Iščitavajući novu knjigu Envera Kazaza „Neko drugi“ naletjeh na pjesmu „Idealna cjelina“. Ona me je odmah podsjetila na jednu pjesmu sa istim motivom iz knjige mojih izabranih stihova „Ikar, u nebo zaljubljena kokoš“. (Ovdje je, doduše, dajem u dosta, ali ne suštinski, izmijenjenom obliku.) Uporedite ih, pa sami ocijenite imaju li dodirnih tačaka:

 

 

Idealna cjelina

 

Smrt nije tajna

 

Kruži jezikom

Kao virus

Dok ne zarazi misao

Pa je tegliš

Njen si svakodnevni nosač

 

I što je teža

Svjesniji si svojih ruku

I riječi koje se slivaju

U srok

 

Osmatrate se

Ti i tvoja smrt

Sve dok jedno drugo

Ne prožmete

Od dna do vrha sebe

 

Idealna ste cjelina

Izvan vremena

U njoj ti si ništa

A ona u njemu sve

 

Enver Kazaz, „Neko drugi“

 

 

Ja i Ona

 

Ne kontamo se,

ja i moja smrt.

 

Znalo se, tako, desiti

da o dragom,

otišlom čovjeku,

napišem pjesmu, pa da se poslije,

nad tim epitafom,

u samštini,

izistinski raspizdim.

 

Ne bi to vele potrajalo –

tek bljesak čelika

na Njenom kositru.

 

Ali je vraški boljelo.

 

Glédimo se tako,

skoro svaki dan:

Ona i ja.

 

Ona mene drsko,

u lišce mi od straha problijedjelo –

a ja nju iskosa,

ispodoka.

 

K ‘o pas što bijesno laje,

a, već star i krezub,

ne zna da ujeda.

 

(Goran Sarić, “Ikar, u nebo zaljubljena kokoš”)