Kader i moja majka
S prozom holandskog pisca iranskih korijena Kader Abdolaha sam se upoznao zahvaljujući prijateljici, Armenki iz Teherana. Poznajem je još od sredine devedesetih i našeg zajedničkog boravka u azil-centru u Arnhemu. Nakon objavljivanja mog prvog prijevoda s holandskog jezika – romana za djecu Pluk, dječak iz Solitera od Annie M. G. Schmidt – tragao sam za novim izazovom. Morala je to opet biti knjiga koja će stilom, ali i temom privući našeg čitaoca. Pomenuta prijateljica mi je u jednom razgovoru preporučila Kaderovo prvo djelo napisano na holandskom jeziku. Bio je to njegov kratki roman Putovanje praznih flaša.
I doista, nakon što sam ga pročitao, odmah mi je bilo jasno: to je to! Putovanje praznih flaša je bilo upravo ono što sam tražio. Tegobni proces prilagođavanja izbjeglice iz daleke zemlje na uslove života u novoj sredini – nisu li kroz isti “žrvanj života” krajem devedesetih prolazile na stotine hiljada izbjeglica iz bivše Juge, rasute po cijelom svijetu? Osim toga, ta tema će biti zanimljiva ne samo njima nego i njihovim srodnicima u domovini. A to je već potencijalno široka čitalačka publika.
Bilo je još prednosti. Roman je pisan lako i “tečno”, s relativno malim brojem riječi i jednostavnim sintaksičkim konstrukcijama. (No, kasnije se ispostavilo da su upravo Kaderove kratke, direktne rečenice pravi izazov za prevodioca. Prevedene doslovno, one bi u novom jezičkom “ruhu” izgledale nekako šture i rogobatne. Trebalo ih je, dakle, ipak malo dotjerati, ne odlazeći, naravno, daleko od originala.)
I trud se isplatio. Roman je odmah nakon objavljivanja dobio nekoliko izuzetno povoljnih recenzija. I intervju koji sam s Kaderom ovdje u Holandiji napravio za sedmični list “Dani” izazvao je puno interesovanja. Činilo se da se Sarajevo upoznalo s još jednim značajnim stranim piscem.
Budući je Kader do tad bio potpuno nepoznat u Bosni i Hercegovini, za Putovanje praznih flaša sam morao sâm tražiti izdavača. U tome mi je mnogo pomogao pjesnik Željko Grahovac. On je u Zenici za moj prijevod zainteresovao Muamera Spahića iz Izdavačke kuće “Vrijeme”.
Kasnije nisam više imao takvih problema. Sve ostale moje prijevode Kadera – njih sedam na broju – objavio je sarajevski Buybook. To je, za naše prilike, veliki izdavač. Osim u glavnom gradu BiH, Buybook ima sjedište i u Zagrebu, a svojim izdanjima dospjeva i do boljih knjižara na cijelom B/S/H jezičkom području.
Naću pretjerati ako kažem da su sva Kaderova djela lijepo primljena u mojoj domovini. Neka su čak doživjela i više izdanja, što je, u vremenu velikog pada interesovanja za knjigu i štampane medije, rezervisano samo za najčitanije autore. Uz Putovanje praznih flaša, na posebno dobar prijem su naišli Kaderovi romani Kuća imama, Klinasto pismo i Poslanik.
(Meni lično je Kader najbolji kad iz perspektive običnog, “malog” čovjeka govori o nemilosrdnom žrvnju totalitaristričkih režima i ideologija. Osim u Kući imama i Klinastom pismu, toga imate i u izvanrednoj knjizi priča Sokolovi i nekim drugim njegovim djelima, Nešto manje je, barem po meni, uspješan kad se, kao primjerice u Kralju, uhvati u koštac sa tzv. “velikim istorijskim temama”.)
Oko gore navedenog djela, romansirane biografije Poslanika Muhameda, u našoj se zemlji 2010. godine digla kratkotrajna, ali bučna halabuka. I to kako protiv pisca, tako i protiv izdavača, pa čak i prevodioca ove knjige. Većinom anonimni pošiljaoci mejlovima su zasipali reakciju izdavača, tvrdeći kako priča nije sasvim vjerodostojna i da niko ne smije dirati u sveti Njegov lik i djelo. Stvari su otišle toliko daleko da su urednik izdavačke kuće i neki članovi redakcije morali zatražiti policijsku zaštitu.
Iskreno, bilo me je malo stid. Takvih reakcija nije bilo ni u jednoj drugoj zemlji u kojoj je objavljen ovaj roman. Stvar je još apsurdnija ako kažemo da je Kader Abdolah ovu toplu i jednostavnu, na povijesnim činjenicama zasnovanu priču napisao upravo stoga da bi islam i Poslanika približio zapadnjačkom čitaocu, nerijetko punom predrasuda kad je ova velika religija u pitanju.
