OSMIŠLJENI SUTEREN
Ivi Andriću
Bez riječi tvojih jutro gubi jasan,
Pravilan oblik kristala. Bez tebe Žepa,
Nepremošćena, divlji potok biva.
Jesenji povodanj, krik, čamac bez vesala.
Dugi, bijeli vrat onog čuda usred šuma bosanskih,
Posivio od neravnomjernog bata vijekova,
kasa konjskog, vila i nesrećnih dojilja,
uvlači se i tone bez odjeka kasnih ti koraka
po kaldrmi višegradskoj. Skromna još uvijek
jutra sviću, kao i za pisanja tvoga. (Jer,
kako drugačije nazvati onoga koji se samo
sa bolom svojim druži?!) I dalje je mučan glagol:
živjeti – prazna ljuska od oraha,
bez srčike! Samo, čini se, dok nas je kupala
topla i siva najezda tvojih riječi,
lakše je bilo podnositi ovaj besmisao.
Stećak
Kiša. Na kamenim licima, u trenu, zijev prošlosti,
Otkrovenje. Posrnula postolja, noge pokleknule,
Patarenski tragovi na kamenu što prah lagano biva.
Kiša. Prenj, maglen, sivo čudo gleda,
Krstom Naopako isprano više neg’ kapima nebosklona,
Umoran, i on, od ove nedođije. Aonaj što je stao,
Osjetljiva biljka, odgonetat’ sloge ove kamen-rime,
Snen se divi čulnoj pozadini! Ne kamen, to lice klesara
Šarom progovara, o zabludi davnoj, a jednoj od mnogih,
Tako sličnoj onom što zovemo: Danas. Jer,
Preziruć’ srebro, i zlato papinsko,
A protivu gojnih trbušina, donkihotska vjera usamljena bješe,
K’o i onaj što joj, danas, spomen vaspostavlja.
Pjesma kojoj nije potrebno ime*
Zoranu D.
Ti, recimo,
nađeš neko mjesto.
Pusto.
Strašno.
Lijepo.
Tvoje.
A onda dođu,
kao, slučajno naiđu,
uzmu alatke u ruke i gnjevno,
s mržnjom strasno,
unište tvoje dugo traženo,
ljubljeno.
Tako svaki dan
dok ti oči ne iskoče
od kolektivnog ludila.
OD KOLIJEVKE PA DO BAJKE
(minijature o Titu)
U kolijevci
Ženo, odakle ovom djetetu
maslinova grančica
u ruci?!
Drvar
Evo uniforme. Svijet neće ni znati.
I doista, svijet se poslije
Slatko nasmijao svemu:
Neki metalac iz gudura balkanskih
Hitlera po turu
Četiri godine
Svojski prašio.
1948.
Čuj, bogati!
Pa maloprije smo travu jeli.
Zašto ne opet?
Licem u lice sa smrću
Šta hoćeš, opasnice?
Pa ti si davno
Za mene
Umrla.
NAPRIJED U KAMENO DOBA
Molitva za djecu
Ko to ozgo, sa ovije’ brda, oslikanih kičicom Drljače,
rastjeruje konjičke magline? Ko nam cilja u stoljetne lipe,
u dječicu sa ružom u oku? Ko nas tjera u pak’o skloništa,
prišt rakijske tuge burlja u utrobi, s njegova se groba –
– skromne, travne humke – stravično igrajuć’?
Da l’ ruka dvonošca, što imenom stoka samo mu tepamo,
vrijeđajući krave, nježne, buljooke, ikada zadrhti kad povuče kanap,
il’ otkoči pušku s komandom: Opali! Da li,
dok se Gradom tutnjava razliježe, dok granate zuje
– o, groznijeh ’čela – taj ikad pomisli: Bože, Jedini,
ti što si Svemoguć, i moju bi djecu neko mog’o ’vako,
poizdaljeg, moćan, a natreskan, posve kukavički!
I njegovu djecu, vrapčiće nezlobne, možda mračak čeka,
isti, rušilački. I toga se bojim, tmuran i rasturen sličicama Hada,
tužeći za djecom, mojom, i svačijom. Moleći za djecu, moju, i svačiju.
Božić u Poreču
Tiho, sve.
Na molu zvone praporci.
To bura valja brodice,
čvrsto svezane uz bove.
O majci mislim, gore, u bestijariju bosanskom.
Šćućurena,
pored kraljice peći,
broji li sad granate?
Luta li, nemoćna, pogledom?
