Na jučerašnji dan (datum) umro je Joca, a na današnji – Dajo. Dva toliko različita, a prevažna čovjeka u mom životu.
Dajo (dajdža, ujak), punim imenom i nadimkom: Bjelić Bogdan Braco. Jednostavan, a silno topao i mudar čovjek. Dobričina. Po struci električar – zaposlio se vrlo mlad da, u porodici rano preminulog oca izdržava porodicu – mnogim, tada novim, kućama u Konjicu bez pare i dinara, za čašicu rakije i šaku meze, uveo struju. Bilo mu žao naplatit’ ljudima.
“Eee, moj Braco, ja s tobom nikad na zelenu granu!”, tobože bi ga grdila ujna, i ona svjesna da od tog “ruženja” nema nijakve fajde.
Dio rata proveli skupa, u njegovoj katabuji (podrumu), i tu sam ga još bolje upoznao, i počeo još više cijeniti.
Od mnogih njegovih lijepih, jednostavnih rečenica, pamtim ovu: “Od lijepog treba pravit samo ljepše. Nikako ružnije.”
Ko shvati dubinu i vrijednost ove naoko jednostavne misli, već je na putu spasenja. Ko je ne skonta – šta ćemo mu ja, i moj Dajo.
Ovu sam, njemu darovanu pjesmu, “ugradio” u knjigu “Tango aquarino”. Fotku na njenom omotu, na još jednom našem rastanku, snimila je moja sestra Goga. Na drugoj su, u nama insiderima vrlo karakterističnoj “ljetnoj” pozi sa Boračkog jezera, Ujna, Dajo i moj otac Jeremije.
Dajo
“‘Ajde, svrati na jednu”, doziva,
Sa dna avlije, dok žurim niz basamake,
U zadnju kupovinu,
Pred sutrašnji odlazak.
“Ne mogu sad, Dajo,
Kasnije!”
(A hoće li doći, i kada, to: kasnije?)
U dnu avlije,
Ispod šljivinog hlada,
iza vrućina ogrnut debelim džemperom.
Skoro osamdeseta.
Moždani udar,
I slaba cirkulacija,
Kažu hećimi.
(Od njegove majke, a moje bake,
Kojoj i život, nedonošče, uvelike dugujem,
Pamtim te, maticom vremena nabijene riječi:
Basamaci, hećim, avlija, karpuza, pipun…
I, kad ih, k’o sad, pažljivo iz usta prospem,
kao da cijela ulica,
Moje vrelo jaje,
Na bakinu zetu bez filtera,
Najednom,
Zamiriši.)
Dajine krupne oči,
Ranije vazdan za šegu,
Šalu,
Šejtanluk
Spremne,
Sad kao da na svijet
S djetinjim čuđenjem motre,
Kao prvi put u dobro, i u zlo
Ovog da časa
Gledaju.
Časna starina,
Što se u ratu, od granate, ni od PAM-a
Nijednom nije štrecnuo
(dok mi, ostali, k’o zečevi na svaki šušanj skakasmo!),
Sad samo vječito sjedi,
Rješava križaljke
I čeka tačnu uru, podnevni party,
Kad će s ujnom, i mojom majkom,
Uz mezu,
I čokalj konjaka,
Šutke da zuri
U vječno bijelu kapu
Prenjovu.
I kad se, k’o nekad,
A sve rjeđe,
Svi pod njegovom krošnjom skupimo:
odrasli, djeca, unuci, praunuci, cuke i mace,
I pokoja guja
Pod kamenom,
On i tad šuti,
I puši,
Uz blagi osmijeh,
Koji kao da sve nam dopušta.
Ili se,
Ko zna,
Od svega,
Od sviju nas,
U miru djetinjem,
Zauvijek
Oprašta?
Goran Sarić, “Ruka iz krasnog Niotkud”
