a 19 i savjetima epidemiologa – ali i “stručnjaka” poput slovenačkog zeta Trumpa i “čeličnog” Bolsonara – korona još uvijek stanuje ovdje. Trenutno je čak aktivnija u mom zavičaju, pa bi svako zalijetanje ka sarajevskom aerodromu, zbog mog krhkog zdravlja, bilo veoma rizično. Samo ti dođi, ostalo ćemo mi obaviti, kao da u zboru unjkaju glasići podrijetlom iz utrobe kineskog šišmiša.
Ali ja, poslušan pacijent, znam koga mi je slušati. Veži konji gdje ti hećim kaže. A ona dvojica prešednika s udaljenih krajeva američkog kontinenta nek’ i dalje konzumiraju sredstva za dezinfekciju u nadi da će tako upokojiti šišmiša.
Neće li im bogdo naškoditi…
A i ne žalim se. Usprkos poslovično nestabilnom vremenu, ljeto u Holandiji zna biti jako interesantno. Priroda – pa čak i more! – je, doduše, skroz drugačija od naše na Balkanu, ali je i ona lijepa. Samo na svoj način. Drugačija.
Prvi od naših malih izleta čini trodnevna posjeta Delftu, relativno malom gradu na nekih sto i pedesetak kilometara od Arnhema. Tamo sam jednom već bio s kolegama sa posla. No, tada je cijeli dan pljuštala kiša, pa smo stalno bježali u “zavjetrinu” kafića i restorana. Što u gradu koji je nekad, u zlatna vremena, imao preko 200 (dvije stotine!) pivovara i nije loša opcija. No, biće da mi je i zbog njega Delft tada nekako ostao u maliganskoj izmaglici…
Ovog puta je, srećom, drugačije. Kraj jula, sunčano i toplo, ali ne i prevruće. Hotel De Koophandel, mal i čist, pitoreskan, s prostranim sobama. Na zidovima vise reprodukcije čuvenih slikara. Iznad našeg kreveta je jedan zvjezdani Van Gogh. Kao da sniješ pod otvorenim nebom!
Smješten je u srcu starog dijela grada i okružen kafićima i restorančićima u hladu gustih krošnji. Pješačka zona, bez zujanja i smrada dosadnih četverotočkaša. Ne može bolje.
Čim smo se “rastovarili” i na recepciji raspitali gdje docnije možemo dobro klopati, izletimo vani i, gladni i žedni, zauzemo “busiju” na terasi kafića/restorana Moeke, što na dijalektu znači Debeljuca. Sudeći po nazivu, tu bi se moglo nešto fino pregristi?! I doista, naskoro se predamnom, uz colu i espresso, stvori tanjir pun frita i frikandela, tipično holandskih kobasica od raznih vrsta mesa koje moja žena smatra smećem, a ja ih tamanim na kile!
Tako, sve lupkajući se po trbuhu, sad mogu krenuti u osvajanje Grada.
A da se ovdje itekako ima šta osvojiti, govori činjenica da je ovaj grad u Zlatnom vijeku (17. stoljeće) bio važna trgovačka luka i sjedište Willema van Oranje, Oca Domovine. Tu su se u to doba slijevali ogromno bogatstvo iz holandskih kolonija. To presipanje ćupova s dukatima se ovdje vidi na svakom koraku: po monumentalnim crkvama, prelijepim vilama, gospodskim kućama s raskošnim fasadama, pitoresknim mostićima i kanalićima… Osim toga, Delft je grad zanatlija koji prave nadaleko čuvene predmeta od pečene gline, De Delfts Blauw, pa slikara Johannesa Vermeera i, rekosmo, piva. Ali, o svemu tome nešto kasnije.
Pošto ostajemo svega tri dana, moramo napraviti strogu selekciju onoga što ćemo ovdje pokušati vidjeti a da ne zujimo naokolo kao muhe bez glave. Nakon dosta vijećanja, križanja i dodavanja, na “meniju” je ostalo 4-5 neizostavnih stvari: vožnja gradskim kanalima uz upoznavanje s istorijom Grada, muzeji Prinsenhof i Vermeer, stara fabrika/muzej Delfts Blauw (malo izvan grada), te čuvena De Nieuwe kerk, Nova crkva, čija je prva, drvena verzija, sagrađena čitavih osam godina prije Bitke na Kosovu, dakle 1381. godine. Kako li je samo svo ovo vrijeme ostala Nova?!