Pošto se u toj knjizi nalazi i relativno mnogo citata iz Kur’ana, Poslanik je za mene, bar kad su Kaderove knjige u pitanju, bio najveći prevodilački izazov. Riješio sam ga tako što sam se, kad su u pitanju sure, koristio kod nas pouzdanim prevodom Kur’ana Besima Korkute. Za teža teološka pitanja sam se konsultovao s znalcima u toj oblasti. Izgleda da nije tako loše ispalo. I danas mi je žao što ovo Kaderovo djelo – pisano sa najboljim namjerama i začas razgrabljeno – u Bosni i Hercegovini nije doživjelo barem još jedno izdanje.
Bilo kako bilo, prašina oko Poslanika se brzo slegla. Kader je već na predstavljanju svog slijedećeg djela opet bio drag gost Sarajeva.
No, odlazio je on i u druge krajeve naše zemlje. Tako je nekoliko dana boravio i u mom rodnom Konjicu i na Boračkom jezeru. Meni lično je na neki čudan način važna piščeva posjeta mojoj majci. Mada tu, sticajem okolnosti, nisam bio prisutan, do detalja znam šta i kako se tada dešavalo.
Kad se popeo uz strme stepenice, moja majka je Kadera sačekala na prvoj, velikoj terasi. Tu su se zagrlili i dugo ostali tako, nepomični. Ona je, naravno, već bila pročitala Putovanje praznih flaša. Iz te ju je knjige posebno dirnula epizoda s posjetom njegove, Kaderove majke Holandiji. Vjerovatno ju je ta epizoda podsjetila na njene posjete nama, njenoj djeci u Zemlji Lala i Kanala. A Kadera je ona, kako mi je kasnije sâm pričao, neobično podsjetila na njegovu mati. Tronut je bio i nešto docnije, kad je ušao u moju “momačku” sobu, prepunu knjiga, slika i ploča. I tu je, veli, vidio kopiju svog “gnijezda” u iranskom domu. A tek kad je virnuo kroz prozor i ugledao vrhove okolnih brda, od kojih neki bjehu prekriveni vječitim snijegom! Iako nepušač – Kader i dan-danas trči nekoliko puta sedmično po desetak kilometara – zamolio je moju Nataliju, okorjelu pušačicu, da mu dâ jednu cigaretu i otišao na drugu, malu terasu, da šutke gleda Prenj i na miru jednu “prikuri”.
Na rastanku mu je mati dala vunene čarape. Poslije izvjesnog vremena nazvao me je i zamolio da mu pošalje još jedne. One prve su ga, veli, “spasile” od studeni.
(Treba znati da za Irance, kao i za većinu naših ljudi, vrijedi staro pravilo: čizma glavu čuva, a šubara kvari. Dočim, Holanđani dobar dio godine, pa i za prohladnog vremena, obično hodaju bosi, to jest bez čarapa. Tako nije rijedak slučaj da na ulici ugledate dobro “ubunđenog” muškarca ili ženu, ali s papučama na bosim nogama!)
Nego, ovo s Kaderom i mojom majkom – ovaj “klik” na prvi pogled – zapravo nije ništa čudno. U svijetu poznat i priznat, Kader se od bijega pred klerikalistima nikad nije vraćao u Iran. Nijedno njegovo djelo nije prevedeno na njegov maternji jezik, farsi. Ima li veće frustracije za čovjeka koji je čitav svoj zreli život posvetio književnosti?
Zato mu je posebno važna posljednja, prije par sedmica i kod nas objavljena knjiga, autobiografski roman Zavjesa. Radi se o susretu s majkom i sestrom na neutralnom terenu, u Saudijskoj Arabiji. Majka već stara i načeta demencijom, sestra “fura” neke svoje snove, a pisac/glavni lik gleda preko mora, ka rodnoj grudi, i “ubi” se da im u svemu ugodi. To rezultira čitavim nizom čudnih, tragikomičnih situacija i dirljivim raspletom. Ova knjiga svakako zauzima posebno mjesto u njegovom bogatom književnom opusu. Mišljenja sam da bi je svaki ljubitelj Kaderove proze trebao pročitati.
Goran Sarić
Ovaj tekst će, u nešto prerađenom obliku, na holandskom jeziku biti uskoro objavljen u belgijskom časopisu Filter, izdanju koje se bavi prevodiocima i prevođenjem:
https://www.tijdschrift-filter.nl/webfilter/dossier.aspx
