
Kad sam mu prije nekoliko dana putem mejla čestitao na novoj knjizi i upitao ga kako su njegovi, Kader mi je ekspresno odgovorio. Zahvalio se i rekao otprilike ovako: „Znaš, ti si imao sreće sa tvojom majkom. Rekao bih da je umrla na vrijeme. Moja mati je ove godine napunila sto (100!, prim. GS) godina i svakoga dana se molim da joj što brže dođe bezbolan kraj.“
Odmah se sjetih dvije recentne, od desetak drugih njegovih knjiga koje sam preveo: romana „Zavjesa“ i „Prije nego što bude kasno“. U prvom se radi o fiktivnom susretu pisca s majkom i sestrom u Dubaiju, a u drugom o, isto tako fiktivnom, piščevom povratku u zavičaj nakon puno godina odsustva i, opet, susretu s majkom. U „Zavjesi“ je majka već jako stara i slaba, a u drugom joj je demencija dobrano uznapredovala.
Možda je Kader onom primjedbom o mojoj majci – s kojom se jednom sreo u našoj porodičnoj kući u Konjicu – možda je, velim, mislio na tu vrstu bolesti?

Vratimo se mojoj čestitci. Kaderu je nedavno izišao novi roman, romansirana biografija „Isus“. To me je opet podsjetilo na nešto zajedničko iz naše prošlosti. Naime, prije petnaestak godina sam preveo njegovu knjigu „Poslanik“, takođe romansiranu biografiju, ali o Poslaniku Muhamedu. Ta knjiga je tada, kao nigdje drugdje u svijetu – a prevedena je na više jezika – podigla puno prašine. Na mig nekog vjerskog glavešine iz Sarajeva izdavaču su tada stigle gomile uvredljivih, prijetećih, velikim dijelom polupismenih mejlova: da kako se neko uopšte usudi pisati o Poslaniku?! Pa još roman, fikciju?! Urednici su tada jedno vrijeme bili pod policijskom zaštitom, a prvo izdanje je razgrabljeno.
Drugo nikada nije objavljeno.
Elem, kao pravi graditelj mostova, Kader Abdolah se sada odvažio da napiše knjigu o drugom velikom liku iz (ne samo) oblasti religije. Još je nisam čitao, pa vam o njenim kvalitetima ništa ne mogu kazati. Ali, ovih dana sam pročitao Kaderov intervju u povodu izlaska te knjige, i to u uglednom dnevnom listu „Trouw“. Pročitao, preveo i, sa piščevim dopuštenjem, objavio ovdje, u mojoj „digitalnoj kući“. Prijatno vam građenje mostova!
Kader Abdolah : „Isus je najljepši čovjek koga je život ikada stvorio!“
U ulici u kojoj živi Kader Abdolah u toku je renovacija. Radnici moraju čak ući i u njegovu radnu sobu, pa se razgovor seli u njegov omiljeni kafić u centru grada Delfta. To je stari kafić u kome muškarci sjede za barom zureći u svoje polulitarske krigle piva a američki turisti glasno pričaju.
Za stolićem jedva da ima mjesta za dvoje, ali Abdolahu (71) je ovo zgodno mjesto da pričamo o njegovoj najnovijoj knjizi „Isus“.
To ššo objavljuje novu njigu nije nikakva novost, on to zadnjih gotina skoro redovno radi. Ali ovo je nešto drugo, smatra on. Jer je na njoj – katkad usporenim tempom – radio punih deset godina, a glavni lik je zaista poseban. „Najljepši čovjek koga je život ikada stvorio.“

Oprost i pokajanje
Abdolahu je Isus poznat iz njegove iransko-islamske kulture i tradicija. Kad je dospio u Holandiju postepeno je upoznavao drugačijeg Isusa, ali i sebe samoga. „Izrastao sam preko svojih granica, učio da praštam, i kajao se zbog načina na koji sam u Iranu postupao sa hrišćanima.“
O tome više kasnije.
Postoji jako mnogo Isusovih biografija. Šta im Abdolah može dodati? Smije se na ovo pitanje. „Ja Isusa gledam drugim očima. Očima prognanika.“
Pisac je u Iranu bio aktivni član ljevičarske partije. Kad je na vlast došao Ajatolah Homeini, za Abdolaha je situacija postala vrlo opasna. Zbog toga je 1985. morao pobjeći; od tada se više nikada nije vraćao u svoju zemlju.
