IDENTITARNI RASCJEP I DRUGI LOMOVI IZMJEŠTENIH

IDENTITARNI RASCJEP I DRUGI LOMOVI IZMJEŠTENIH

Ivana Golijanin

Etička i egzistencijalistička problematika se u zbirci priča naslovljenoj Isus na dovratku Gorana Sarića, bosanskohercegovačkog književnika i prevodioca, reflektuje kroz serije fragmenata i ironičnih opservacija iz života prognaničkih i izbjegličkih porodica. Riječ je o pričama koje u cjelinu povezuje nemoć nastavljanja života na tuđem prostoru, u tuđim kućama, kroz stilski koherentne, usputne reminiscencije iz čovjekove svakodnevnice. Strah, sjećanje, ljubav, kasnije odsustvo ljubavi i strasti, se u Sarićevoj novoj knjizi pristaju vezati u sklad i čitatelju/čitateljici ponuditi skice za portret pridošlica. Biram izraz „pridošlica“ prije nego „izbjeglica“ kao što je to učinila Hannah Arendt u eseju Mi izbjeglice, gdje je u uvodnoj riječi oštro osudila etiketu „izbjeglice“  jer ona podrazumijeva ljude koji su morali potražiti utočište negdje drugo zbog svojih (radikalnih) političkih stavova. Grupe ljudi koje su pobjegle od ratnih nevolja bez bilo kakavih sredstava, primajući pomoć od komiteta za izbjeglice su useljenici ili pridošlice. Ako bi ih se, pak, moralo zvati „izbjeglicama“ Arendt je zatražila da se opišu kao nesrećni ljudi koji su, silom traumatičnih ili nekih drugih prilika, otišli u potragu za boljim životom, a nikako nastrano politički obilježene osobe.

Junaci Sarićevih priča su upravo to – useljenici, izmješteni kako to i stoji u podnaslovu njegove knjige. Pridošlica ili useljenik je jedna od značajnijih paradigmatskih figura kada je riječ o fenomenu izmještenosti u prošlom vijeku. Sudbine neprilagođenih sa Balkana su istorije bolesti ljudi kojima niz obraze teku krupne kapi suza dok im sjećanje na domovinu blijedi i jenjava u hladnoći izbjegličkih centara i prljavih kafanskih zahoda. „Čovjek kad ode, i negdje drugdje pusti korijenje, zavičaja se sjeti kad malo više popije, ili kad mu gori pod nogama.“ , stoji u priči Kafić „Zadnja rupa“ gdje upoznajemo Bernarda i Vesnu koji su u Sloveniju došli iz Mostara i proživljavaju krizu u braku. Ljudi o kojima piše i čije boljke skicira Sarić se suočavaju sa problemima što muče i one koji ispred svog imena nemaju urezano „pridošlica“. Plejada različitih karaktera koji su upisani u Salka i Derima što popravljaju ogradu, Suzanu i Refika koji u centru dočekuju dijete, bolesnu Zdenku sa kvržicom na preponi, Gretu iz Nizozemske, odražava jedno ukupno egzistencijalno stanje čovjeka, uopšte uzev.

Usputni događaji poput izlaska u šetnju, subotnjeg jutra ili, pak, bolničkog kreveta evociraju čitavu istoriju života i bolesti gdje nas se upoznaje i emotivno angažuje sa ljudskim sudbinama. Sjećanje napravi puni krug i priče se završavaju sadašnjim trenutkom, onim iz kojeg je i započelo obraćanje prošlosti. Izazivanje narativne empatije se u Sarićevim pričama odvija posredno, u odnosu između autora i čitatelja gdje je posve jasno kako pripovjedač svaki život koji opisuje promatra kao individualan i daje nam do znanja da su sva ispripovijedana iskustva u ovoj knjizi jednako značajna. Iako je samo prva priča, Istorija bolesti, ispisana u prvom licu koje samostalno pripovijeda, naklonost ka drugim ljudima čije sudbine u iseljeništvu čitamo kroz naraciju u trećem licu, nije ništa manje intenzivna u cjelokupnom čitalačkom iskustvu. Naša percepcija događaja povezana je sa percepcijom i pripovjedača i junaka svih priča, a kako su u knjizi opisani neki često usputni i savim obični susreti ili radnje, prepoznatljivi i toliko puta doživljeni, nije teško „uživjeti se“ i razumjeti „istorije bolesti“ Sarićevih likova.

Iseljeništvo – nepregledni univerzum ljudskog

Priče iz zbirke Isus na dovratku odlikuje eliptičnost i redukcija iskaza, sabijeno vrijeme uspomena i trenutne stvarnosti. U nekoliko redova i svega par rečenica dobijamo na uvid kontekst i egizstencijalnu situaciju iz koje lik progovara. Na primjer, u priči koja nosi naslov Sabah nakon „fejsbukovanja“ oko promijenjenog naziva škole i posljedica koje i dalje sa sobom nose identiteti i nacionalna pripadanja pročitaćemo i kratak ali nepogrešivo tačan osvrt na naš svijet i njegove iščašene tendencije.

