Maločas odgledah prošlonedjeljno izdanje „Nedjeljom u 2“, u cjelosti posvećemo pravu na eutanaziju. Gosti su bili jedna pjesnikinja i jedan novinar, a prikazan je dirljiv prilog o posljednjim danima spisateljice Dubravke Ugrešić. O njenim posljednjim danima vrlo emotivno je govorio njen rođeni brat. (Mislim da se zove Siniša.)
Potpisujući pravo svakoga da, kad nepodnošljivo pati, a zna se da nema mogućnosti izliječenja, odabere strogo kontrolisan način na koji će završiti život, darujem vam danas ovu, inače trodjelnu pjesmu o jednom od mojih naj-najboljih prijatelja koji se, u uslovima duge, bezizgledne patnje, odlučio upravo na takav korak.
Mnogo mi i danas fališ, da znaš, Timotiću!
Neposluh
Branku, mom “Timotiću”
S mosta na rijeci Waal,
Nebo u daljini
Ima boju guste,
Mlade, krvi.
Tek što je svanulo.
Dolje,
Na vodi,
Tiho prolaze brodovi-tegljači,
I stari brodar,
Dobro ušuškan,
Puši na palubi,
Zagledan u nebo,
Tamno i glatko poput stakla.
Hoću da pošaljem poruku bolesnom prijatelju,
Jednom od najboljih,
Ali se ruci, u džepu,
Ne da na studen.
Ukočena.
[…]
Polako, s mukom,
Vadim ruku iz džepa,
Golim prstima stežem smrzlu željeznu ogradu,
Da ih,
Skočanjene,
Kaznim
Za
Lijeni
Neposluh.
II (petak, trinaesti)
U petak me nazvao posljednji put.
Kolega i ja u kancelariji:
“Odlazim. Ne mogu više.”
Muk. I,
kao od jake kiše,
zvuk tastature
u gluhom prostoru.
“Volio bih te vidjet,
još jednom.
Ima li smisla da dođem?”, pitam,
a sopstveni glas
ne prepoznajem.
“Nemoj, stari. Ne bi me, možda,
ni prepozno.
A nemam ti više,
ni mrvu,
kuveta.
U ponedjeljak će mi javiti
kad će me,
iglom,
uspavati.”
I to je bilo to,
zanavijek i zavazda.
Stigoh mu, tog petka,
trinaestog,
još samo poslat
početak
ove kuse pjesme.
Goran Sarić, iz knjige dnevničkih zapisa “Tri hefte do neba”)
