Isus na dovratku
Pobratimu, za B. G.
Prispavalo mu se već nakon dvadesetak minuta. Pola četiri. Žena i djeca uvijek govore da ne moraju tako rano kretati, jer će ih u Njemačkoj svakako čekati kolone i zastoji. Džaba. Tvrdoglav, želio je da što prije dobar dio te velike zemlje prođe. Ako ne baš do zore, onda barem do podneva. A u krevet nikad nije išao prije ponoći. Mogao je on leći i ranije, ali kakva korist, kad neće san na oči?
I evo ga sad, za volanom. Zijeva k’o riba! Zaboli ga vilica, a još ni do Frankfurta! Kroz Njemačku im starom Jettom, bez previše gužvi i radova na putu, treba osam sati vožnje. Pa onda tri i po, četiri kroz Austriju. Pa sat i po, dva kroz Sloveniju. (Tamo su, srećom, lani završili zadnju dionicu autoputa, pa više ne mora kroz sva ona seoca ka granici s Hrvatskom.)
Predzadnja dionica, preko Zagreba do Gradiške, trebala bi, po logici stvari, biti najlakša. Široko i ravno k’o tepsija. Ali nije. Tada su vozači već jako umorni, a žele da se što prije dočepaju domova. Tada se najlakše griješi, a to su skupe greške. Srećom, Borjan je toga bio svjestan, pa je na tom dijelu vozio opreznije. Čim bi ušli u Hrvatsku, svrnuo bi do prve pumpe, naručio kolu i dupli espresso, i protegao noge. Ovdje bar znaju šta je espresso!
Pustio bi muziku, da ga razbudi, ali neće da budi djecu. A žena, tu, kraj njega… Šuti k’o riba. Kunja.
Nego, brine ga to dolje, u Banja Luci. Čini mu se da, otkad su prodali stan u Zenici i preselili u grad na Vrbasu, majci nikad nije bilo lošije. Nekako je još i išlo dok je stari bio živ. Iako se nisu baš najbolje slagali, tek kad je stari umro vidjela je koliko je, zapravo, ovisna o njemu. Izgubila volju i apetit, najveći dio dana provodeći u krevetu. Opet je počela sve da zaboravlja. Kad bi je vikendom nazvao – uvijek nedjeljom, oko deset ujutro – sve češće bi prvo upitala: “Jesi li to ti, sine Milane?” Naježio bi se. “Ne majko, Borjan je. Zovem iz Holandije. Znaš valjda da Milana više nema? Borjan, mama.”
Plašio se da opet skroz ne izgubi kontakt sa realnošću. Donedavno ga je tješila pomisao da nije baš cijeli dan sama u kući. Još prošlog septembra, prije povratka u Holandiju, preko prijatelja je iznajmio pouzdanu ženu da je svaki dan obiđe. Popriča s njom, malo počisti kuću, skuha joj supicu ili kakvo jednostavno jelo, ako vidi da se starici ne ustaje iz kreveta. Nije bila jeftina – i on se ovdje bori, ustaje u cik zore i odlazi na bauštel – ali morao je. Ako neće on, ko će? Samo od penzije stara možda ne bi baš gladovala, ali bi za sve drugo ostajala kratka.
To ga je činilo mirnim, sve dok preko jednog prijatelja nije saznao da je rodica sa stanom u Varešu toj ženi dala otkaz! Rekla joj da ne treba više dolazit’, da će ona pazit’ na “baku”. I uvalila tu, u potleušicu s tri sobe, kuhunjicom i kupatilom, sina. Vječitog studenta. Da je, kao, on pazi. Dok i ona, za par mjeseci, ne dođe. “Jer je stanje u Varešu neizdrživo”. A dotle će, kao da joj je ćaćevina, onu preostalu slobodnu sobu nekome iznajmiti. “Da baki bude finansijski malo komotnije”, rekla mu je, kad ju je nazvao. Zamalo je razbio slušalicu!
Dobro ju je poznavao, tu rodicu. Sve najbolje zna, ne zatvara usta, a zasukati rukave – ni slučajno. Za dvije godine otkako je stara sama nije joj dvaput otvorila vrata. Sahranila muža, spanđala se s nekim propalitetom, domalo i to raskinula, pa se sad, kao, posvetila sinu. A mali isti ona. Slabo uči, a puca na visoko. Zna sve o autima, skupoj odjeći i ajfonima, sanja o velikim parama, a ni da mrdne. I sad se fino uvalio kod tetke, na koštu i spavanje!
To ima samo kod nas, mislio je, čvrsto stežući volan i zureći u isprekidanu bijelu traku na sredini autoputa. Kratkovid, naprezao oči, vožnja po mraku mu nije bila najmiliji hobi. Smetali mu farovi iz suprotnog pravca.
Ipak je tiho uključio radio. Najradije bi potražio nešto da ga protrese, ali nema veze. Frankfurer Buchmesse već je iza leđa.
