Čekajući tog čovjeka u kafanici navirala su mi sjećanja. Sjećanja iz doba Sadama Huseina, tadašnjeg predsjednika Iraka. Da ne povjeruješ da sam ga doživio od početka do kraja. Irački Kurdi su željeli samostalnost, a Sadam ih je zasuo hemijskim oružjem. Žene, djeca i zapravo svi su ginuli na ulicama. Jedan bolan prizor iz tog vremena mi je još u sjećanju: otac u kurdskoj odjeći pokušao da spasi sina, a sad obojica mrtvi leže na trotoaru.

Ispostavilo se je da je autonomija Kurda nemoguća stvar, ali je jedan san ostvaren: Sadam je obješen za zločine protiv čovječnosti.

U Kurdistanu moje domovine kler je činio iste zločine.

Čuo sam kako se pred vratima zaustavlja motor i vidio kako u kafanu ulazi Kurd pedesetih godina sa šeširom na glavi.

Bio je neobrijan i izgledao kao gorštak, grubog lica i ogrubjelih ruku. Imao je sitne, smeđe oči koje su iz dubokih duplji kao dragulji sve držale na oku. Krijumčara ovdje, doduše, stavljam na papir, ali se o takvim ljudima zapravo ništa ne smije pamtiti i ne pitati. Što se manje zna, to bolje, jer ako te uhapse, prvo pitaju: “Ko te je krijumčario, kako se zove, kako izgleda?”

Stoga uistinu kad susretneš krijumčara moraš držati jezik za zubima i zažmiriti.

Nosio je crnu tašnu, a na ramenima mu je još bila putna prašina. Pogledom je preletio po kafani, ugledao me, pošao prema meni i povikao: “Selam alejkjum, Refiče! Kakva slučajnost! Šta Vi ovdje radite?”

Pridigao sam se, ali mi je on položio ruku na rame da ostanem sjediti i sjeo prekoputa.

Prinio mi glavu i na starinskom, manjkavom persijskom, kakvim govore Kurdi na granici, rekao: “Imam za Vas kurdsku odjeću. Možete se presvući u ostavi. Kad završite, odmah idemo.” Nogom je gurnuo crnu tašnu k meni.

Uzeo sam je i krenuo ka polumraku ostave. Presvukao se, moju odjeću strpao u tašnu i izašao napolje kao pravi Kurd.

“Bacite je tamo, pa ću je kasnije pokupiti,” rekao je i pokazao ka ostavi.

Nisam je bacio, stavio sam je ispod tamo nabacanih stvari.

“Idemo,” rekao je.

Htio sam od konobara zatražiti račun, ali muškarac reče: “Ne treba, već je plaćeno.”

Pošao sam za njim ka vratima. “Sjedi iza mene!” povikao je.

Nespretno zauzeh mjesto iza njega na motoru i pođosmo kroz mračne, neosvjetljenje ulice van centra.

Sjedio sam pozadi, na motoru čovjeka kojemu ne znam čak ni ime, ali mi je bilo dobro. Napokon sam napustio pisaći sto i skrenuo s puta kojim hodio već trideset godina.

Muškarac je po mraku vozio pút brda a ja sam pustio da mi sve padne s ramena: moja kuća, moje auto, moja žena, moja punoljetna djeca, moje komšije, moje knjige, moj kompjuter, mašina za pranje suđa koja ne radi dobro, sto, stolice, moj svežanj ključeva, moj bicikl, vjetar, oblaci, kiša, nasipi i žuti vozovi.

Najednom sam osjetio neviđenu slobodu, vrstu slobode kakvu do tada nisam poznavao.

Kad sam izbjegao iz otadžbine, prvi put sam shvatio značenje slobode. Ali ovo novo značenje je bilo sasvim drugačije od tog prvog iskustva. Sloboda je očigledno imala različite nivoe i kvalitete.

Zbog nove slobode mi je srce najednom ispunjeno velikom radošću, kakvu nikad nisam doživio.

Kad sam se trgnuo iz razmišljanja, još uvijek pozadi na motoru, odjednom ugledah Mliječni put kako mi s bezbroj zvijezda visi iznad glave; isti onaj Mliječni put koji znam još iz djetinjstva i roditeljske kuće u planini.

Pod tim čudesnim nebom sam još nešto shvatio. Shvatio da se ničeg i nikog ne plašim, jer sam dospio u životno doba u kojem nemam šta da izgubim. I šta god da mi se desi, biće to dobrodošlo iskustvo, pa čak i ako dospijem u zatvor.

To što se ne bojim imalo je i druge razloge.

Obično svi pokušavaju krišom izaći iz zemlje, pobjeći od  srednjovjekovnog klerikalnog režima. A skoro nikad se ne dešava da se neko krišom vrati u zemlju.

Na granici s Irakom je bila velika kontrola, ali nije bilo stroge kontrole za ljude koji su se kretali u suprotnom smjeru, jer su to obično bili irački Kurdi, stanovnici koji su na motorima ili u kombijima prolazili tamo i ovamo.

Bio sam ubjeđen da se ne bojim, pa ipak se strah iskazivao znojem na mom čelu, i jačim otkucajima srca. Ali sam vladao sobom, jer sam krenuo na neobičan put koji sam u svakom slučaju htio dovesti do kraja.

Odlično sam poznavao tu oblast, tu sam nekada neko vrijeme boravio. Bilo je to u toku rata koji je bjesnio između klera i Kurda iz Irana.

Bio sam mlad, pisac-početnik, i član ilegalnog pokreta otpora protiv klerikalaca.

Iranski Kurdi su sanjali o autonomiji a u toj borbi ih je podržao pokret otpora.

S puškom na ramenu i bilježnicom i olovkom u unutrašnjem džepu, motorom sam se vozio pograničnim područjem i izvještavao za naše ilegalne novine.

Vozio sam po brdima, selima i pričao s ljudima, intervjuisao vođe kurdskog pokreta otpora i izvještavao s fronta.

Nisam toga bio svjestan, ali sam tada ujedno radio na mojoj prvoj knjizi. Bila je to knjiga o Kurdima, koja je kasnije objavljena u više hiljada primjeraka.

U toj sam oblasti, dakle, postao pisac.

Sad sam se, dakle, opet vozio na motoru, ovoj puta iza jednog iračkog Kurda, u pravcu iste te oblasti.

Nakon vožnje od jedno dva sata, zaustavio se ispred jedne jednostavne seoske kuće visoko u brdima. “Dobrodošao!” rekao je i sišao s motora.

Stresao sam putnu prašinu s odjeće i pošao za njim u kuću.

 

S holandskog preveo: Goran Sarić