Govno
“Tik-tik , tik-tik , tik-tik ” , zavodljiv ritam potpetica. I mada ih prije rata nikad nije obula, sad joj je, u svom ovom belaju i frtutmi, baš to zbog nečega postalo neopisivo važno. Do bijesa su je dovodili izvještaji bjelosvjetskih piskarala koji do juče nisu, maltene, ni znali gdje je Sarajevo, a danas satima, s kamerama u rukama, vrebaju rijetke kone, umotane. Ili, na snajperskim alejama, kakav spektakularan shot, sudar letećih kondoma.
Žurila je. Jutros joj se nije dalo svraćati u zbornicu. Još tri dana do početka nastave. Posla preko guše, a još su se i ovi iz Uprave danas najavili : provjerili bi, kažu , stanje u biblioteci.
Osim toga, već je bila sita strašnih priča. Toliki su već ljudi izginuli, ili su otišli u sigurnije krajeve što je, po njenom, skoro isto. U stvari, njih – zbog odlaska među svoje zvala ih je svojarima – je već preboljela.
Lijepi Dostojevski , sjeti se slavnog malograđanina. I on se liječio teškim fizičkim radom. Znoj je najbolji lijek protiv turobnica, stotinu se je puta u to uvjerila.
Iako se biblioteka nalazila gore, na spratu, u zbog granata opasnom prostoru, s olakšanjem bi , otkako su počeli radovi na obnovi školske zgrade, izlazila iz podruma i preko raskršća žurnim koracima dolazila do radnog mjesta. Sve je bolje od neprestanog dreždanja u mraku, napetog iščekivanja narednog “karambola”… Tek to bilo početak pristajanja na poraz .
” Uuups “, pokliznu se na vlažnom parketu u trenu kad je sklapala kišobran. “Izem ti otmjenost “, opsova, trljajući zglob. “Bolje pazi kako ideš”, promrmlja, osvrćući se, u strahu da je neko ne čuje.
Na međuspratu, s desne strane, iz pravca zbornice, čuli su se teški udarci čekićem, uzvici, provale smijeha. Ali, u dugačkom, mračnom hodniku, u čijoj su dubini ponegdje svjetlucale barice (tragovi od prokišnjavanja), ni žive duše. Brzo prošparta, čvrsto se držeći za rukohvat.
Po ubrzanom disanju osjetila je koliko je oslabila za godinu i po dana rata. Gdje su sad partije tenisa, vikendom, na koje ju je Zdravko uporno vodio, govoreći i njoj i djeci kako se bez sporta ne može. ( A sad ne vadi cigaru iz usta, namah je obuze nervoza.)
Pa, za sunčanih dana, šetnje Vrtaljicom i Govnarom – brdom iznad njihove kuće koje je ko zna zbog čega dobilo ružno ime. Sad, i kad se smjelo pred kuću, u baštu, u pauzama između dva granatiranja, uvijek su ti uši bile načuljenje, u očekivanju prve, one koja ubija…
Zar su već tu, štrecnu se, vidjevši odškrinuta vrata.
Baš su poranili, pomisli. Ne bí joj baš pravo. Bar su je mogli pustiti da na miru založi vatru, popije čaj – jedini preostali luksuz iz mirnih vremena.
No, iznutra se ništa nije čulo. Sreća da su ovi dolje, zaledi je pomisao da bi to opet … Polako se, kao po jajima, približi vratima. Prsti na kvaci , jezivo hladno, druga ruka s tašnom, uzdignuta, spremna da dočeka eventualni napad …
No, unutra stvarno nije bilo nikoga. Ili je, dragi, nestrpljivi čitaoče, bolje reći – ničega. Ničega osim haosa. Jučerašnji kakav-takav red, svo ono cjelodnevno rintanje – sve iznova pretvoreno u ništa.
Naslonjenoj na okvir vratiju, osvještalo poređenje sa ribom na suhoj tvrdini… trebalo joj je vremena da se povrati.
Nije to bilo, kao prošli put, tek osiono ostavljanje traga… nije to bilo traženje zaklona od mraka i granatiranja, ni tižestoko ljubakanje, carpe diem prije sudnjeg dana …
“Stoka bez repa”, izgovori, ovaj put glasnije, uplašivši se šuplje jeke vlastitoga glasa. Prevrnute police, stotine knjiga na podu u vlazi, izvrnut masivni radni sto, oboreni teški , željezni nosači, krhotine stakla…
Podiže pogled ka stropu, ostacima velikih neonki. Čime li su samo njih polupali ?
Bio je to, od početka radova na obnovi zgrade, već treći put da lopovi – nemajući više šta da pljačkaju naokolo, upadaju u već opeljušene školske prostorije. Ko zna zbog čega, ali bijes su najviše iskaljivali na biblioteci. Nikad nisu krali knjige, Bože sačuvaj – izgleda da im one nisu valjale čak ni za ogreva. Samo bi sve isprevrtali, temeljito ispreturali. Koliko li im je samo energije za to trebalo!
Tek poslije dva-tri sata , kad su grašci znoja, uprkos hladnoći, već uveliko okupali lice i kad je prednji dio prostorije bio koliko-toliko doveden u red, iz dubine, desno od peći, osjeti smrad. Mada je sve već šćavilo na olovo, vlažan papir, trule kosti nesretnih klasika, ovo je bilo nešto drugo. Teže, nekako još mučnije.
I zaista, u ćošku, između polica, opazi poveću gomilu, brijeg zbrda-zdola nabacanih knjiga, na čijem se vrhu, u zvrk savijena, isticala, lješkarila se i kao kočoperila – velika, smeđa kobasica. Govno. Ljudski izmet.
Nijema, Dijana po drugi put klonu. Zatetura, sjede na obližnju klupu, zagnjurivši lice u šake.
Čaj joj se je već ohladio, eno ga tamo na humanitarcu. Sad ga ne vrijedi ni srknuti.
Već je bilo prošlo tri kad se Zdravko pojavio na vratima. U ruci mu ceker, kroz njega obrisi konzervi. Opet je bio u Crvenom krstu.
Još uvijek se trudio da je, katkad, iznenadi.
Bože, što je ostario , umorno ga odmjeri pogledom kruteći se u njegovu zagrljaju. Smrdio je na lošu rakiju, i cigarete. Iza njegovih leđa, kroz pocijepanu ciradu, nazirao se komadić sivog neba.
Kiša je i dalje nemilice pljuštala.
Goran Sarić
(Iz zbirke antiratnih priča « Crna marica », Zoro, Sarajevo, 2006.)
Autorova napomena : ova priča je u knjizi objavljena pod naslovom « Svojari ». Ovdje je objavljujem u vrlo malo izmijenjenom obliku.