Nemogućnost puštanja
„U toku istraživanja sam otkrio nešto čega se više nisam mogao osloboditi,“ priča Abdolah, naglasivši snagu svojih riječi lupanjem dlana o sto. „Najednom sam u Bibliji naišao na nešto što mi je vrlo dobro poznato: progonstvo.“
Abdolah misli na vavilonsko progonstvo; u šestom vijeku prije Hrista veliki dio jevrejske elite je deportovan u Vavilon; hram u Jerusalemu, njihovo religiozno središte, bješe razoren i vrlo daleko. Usljed toga je u Vavilonu nastala veća usredsređenost na religiozne spise i skupove u sinagogama. I, važno za Abdolahovo istraživanje: u Vavilonu su napisani tekstovi o čežnji i vjeri u mesiju koji će jevrejski narod u budućnosti vratiti kući, i obnoviti hram.
Stara persijska književnost, uz koju je Abdolah rastao, podrobno opisuje kako je kralj Kir Veliki godine 538. prije Hrista osvojio Vavilon i jevreje „protjerao kući. On je ponos nas Persijanaca“.
„Ali nikad dotad nisam čuo jevrejsku stranu priče, s junacima poput Ezre i Danijela. Otvorile su mi se oči. Oni su bili iščupani iz korijena, baš kao i ja. Ovo otkriće me je usrećilo i učinilo znatiželjnim.“
Iako je Abdolah već decenijama daleko od kuće, još uvijek teško podnosi „iščupanost iz korijena“. „Imam ogroman osjećaj krivice. Nisam bio uz oca kad je umro, moji drugovi su pogubljeni… A ja ovdje sjedim.“
Pisanjem prigušuje osjećaj krivice. Ali pisanje knjige više nije dovoljno. Ovoga sam puta, dakle, morao uraditi nešto stvarno dobro.“
„Moraš pisati o Isusu“
Zametak knjige o Isusu posijan je prije dvadesetak godina. Nakon jednog čitanja iz njegove knjige ‘Poslanik“, o Poslaniku Muhamedu, jedna žena mu dade neku debelu knjigu. Biblija, verifikovani prevod. „Pročitaj ovo, Kader!“ rekla je. „Moraš napisati knjigu i o Isusu.“
Onomad je pomislio da je to nemoguć zadatak. Pa ipak mu je taj poziv ostao u svijesti. On piše: „Jednog dana sam očito bio spreman. Izvadih taj prevod iz ormara, s njega otpuhah prašinu, stavih knjigu na radni sto i sjedoh. I počeh da čitam. Bilo je to uzbudljivo putovanje. Pođi s nama, putniče.“
„Šta je Isus za tebe?“
S vidljivim poletom i poetski, pisac opisuje njegovo putovanje. Katkad zastane i zuri napolje. Ispije gutljaj čaja od đumbira. U pozadini svira Careless Whisper od Džordž Majkla (George Michael).
Abdolahovo putovanje je puno ličnih priča, isprepletenih s otkrićima iz jevrejske istorije, pričama o Isusu i hrišćanstvom.