Za nju legenda veli da je nastala kad je, u davna vremena, na gradskom trgu prosjaku Symonu izvjesni dobri čovjek imenom Jan Col dao da nešto prezalogaji, a ovome se na to otvori nebo i ukaže prelijepa crkva optočena zlatom, sve sa likom Djevice Marije u visinama.
Siroti Symon je naskoro umro, ali dobrom Janu se trideset godina vraćala ta vizija, te je on svo to vrijeme dosađivao gradskim ocima da na mjestu ukazanja naprave sličnu crkvu.
I evo je sad, i danas, na blagome suncu kasnoga srpnja, nasred delftskog trga. Šiljkom tornja škaklji trbuh neba. Virka li nas to, ozgo, radoznala djeva Marija, sveudilj tražeći Jana i Symona?
Svakih petnaestak minuta diskretno zvone njena zvona, a na ulazu se, usprkos coroni, natiskalo dosta svijeta.
E ‘vala neću, pa da je najljepša na svijetu, gunđam sebi u bradu, pravdajući se strahom od virusa i umorom od puta, pa stropoštam na prvu slobodni stolicu. Po rubovima golemog trga sve sami dućani: I love Holland, Heinen Delfts Blauw, Bakkerij (pekara), kaas (sir) od osamsto i neke, i onaj iz 1972. Sve otvoreno, uprkos pandemiji. Vlada je ovdje dala ogromno brdo para malim i velikim poduzetnicima da prebrode krizu. Da ne bude masovnih otkaza. Samo da, nakon katastrofalne 2008-e, ne nastupi nova velika recesija. I to ima efekta. Mali primjer: do ovog trga došli prečicom, kroz mali sokak popločan pozlaćenim keramičkim kockama s imenima stotina nepoznatih ljudi!
No, varate se ako mislite da su te kocke porijeklom iz Zlatnoga vijeka. One su tu postavljene tek lani, 2019. godine. Tada je, naime, u sklopu neke “okrugle” godišnjice, opština pokrenula akciju “pozlaćivanja” Jozefstraat, Jozefove ulice u neposrednoj blizini Maria van Jessekerk. U njoj su mogli učestvovati svi: odabereš nekog koga posebno voliš i cijeniš, naručiš ciglu s pozlaćenim gornjim slojem keramike i ugraviranim imenom drage osobe i kad se nakupi dovoljan broj narudžbi – hopa! cijela ulica dobije zlatni sjaj! A tvoj daroprimac za vijeke vjekova ime i prezime na pločniku lijepoga Delfta.
Ima i jedna Mara, časna riječ!
***
Poslije doručka krećemo na rondvaart, obilazak grada vodom, to jest kanalima. Oni su u stara vremena, služili kao posljednja prepreka pred najezdom neprijatelja. Drzneš li dalje?… čućeš topove, kako tišinu zemlje slobodne, s grmljavinom strašnom kidaju… kao da, umjesto blagog vjetra u holandskoj ravnici, čujem tihi, odlučan glas pjesnika i slikara Đure Jakšića. Otadžbina, njegova možda i najpoznatija pjesma. Nastala, bezbeli u kafanskom cajtnotu. Otadžbina. Koliko god opsjena, u srcima mnogih nema cijene.
Ili moraš biti ters i gunđalo, nakrivo nasađeni račundžija kao ja. Pa da se uvijek pitaš: šta ona, ta, bezbroj se puta pokazalo, mnogo češće maćeha no majka, tebi daje a da bi se morao klanjati pred njom? Ili samo traži moje žrtve? Ako je tako, kidam nalijevo. Širok je dunjaluk, Valjda ima neka država koja nije tek skup interesa nekorisnih ljudi?
