Dok u Niskozemskoj

nismo dobili kuću,

u azilskoj smo sobici

nas četvoro

i tek rođena beba

držali svakakve životinjice:

ribicu, kornjačicu, zeku –

čak i zamorčića!

 

(Bože, što se taj,

u malome bubnju,

k’o mi u Bosni,

povazdan hitro

vrtio ukrug!)

 

 

Kasnije smo,

u našem novom domu,

imali kanarinca.

Prijatelj,

sad i on počivši,

spretnom mu rukom

načinio kavez.

 

Divno je pjevao, taj

naš pernati ljepotan.

 

No, jednoga dana došli moleri

i pticu smo,

zbog kućnih radova,

na par dana samo,

preselili na sprat.

 

Nikada više,

od njega,

ni glasa.

 

Hoće li, pitam se,

i djeca iz Gaze,

jednom iz svojih

gnijezda istjerana,

tako, zauvijek, zaćutati?

 

Goran Sarić