(jedna istinita priča)
O ovome bih morala nešto napisati, pomislila je, gledajući bolničku čistačicu kako vadi praznu crnu plastičnu vrećicu iz kante za otpatke i stavlja novu. Pogledala je na zidni sat. Prazne ih skoro svaka 3 sata.
Lijepo vrijeme. Imala je sreću da dobije krevet do prozora. Pacijent do vrata morao se dobro pridignuti iz kreveta da bi gvirnuo napolje. A kad se ona malo pridigne, kroz prozor na sedmom spratu vidi sivu četvorinu parkirališta i rijetku šumicu u daljini.
U ovo doba dana, kasno je popodne, pred kraj posjeta, malo je ljudi i auta. Tek katkad neko prođe između praznih mjesta za parkiranje, obično s praznom kesom u ruci. Brzo otključa vrata, sjeda za volan i odjuri. Kao da ga neko goni.
Prošao joj je prvi šok. A u prvi mah je, priznaje, bila skroz zatečena. Tà muž ju je ovdje doveo samo da joj očiste i dezinficiraju ranu od “čira” na preponi Taj mali vrag je nije davao mira zadnje dvije-tri sedmice, a jutro se napokon sâm otvorio, prilikom tuširanja. Iz njega je onda izašla masa guste, žućkaste tečnosti, pomiješane sa sukrvicom. Bol se istog trenutka smanjila, da bi za pola sata sasvim iščezla. Zato je, izlazeći iz kupatila, s olakšanjem pomislila da će posjeta hirurgu, ugovorena prije otvaranja kvržice, biti rutinska stvar.
No, kad joj je, nakon kraćeg čekanja u lijepo uređenoj čekaonici na hirurškom odjelu Rijnstate ziekenhuis u gradiću na jugoistoku Holandije, hirurg skinuo flaster sa rane, odmah mu je, po izrazu lica, vidjela da tu nešto “ne štima”. Prvo je dugo zagledao malu, još malo crvenu i nabreklu izraslinu na njenoj preponi. Onda je, s naočarima na nosu, dugo čeprkao po ranici: širio je i otvarao, istiskao preostalu sluzotinu. Stisnula je zube i malo se pridigla na ambulantnom krevetu. Ne, nije mogla da vidi šta se dolje dešava. Nemoćna, svom se težinom se opet zavalila u krevet. Valjda će biti u redu, pomislila je.
Nakon izvjesnog vremena, doktor ustade sa stoličice i reče: “Sačekajte, sad ću ja.” To je izgovorio brzo – jedva ga je razumjela – i istim tempom izjurio iz ordinacije.
Pogledala je muža, koji je još uvijek sjedio za stolom. Nasmješio joj se. Učinilo joj se da odvraća pogled od ranice. Osjetljiv na krv, isti otac. A on nekako nespretno, teškom mukom ustade sa stolice. Kao da ne zna šta mu je činiti. Priđe, uze je za ruku. I dalje su šutjeli. Ćsjetila je potrebu da se stisne uz njega. Ali ko zna kako bi on to protumačio?
U to se otvoriše vrata i u sobu se vrati hirurg, ovoga puta u pratnji nekog sijedog čovjeka, takođe u liječničkoj odori. Sad su obojica stalaa stala proučavati zadebljanje na njenoj preponi.
“Koliko dugo ovo imate?”
“Dvije, možda tri sedmice.”
Hirurg je pipkao preponu iznad i ispod krvžice. Pod prstima mu osjeti da je i taj dio malo otvrdnuo. Sad joj je oprezno prepipavao i drugu preponu, upoređujući je, valjda, s onom na kojom se nalazilo zadebljanje.
“A da vas možda nije mačka ogrebla?”
“Nije”, iznenađeno je odgovorila.
Okrenuo se prema mlađem kolegi, koji se sad kao kobac nadvio nad njima i, i on, pažljivo proučavao zadebljanje. Učini joj se da se zabrinuto zgledaju. Potom brzo promrmlja nešto što opet nije uspjela razumjeti. Na to stariji reče: “Da. U to ne može biti nikakve sumnje.” Njen muž je i dalje sjedio tu, kraj uzglavlja, milujući joj znojem orošene prste.
Doktori su se pozdravili i ovaj drugi izađe iz prostorije. Sad ih je opet bilo troje. Ovaj brzomrmljavi, ona i muž.
“Modete se obući. Sad će doći sestra da vam uzme krv i uzorak s krvžice, pa možete u sobu. Sutra ćemo nastaviti pretrage.”
Oni se zbunjeno zgledaše.
“Šta, zar ostajem ovdje?!”
Pitanje joj je naprosto “pobjeglo” sa usana. Doktor se prenu, podiže glavu kao da je prvi put vidi, i reče:
“Da. Oprostite. Znate, mislimo da se ovdje radi ili o nekoj sasvim rijetkoj infekciji, ili… ili …”
Nemoćno je raširio ruke. I nije dovršio rečenicu.
Tako se u tili čas, nakon što joj je bolničarka još malo “čeprkala” po kvržici, našla ovdje gdje sad leži: na sedmom spratu bolnice, na odjelu za hitne slučajeve.