Evo, recimo, ovaj gradić, nekad moćna država u državi, svojim žiteljima je, sudeći po svemu, češće bio dobar nego loš. U njemu si, u dobra doba, teško mogao ostati gladan. Osim ako si bio neshvaćeni umjetnik – pače, slikar! – ili utajivač poreza. A takvih je uvijek bilo, pogotovo među bogatunima.
Ee, tu ovdje nastupa država. Tako je, recimo, poreska uprava Delfta u vrijeme najvećeg prosperiteta smislila originalno rješenje da osramoti i ponizi aljkave platiše. Porez u najbogatijem dijelu Grada – onome sa kanalima i mostovima, “rezala” je na osnovu broja prozora koji gledaju na ulicu! Pa ako imate samo jedan pendžer, vi platite neku siću. Dva malo više, tri još više, a puno prozora je značilo da morate duboko zagrabiti u buđelar.
A ako to ne uradite? Dođu opštinski radnici i zazidaju vam prozor. Jedan, dva, tri… Časna riječ! Što veća utaja, više slijepih prozora u gospodskoj kući. Sve dok vam se ova ne pretvori u mračni podrum, pa vam zalud sav njen raskoš i sjaj.
Dok lagano klizimo kafenastom vodom, vodič nam rukom pokazuje poortjes, neku vrsta vratašaca ugrađenih između dugog niza spojenih kuća kraj vode. To je urađeno nakon velikog požara 1654. godine kad je ekspodirala barutana i uništila oko 80% kuća svih u gradu! Nakon toga se neko dosjetio da bi ta vratašca mogla, ako ne baš preduprijediti, onda barem usporiti vatrenu stihiju.
Prolazimo tako i ispod ljupkog željeznog mosta, jedinog takvog u cijelome Delftu. Ovdje je dopremljen drito iz Venecije, u zamjenu za tajni recept ovdašnjih čuvenih pivara. Oni su ovdje spadali u najbogatiji sloj stanovništva pošto se, zbog slabog vodovoda i opasnosti od epidemija, vijekovima pilo blago pivo (2-3%) umjesto vode.
Raj na zemlji.
Mlađahni vodič, ujedno i krmar kome je ovo, veli, tek drugi radni dan – što se vidi i po tome što više plešemo nego klizimo uskim kanalićima, svako malo krmom kuckajući u njihove betonske rubove – u jednom trenutku pokazuje usku kuću u kojoj je sredinom 17. vijeka živio slikar Johannes Vermeer van Delft. Danas čuven u cijelome svijetu, za kratkog života se dosta napatio. Iako je živio u, u to doba, jednom od najbogatijih gradova Evrope i svijeta, on se od tog bogatstva nije okoristio. Naprotiv. Bio je siromašan k’o crkveni miš. Evo ova njegova uska kuća, stisnuta između dvije prozoruše, ima tek 30 kvadrata. njoj je slikar – protivno svim zakonima fizike i mehanike – živio sa ženom, tri psa i jedanaestoro (11!) djece! Plus štafelaj i kompetan slikarski pribor. Kako? Snaga ljudskog genija…
Kad je Vermeer umro, iza njega su ostali golemi dugovi i relativno mali broj slika. Do danas ih je sačuvano tek trideset i sedam. Nešto malo originala se nalazi ovdje, u njegovom zavičajnom muzeju, ostalo su najboljom digitalnom tehnikom napravljene reprodukcije. Druge originale kao suho zlato čuvaju u najbogatijim muzejima svijeta.
Razmišljam o tom čovjeku i kasnije, dok sjedimo u restoranu De Waag (Vaga) iza Stare crkve. Tako težak i nesretan život, a danas svjetska slava. Navlas kao Van Gogh, koji je za života, koliko znam, prodao samo jednu sliku. Da onome nije bilo brata Thea, snalažljivog trgovca, umro bi od gladi i prije no što si je, u nastupu ludila, sâm sebi odsjekao uho!
Sudbina se igras nama kao sa ping-pong lopticama.