„Kad je postavio taj komentar na fejs, nije očekivao puno reakcija. Još jedna škola, nekoć „krštena“ imenom narodnog heroja, promijenila ime. Okitilo je novim, nekog do juče anonimnog „književnika i intelektualca“, četrdeset i pete strijeljanog zbog saradnje s okupatorom. Možda nekoliko lajkova, poneki lukavi komentar. Ljudima je dosta politike. A oni koji se ne slažu, djeca novog doba, oni se neće ni javljati. Imaju oni svoje pričaonice i pljuvaonice, puna ih mrežal Takvi ni virtuelno ne izlaze među normalan svijet. – „A opet…Niti je ovo normalno vrijeme, niti više ima puno, po njegovim aršinima, normalnog svijeta. Sve poludjelo. Kao da dolazi novi veliki rat.“ (str. 35. – 36.)

Pokušaj rekonstituiranja identiteta u odsustvu doma i ambijentu posvemašnjeg otuđenja sa sobom nosi psihološke, socijalne i kulturne revizije, i on je nerijetko usmjeren na misao o domovini koju su ljudi iz ovih priča napustili. Zamišljene domovine koje opisuje Salman Rushdie naseljavaju misli Sarićevih junaka i onemogućavaju im da prevaziđu sukob između nostalgije i sadašnjosti. Neki su otišli spletom strašnih okolnosti, neki u potragu za boljim životom ali su, uz misli o svojoj domovini, ponijeli i onaj dio sebe koji ih nepogrešivo pozicionira i prepoznaje kao ljude (sa) Balkana.

Pripovijedanje epizoda iz njihovih života teče pravolinijski i prekida se u pravom trenutku (postignuće je znati kada stati). Na svega stotinjak stranica, Isus na dovratku je zbirka priča u kojoj je kondenzovano nekoliko sudbina izmještenih sa Balkana. Na njima čitamo ljubav i život na margini, ali i otpor prema Drugom, te mizoginiju maskiranu u ljubomoru. Apatridi su dospjeli na prostore u kojima ne vlada ništa manje terora i mržnje nego li je to bilo u domovini koju su napustili. Život porodice u dvadeset i prvom vijeku, u iseljeništvu ili na Balkanu, okupiran je humanističkim ponorom prema kojem nas vodi onaj vječiti malograđanin kojeg je u svojim dramama opisao Ödön von Horváth. U ovome se ogleda značaj Sarićeve knjige; on ne pokušava sakriti antiutopijske prakse drugih prostora niti opravdati „našeg čovjeka“.

Kao što Borjan, u priči Isus na dovratku, stoji na dovratku majčine sobe, u kući iz koje je davno otišao, pripovijedajući nam prije toga smrt oca i brata, te odlazak u Nizozemsku, tako i svi junaci Sarićevog ispripovijedanog univerzuma stoje na nekom pragu razmišljajući da li ga preći ili iskoračiti unazad. Smisao naslova ove zbirke i njegov simbolički potencijal počivaju na ideji praga, raspeća i oslobođenja izmještenih. Prekrivanje dovratka krvlju pashalnog jagnjeta iskupljuje sve ljude za koje se Isus žrtvovao i spašava ih od duhove smrti. Na isti način, Goran Sarić, autor i pripovjedač, svojim zapisima zauvijek čuva priče o ljudima izbjeglim sa jedne na drugu marginu, vodi ka besmrtnosti koja znači odbranu od zaborava.

Isus na dovratku je zbirka koja bilježi glasove onih koji su i danas skrajnuti od pogleda tobože velikog evropskog kosmopolitizma; balkanski čovjek koji raskida sa domom i zavičajem nije samo određen tom instancom svog identiteta i Sarić to ističe naglašavajući kako su svi ljudi, iseljenici sa ovih prostora, ipak i prije svega ispunjeni patnjama i pitanjima koje okupiraju svakog čovjeka na ovoj planeti.

Ova knjigapodsjeća na značaj ispisivanja iseljeničkih iskustava i doprinosi misiji prevazilaženja marginalizacije kojom su isuviše dugo bili obilježeni ovi ljudi. U pričama se ponovo uspostavlja zaboravljeno i preciznim iskazima, sa obiljem autentičnih detalja, opisuju se usudi izmještenih. Sarić svojom zbirkom ostavlja jedno literarno, umjetničko svjedočanstvo mikro-plana pojedinačnih života; balkanski boguzaleđima svijet se pružio Europom i sa sobom, osim ratnih i drugih trauma, poveo autentično sebstvo. Premda je ljudskost već duboko u bezdanu taštine, ova književnost njima u čast je sa svojom gorkom vedrinom ipak na strani života, sa svim njegovim sukobima i nesuglasjima.

(PEN Centar BiH, 29-3-2021)