Čim je došla na odjel, izmjerili su joj pritisak, oslušnuli rad srca, uzeli krv i priključili je na infuziju (jer tako antibiotici direktno dospjevaju u krv i brže djeluju protiv bakterija). Strpali je u krevet. On je odmah otišao kući, da joj donese pidžamu i stvari za ličnu higijenu.
Domalo dođe glavna medicinska sestra da je upita o eventualnim alergijama, ograničenjima u vezi s jelom. Tutnula joj je u ruku meni sa, u njenoj domovini, za bolnice nezamislivo dugim spiskom. “Zaokružite šta Vam se jede za sutrašnji ručak”, rekla je, uz obavezni smiješak na usnama.
Tek tada je shvatila zašto je zdravsteno osiguranje ovdje toliko skupo. Do bolnice je teško doći, kućni ljekar čini sve da ne ne uputi do specijaliste, ali kad prođeš taj “filter”…
Uzvrpoljila se. Mora do vecea. Ustade, i onako bosonoga, gurajući gvozdenu šipku sa infuzijom uzase, krenu do toaleta.
Što li ga još nema, nervozno pomisli, i, ljuta na samu sebe, ugrize se za donju usnu. Nema on krila. Treba sići, platiti parking, pa tek onda otići do kuće, po stvari: pidžama, papuče, penjoar, četkica i kaladont, iPod i nešto novina “za prvu ruku”. Osim toga, i njemu treba vremena da se pribere. Glupačo, misliš samo na sebe! Opet se, ovaj put namjerno, ugrize za usnu.
U sobi su bila svega tri ležaja. Lijevo, gledano od vrata, samo njen krevet. Onaj na desnoj strani bio je prazan, a na drugom se upravo budila sjeda žena kratke, sijede kose iz čijih je grudi dolazilo čudno pištanje.
Žena se napokon trgnu iz drijemeža, teškom mukom uspravi u krevetu i, vidjevši da je pacijentica preko puta pomno promatra, kratko predstavi:
“Dobar dan. Ja sam Marijke.”
Zdenka sporo izgovori svoje ime. I okrenu pogled ka prozoru. Nije joj se dalo čavrljati. Ionako je ovdje pala “iz aviona”! Njoj ovdje nije mjesto. Ovo ipak mora da je greška.
A ova prekoputa? Dovoljno je bilo da joj čuje onaj pisak iz pluća.
Te noći se često budila. Ne, začudo, nije bila odveć nemirna. Smirila se, čak imala osjećaj da bi možda mogla i malo dremnuti. Plastičnu cjevčicu s infuzijom – s druge strane vezanu za onu prokletu šipku – je napokon namjestila da joj ne smeta. Ali, taman kad bi se malo opustila, iz drijemeža bi je trgnuo kašalj. Teški, duboki hropac, “iz peta”. Činilo se da se Marijkina pluća raspadaju. Zagušena, cimerka bi nakon nekoliko uzastopnih napada ustajala i odlazila u toalet. A možda joj je bilo i malo neugodno.
Neće ova dugo, pomisli, i okrenu na drugu stranu. Mutno svjetlo neonki sa praznog parkirališta crtalo je čudne pruge na zidu iznad njenog kreveta.
Nije imala pojma koje je doba noći kad su u sobu doveli novu pacijenticu. Probudili su je kotrljanje točkova i brzi, uzbuđeni glasovi koji pričaju na njoj nepoznatom jeziku. Za pokretnim krevetom je ušlo nekoliko ljudi. Žamor različitih jezika. Kao da se svađaju.
Oprezno se okrenula prema vratima i zaškiljila. Nije željela da primijete da je budna. Nisu se prepirali. Oniski brko je stajao pokraj kreveta i nešto živo objašnjavao ženi koja je, pokrivena dekom, sjedila u postelji. Ova ga šutke gleda, s nekim blagim osmijehom na licu, svako malo stavljajući ruku na usta. A kad joj se smijeh napokon oteo i poput ranjene ptičice pobjegao sa usana, najednom je počela da kašlje, stenje i hripa, još jače od Marijke.
Bože, gdje li sam ovo dospjela, pomisli Zdenka, i opet se okrenu prema prozoru.
Najednom se sjeti komšije Toma, starog socijaliste. Koliko ima da je umro? Dvije, tri godine? I on je sigurno ležao u nekoj od ovih soba, isto se ovako budeći iz košmarnih snova. Nije mu bilo ni šezdeset. Šofer, čitav život na točkovima. A otišao u prijevremenu penziju da bi napokon više bio sa ženom. Nije im se posrećilo. Rak pluća. Možda od azbesta, i krovnih ploča koje je često prevozio, rekli mu doktori. Zadnje mjesece je proveo kući, odbijajući da nastavi sa hemoterapijom. “Ionako je sve gotovo”, rekao joj je kad ga je s mužem posjetila u bolnici, na istom ovom spratu. “Ovdje, na sedmom, leže najteži slučajevi. Kažu da je to zato da budeš bliže sedmomnebu. Ali ti znaš da ja u ‘nebo’ ne vjerujem.”
Još je stigao i da se našali, tužno se Zdenka nasmiješi i napokon utonu u krhak san.
Goran Sarić