Ober donosi torte i kafe. Mada znam da je tu negdje, u blizini, pitam ga za Vermeerov muzej. “Šta”, iznenađeno će mladac.
“Nije šta, nego ko,” odgovaram, već malo iziritiran. “Slikar. Johannes. Vermeer. Van Delft,” slovkam mu k’o osnovnoškolcu. “Njegov bi muzej trebao biti tu negdje, u blizini.”
Momak s kilom gela u kosi me čudno pogleda, spusti naručeno na sto, pa slegne ramenima i tiho se udalji.
Poslije to isto pitam djevojku koja dolazi da naplati. “Nemam pojma”, veli mlada dama, nemajući pojma da možda i kintu koju zarađuje ima zahvaliti buljucima turista koji upravo zbog Vermeera iz cijelog svijeta dolaze u ovaj grad.
Ah, čari twitera i fejsa… Juče sam negdje pročitao: “U svijetu gdje je Ana Karenjina teniserka, a Njegoš učesnik u reality-ju, sve je moguće.”
Znanje je suho zlato.
Kao od šale pronalazimo Vermeerov muzej. Evo ga odmah tu iza ugla, par stotina metara od Vage.
I dok bazam njegovim salama i divim se slikama od kojih neke pamtim još iz udžbenika za osnovnu školu – Djevojka s bisernom naušnicom, Mljekarica – dok razgledam vjernu repliku slikarevog stana/ateljea i čitam kompletnu storiju njegova života, ipak me puni čudan optimizam. Evo ovo njegovo dinamično svjetlo, koje i sad titra na licima njegovih modela – nije li ono dokaz Vermeerove besmrtnosti? Njegov rad je zorno prikazan u pet međusobno povezanih prostorijica, u kojima svjetlosne trake svaki put dolaze iz drugih uglova i na različite načine padaju na njegove slike. Tako ga je i on, kanda – svaki put drugačije – probao “uhvatiti” na vrh četkice kista. To se svjetlo veoma razlikuje od, recimo, kompleksnog i suptilnog, ali uglavnom statičnog Rembrantovog svjetla. Pa i da je “samo” to od Vermeera ostalo za nauk i divljlazimo izenje odabranima – kud ćeš veće “utjehe”!
Moram priznati da mi se, uz dva spomenuta, čuvena platna, najviše dopalo nekoliko Vermeerovih portreta nelijepih, nimalo čednih djevojaka koje sve imaju čudan, živ izraz lica i oči iz kojih izbija vatra. Gledaju te nekako iskosa i kao da pitaju: “Šta čekaš?!” Neke puštaju da ih diraju muške ruke, neke, s nosom duboko u čaši, kušaju vino, a neke sjede pred špiglom i dozivaju te pogledom.
Uz njih moram ovdje još pomenuti jedan neobičan omaž Vermeeru, fenomenalnu fotografiju Holanđanke Jenny Boot (1969): Black girl with pearl. To je jedna od najljepših oda umjetniku koje sam ikada vidio!
A da i mi dostojan omaž za Vermeera imamo, pokazao je moj vrli drug Mišo Petrović, sologitarista Mostar Sevdah Reuniona, koji je s kćerkom Lunom za “domaću zadaću” napravio ovo sjajno podsjećanje na velikog holandskog slikara.
Izlazimo iz muzeja. Dugo bez riječi bazamo ulicama kraj kanala. Moram dobro paziti na svaki korak. Sve su ove ulice nekako čudno, veoma strmo nagnute ka unutra, prema kućama, pa mi to otežava vladanje protezom.
U lancu dućana sa svakojakim mamiparama, natrapamo na dvije velike prodavaonice hi-fi uređaja, cd’a i longplejki. Što oko s vana vidi: sve, baš sve, od Demisa Roussosa i Nane Mouskouri, do Armina van Buurena i Lange Fransa! A tek uređaji: od starih, ali izvrsnih gramofona tehnics i marantz, do dual-ovih pojačala “lampaša”, teških – znam iz iskustva – po desetak, dvanaest kila! A ni cijene nisu baš rerto: i do hiljadu eura. Nek’ se zna šta je kvalitet!