Dok je brat još bio živ, majka se potpuno i, činilo se, definitivno izgubila u nekom njenom duhovnom metežu. Do tada smjerna, tiha domaćica, sasvim podređena mužu, počela se naglo mijenjati. Vikati na čovjeka, odbijati njegove naredbe, zanemarivati kućne poslove… Kuhala bi samo kad joj se ćefne i, što nikad nije, svađala se sa svijetom. Jednom skoro potukla s kasirkom u samoposluzi, kad ju je ova upozorila da “ne premeće robu i ruši stvari sa polica.”
Samo prema Milanu je ostala ista. U razgovoru s njim svega bi se najednom prisjetila. Borjan je čak ponekad sumnjao da tu nisu skroz čista posla.
Stari je isprva pokušavao da je dozove pameti. Prijetio, galamio, molio i kumio, ali ništa. Jednom je pošao da joj opali šamar, ali se stara vješto sagela, udarila ga glavom u trbuh, i pobjegla na ulicu. Ovaj je, jedva hvatajući zrak, istrčao za njom, a onda stao kao ukopan: šta će ljudi misliti?
Od tada je više nije ni pipnuo. Pustio je da stvari idu svojim tokom.
Pamet joj se vratila nekoliko mjeseci nakon Milanove smrti. Kao da je izašla iz duboke jame, opet tiha i mirna. I sve je opet znala. Ljubazno smješkala komšijama. Smjesta bi prepoznavala njegov glas. Ljeti mazila unučice. Uzela metlu i kuhaču i vratila se kućnim poslovima. Samo je prema mužu ostala nepametna. Nije ga, doduše, više psovala i galamila, ali mu se obraćala samo kad je morala. I preselila se u drugi krevet. Zauvijek.
***
Put je prošao fino, osim što su im između Linza i Graza od vrućine popucala unutrašnja vlakna na prednjoj lijevoj gumi, pa se auto počelo tresti i ritati kao pobješnjelo june. Pošto je jetta bila natovarena do čoka – ko će sad to sve vaditi i istovarati?! – pozvali su pomoć na putu. Specijalna dizalica, i stvar riješena za tili čas.
Čak ih ovoga puta, na njihovoj granici, nisu gnjavili ni Slovenci. Doduše, čim vidi naše ime, graničar ni dobar dan, ni doviđenja, ali su mogli odmah da nastave put. Dozlogrdilo i njemu, valjda, na ovolikoj žèzi.
***
Hvata se mračak kad ulaze u Republiku Srpsku. Visoka trava, pusta polja i pašnjaci, krnjaci razorenih kuća. Table sa nazivima mjesta dopola išarane sprejevima. Na ulazu u veći grad, upozorenje na asvaltu: ШКОЛА. Samo to. Kako da strani turisti, pomisli, znaju da je tu, blizu, škola? dumao je, osjećajući se sve više kao stranac.
***
Pred kućicom muk. Nigdje nikoga. Jedva je utjerao auto na uski prolaz između šiblja. Sve zaraslo i ižđikalo. Još prije nekoliko godina je navaljivao na oca da sve raskrče i urede parkiralište, ali ovaj je to, bog te pita zbog čega, uporno odbijao. A od njegove smrti Borjan naprosto nije imao vremena da to sam odradi. U onih nekoliko sedmica odmora bili su uvijek razapeti između Vareša i Banjaluke, između njegove majke i ženinih roditelja,. Ponekad bi krišom odahnuo kad bi sjeli u auto da se vrate kući, na sjever.
Izlazeći iz auta, zape za korijen. Krvavo opsova, umoran k’o pas, željan rakije, meze i, post festum, gemišta.
“Mora da nije čula auto,” reče ženi i djeci, koji su ga zbunjeno čekali kod vrata. Baka bi obično izgegala da ih dočeka.
Pozvonio je. Pokucao. Ništa. Oprezno pritisnu kvaku i vrata se uz škripu otvoriše. Mrak. Gvirnu u prvu sobu. Nikog. Navučene zavjese, miris jeftinog parfema. Neraspremljen krevet, na stolici gomila odjeće s crvenim grudnjakom na vrhu.
U drugoj sobi rodičin sin sjedi na krevetu, puši i sluša muziku. Slušalice na ušima. Kad ga je ugledao, ustade, i mlako se rukova s njim.
“Gdje mi je mati,” upita Borjan.
“Eno je u njenoj sobi. Drijema.” I opet sjede na krevet, kao da se svaki dan viđaju.
Borjan izađe i krenu ka spavaćoj sobi. Oprezno odškrinu, pa onda širom raskrili vrata. Majka mirno spava, s rukama prekrštenim na grudima.
A znala je da dolazimo.
Stoji tako, zakovan, na njenom dovratku.
Polako se okrenu, i pođe ka izlazu. U prolazu, vidje kako mladić zamišljeno gleda kroz prozor. Zasvrbi ga dlan. Da mu opali šamarčinu, i mršne ga napolje? Ali se suzdrža. Ništa ovo više nije njegovo.
Valja im, u ovo doba, tražiti prenoćište.
Goran Sarić, “Isus na dovratku”, priče, Buybook, Sarajevo, 2021.