„Osnovno pitanje je uvijek: ‘Šta je za tebe Isus?’ dodaje Abdolah. „To je važno pitanje, jer su u Holandiji svi hrišćani.“
Činjenica da više od pola Holanđana nisu religiozni nije bitna. „Oni su hrišćani; ateizam je samo etiketa. Zbog njihove krvi, njihovih korijena, njihovih predaka svi su oni hrišćani, a ta se tradicija ne može tek tako prebrisati.“
A šta je Isus za samog Kadera, to pisac ne otkriva lako. Odrastao je u strogoj islamskoj porodici, ali se davno odrekao vjere. Na pitanje kako vidi Isusa – kao sina Božijeg ili kao čovjeka – odlučno odgovara: „To nije moja stvar.“
Isus nije imao strategiju

„Isusova misija je jedinstvena,“ smatra pisac. „On se usudio korigovati Mojsijevu poruku. Prema Isusu je Bog svačiji, pa dakle i moj.“
Isus je imao samo jedan problem, tvrdi pisac: „Nije imao strategiju.“ Njegova poruka o Bogu punom ljubavi za sve ljude je žestoko razljutila jevrejsku elitu. „Nije razmišljao o tome kako da tu poruku provede u praksi. I tada je ubijen. Tu se zaustavio Isus kao krasno ljudsko biće.“
Isus je morao birati za sebe jer je znao da će biti razapet, kaže Abdolah. „Dok sam bio u Iranu, kao politički aktivista, znao sam da bih mogao biti uhapšen i ubijen. I Isus je to znao, ali on nije mislio na sebe.“
To je religija, zato to prihvatamo
Onaj ko želi čitati o Isusu, počinje od četiri biblijske biografije, jevanđelja. Abdolah: „Prvo mi se nisu svidjela, književno su neinteresantna. Osim onog o Jovanu, on je pravi pisac.“
Sve dok se nije još više zadubio, počev od najstarijeg jevanđelja, onog o Marku. „Marko piše: ‘Čuo sam.’ On, znači, nije bio tu. A opisuje čuda, stvari koje se sa sadašnje tačke gledišta uopšte nisu mogle desiti, kao što je Lazarovo uskrsnuće. Ali da, to je religija, pa zato to prihvatamo.“
To se Abdolahu svidjelo. „Ja sam pisac. I odjednom Marka vidim kao kolegu.„ Marko i njegove „kolege“ su nekoliko decenija nakon njegove smrti „uobličili“ Isusa tako što su mu pripisali čuda i druge „fikcije“. Pavle, „arhitekta nove vjere“, je istovremeno Isusovoj poruci podario strategiju, naučio je Abdolah u toku svog istraživanja.
Kader, nadalje, pravi poređenje sa Emilijanom Zapatom, meksičkim revokucionarnim herojem. „I njega su, kao onomad Isusa, izdali i ubili. Ali ljudi nisu željeli da gube nadu, pa su se okrenuli mašti i šaptali: „On nije mrtav. Vidjeli smo ga u zoru na brdima.“
Pokora
U toku pisanja Abdolaha je frustrirala činjenica da se tek tada upoznao sa tvorcima Novog testamenta. Njegovi „stari persijski majstori, književni junaci uz čije je tekstove rastao, dali su mu „tek pola istine“ smatra on. „Isus je za njih bio važan, Poslanik, ali nikad nisu imenovali ljude preko kojih znamo njegovu priču.
Zato je ova priča neka vrsta pokajanja u pokušaju da ispravi iskrivljenja njegovih predaka.
Ali to je još više njegova lična pokora. „U Iranu nismo imali dodira s hrišćanima. Zašto nam je to bilo zabranjeno, uvijek sam se pitao. Sad znam u čemu je bio problem.“ To nije bilo zato što hrišćani jedu svinjsko meso, piju alkohol i ne sunete svoje sinove.
„Vidi, muslimani se Bogu mole pet puta na dan.“ objašnjava Kader, „i pritom često naglas uče Suru Iskrenosti:
‘Alah je jedan,
Nije rodio i rođen nije.’
Za hrišćane Isus je Sin Božiji, pa je u mom okruženju bilo neprihvatljivo da pobožni muslimani s njima dođu u dodir. Ovom knjigom se ja izvinjavam hrišćanima.“
„Ja sam navodno uspio“
Elokventni pisac razmišlja o sopstvenim riječima. Ova je knjiga zapravo čak više izvinjenje sebi samome: „Od Isusa sam naučio da sebi opraštam. Jer me boli. Bol što sam napustio moju zemlju. Boli što, otkad sam ovdje u Holandiji, nisam ni riječ napisao na lijepom persijskom jeziku. Navodno sam uspio, ali praznina ostaje.“
On se ne može osjećati sretnim što sjedi ovdje, bezbjedan i nepovrijeđen. „Uvijek je veći taj osjećaj krivice. Ali praštanje samome sebi pomaže. Ne kažem da čini čuda, ali pomaže.“
Tiemen Bosma, dnevni list Trouw, novembar 2026.
s holandskog preveo: Goran Sarić (intervju objavljujemo uz dozvolu autora knjige)
Kader Abdolah (1954) je svjetski poznati persijsko-holandski pisac. Kao član ljevičarske političke organizacije je zbog represije Homeinijevog režima 1988. godine izbjegao u Holandiju. Od tada piše i objavljuje na holandskom jeziku. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike. I kod nas je prevedeno pregršt njegovih naslova: „Duga plovidba praznih flaša“, „Klinasto pismo“, „Kuća imama“, „Prije nego što bude kasno“…
Živi i radi u gradiću Delftu, Holandija.