Sreća što je zatvoreno. Jer, kad bih ušao, sigurno se ne bih vratio praznih ruku. Vrijeme je već da obrišem prašinu, i podignem poklopac s mog starog gramofona…
***
Zadnjeg delftskog jutra odlazimo u muzej Prinsenhof. Posebnost tog muzeja, nekadašnjeg Manastira Svete Agate a kasnije sjedišta Willema van Oranje (1533-1584) je što se u njemu nalaze stepenice na kojima je ubijen “Otac Domovine”. Njega je 10. jula 1584. s nekoliko hitaca iz samokresa ustrelio izvjesni Balthasar Gerards, gorljivi katolik i mrzitelj protestanata. (Willem je u to doba vodio politiku u pravcu zbližavanja ove dvije vjerske struje).
I evo ih stvarno, još su tu, u zidu pored basamaka: rupe od metaka! Doduše, kažu da su sad mnogo veće i šire nego kad su nastale, ali je sigurno da potiču od Gerardsovog pištolja. On je tog ljetnog dana ubio “Narandžastog” Willema i time pruzročio veliku krizu u docnijoj Zemlji Lala i Kanala.
A od Willema, poznat još i po nadimku Zwijger (Šutljivi), je, zapravo, sve počelo. Kao jedini nasljednik ubijenog rođaka Rene van Chalona, grofa od Nassaua – da bi dobio to nasljedstvo tada 11-godišnji Willem mora s protestantske preći na katloičku vjeru – Willem postaje prestolonasljednik. Veliko bogatstvo uvećava ranim brakom (tek mu je 18 godina) s Annom van Buren, postavši punim imenom i svim titulama Willem prins van Oranje, graaf van Nassau, Katzenelnbogen, Vianden, Buren, Lingen en Leerdam, markies van Veere en Bergen op Zoom en baron van Breda, IJselstein, Diest en Cuyk.
Iako se ženio čak četiri puta, ne može se reći da bješe sretan sa ženama: dvije su mu umrle mlade, jedna ga varala, pila i na koncu ostavila, a zadnja “debelo” nadživjela.
Ali zato jeste na maču. Započeo na prvi pogled izgubljeni rat protiv, u 16. vijeku “debelo” premoćnih zavojevača Španaca, u početku puno gubio, da bi se stvari okrenule 1574, kada je potapanjem ravnice natjerao u bijeg Španjolce koji tek što nisu bili zauzeli strateški važan grad Leiden. Poslije toga je korak po korak stvarao sve veću teritoriju i, što je veoma važno, proglasio jednakopravnost katolika i protestanata.
Vječna slava i štovanje. Plus tri metka u tijelo.
U Prinsenhofu se nalaze i portreti mnogih drugih kraljeva i kraljica holandske kraljevske kuće – od davnina pa sve do aktuelnog suverena Willema- Alexandera der Nederlanden, u mladosti nestašnog Princa Pive. Interesantno je da je kvalitet portreta dosta neujednačen. Dok je onaj “ratne” kraljice Wilhelmine izuzetno uspio – blago nasmješeno, ali odlučno lice žene koja zna šta hoće – lice bivše kraljice Beatrix više liči na karikaturu. Prosto da se upitaš kako li ga je “pustila u promet”?!
Pošto sam muzej, zbog prirode objekta u kome je smješten – bivši manastir – nije prilagođen manje validnima, pa moram dobro paziti na pragove i uske stepenice, iz njega izlazim zadovoljan, ali prilično smoren. Supruga gleda na sat.
“Rekli smo sinu da ćemo se kući vratiti ranije, da skupa odemo na ručak. Imamo još malo vremena, za kafu kolač i kafu. Ili da ipak obiđemo Novu crkvu?” pita, a već zna odogovor.
“Znaš, ova crkva u Delftu će zauvijek ostati Nova, a čokoladna torta je dobra samo kad je svježa!”, izvalim, i blesavo se nasmijem, u nadi da će mi ova glupost upaliti.
I jeste, upalila je. Ali će mi se to u narednom putopisu duplo osvetiti.
