Dok jezdiš ka Savi, džadom punom rupa,
okuka, loših zakrpa, suženja i stramputica,
dok úte zure šuplje oči davno napuštenih
porodičnih kuća… dok juriš pustom,
poharanom zemljom, i pàsaš predgrađem
u kome se ljudi, budale kockaju vlastitom
dječicom, na vrelome asvaltu ispisujuć’
samo na jednome pismu imenicu школа.
(Jer kako da to odgonetne, vozač
sa druge strane svijeta?!) A zastava, stjegova,
njih kao u priči: iskrzani stubovi, prastare,
od kiše i vjetra izblijedjele krpe! Brzam, jezdim
ka rijeci koja sve pamti, i brtvama što nove režime,
znakovlja i uniforme slave. Samo da mi je
kutarisati! A slika sa strana godinama ista:
od ploda i skrivenih bombi nabubrila zemlja,
šume, livade i polja, slaba kukuruzišta pa korov
i drač. Ostaci porušenih kuća, avlije,
razvaljene kapije, stabla bez krošanja
i usahle grane. Ispod njih njih pusti stolovi,
beznoge stolice, fasade s ranama izgubljenog rata.
Tuda je i danjom nelagodno proći! Otvorena knjiga
ne tako davne lekcije prošlosti koju, čini se, nikad
nećemo savladati. Sklopi oči i naslijepo vozi,
sjećajuć‘ se smiješne a tužne scene iz dragog
filma: vozi, samo vozi, piči sine Miškane!
Goran Sarić