Il’ pije prvu, jutarnju,
uz konjak –
– da lakše podnese dan?
Ovdje petarde pucaju. To ljudi slave Dijete,
i malvazija teče,
rječicama.
Tamo se isto lije, crveno,
ni nalik na vino.
I tiho pjeva,
metku usprkos.
Kontroverza
Na stolu cvijet
u metalnoj vazi
od granate.
Naprijed u kameno doba
Kako da izbrišem, s moždane trake, Sergeja sa kontom
u ženevskoj banci? U bunici, maku, na putu od mraka,
bježeći od kurve ka vili sa psima, na hladan kamen natrapao,
čelo ohladivši. Sa dna stomaka otima se slika:
o vremenu hljeba, opet polucrnog (kao ono prije),
gužvi i nereda. Polupana stakla, rupe od granata,
obijesna lica složnoga rušenja, opet, u zalutu,
hodu prema zemlji lažnih obećanja. Prošlost?
Ili Sada? Ili samo snovi, rasulo i košmar,
studen pod mekim jorganom?! Čovjek sa kontom
u švicarskoj banci sindrom posrnuća, nesličnog Oktobru,
u sjaju burdelja i maglini Alpa,
razbijen o gudalo slijepoga guslara. Bezobrazne riječi,
pjenu obećanja, žára opet guta. Kao ono prije.
IPAK, LJUBAVNE PJESME
Ruža
I
Gdje li je sad moja Irena? Da znam,
darovao bih joj komadić oblakodera, balkona na kojem
njena se koža i sunce ljube, i smrzlu travu Jajce-kasarne,
zgaženu-pa-ispravljenu od naših koraka.
Da imam novčić, okrenuo bih broj, i pronaš’o slovo
koje dugo tražim, zureći u crveno oko željezničkih semafora
na peronima usputnih stanica. Da mogu,
nacrtao bih oporu ljubavnu sliku, bez idilično žutog,
i bez straha – sa žudnjom, žudnjom samo: tlocrt oblaka,
šačica zemlje, U CVIJET ISPREPLETENE JANUSOVE KOSTI,
i eto! ruža. I mada godine, rastvarači snova,
umjesto prstiju mojih, porculanskih žiški,
u postelji joj željezno bdiju, ja tajno gradim kucanje i susret,
i želim da onaj što, noćas, uždije lampu
nad krevetom njenim bude – k’o pjesma od noći
i more od kopna – beskrajno, beskrajno od mene širi.
II
Biser si, na čijem sjaju grijem promrzle nokte:
splet žilica i šumova, tiho kolanje krvi.
S ružom u njedrima lakše prelazim ulice,
pasam slijepe kolosijeke, i ulazim svugdje:
u tišinu i u zvuk, u samicu kao na trg,
u spavaću sobu i na gubilište.
A kad me budiš, zoveš iz daleka,
iz tuđeg pogleda: ovo, što danima sopćem,
što mi java kroz prste promiče,
varka je, o varka, ONOG KOJI VUČE KONCE. Ne mržnja,
ne led, povratak na staro: kraj mene, i tebe.
Largo, largo
Mislim te k’o ženu, k’o majku: rumena od stida,
ONA MARIJA, šutiš, zagledana u kockastu,
mrljavu površ stolnjaka. Lasta, razuzdana,
blagi luk šišarki, borova, palmi. Dubrovnik.
U zemlji koja polako prestaje biti naša, moja zemlja,
gledam: zeleni i modri oblaci, vino na stolu, tuđi,
rogobatni jezici, sa zvučnim i bezvučnim “r”,
uvlačenje i izvlačenje, besmisleni ritam neznanih jezika,
govor upadljivo hladnog. Srećom, i kontrast,
bunar prisjećanja: ti šutiš, nehajno naslonjena
na plavu kupolu neba. Po rubovima umrljana čaša,
u jari – obrisi šake. Tačnije: šake u šaci. Šake, i šake.
Zipka
Svenu
I
Budi me grumenčić smijeha od sinoć. Srebrn orah,
mjesečev, hladna sjena zipke i njegovo ponešto
uskovitlano disanje. Bojažljivo dotaknem kvaku,
na prstima, tiho, plašeći se poda: minsko polje trulo!
Na leđima, dišete tiho. Njegova krioca, šačice djedove,
raširena su i izvan rebara zipke: Galeb Džonatan Livingston.
Odjednom: štucneš! Jeza jagodica: buđenje,
rasulo sklada, plač grleni. Nijedna ova strofa
nema drugog smisla: kad se, rosan, provlačim pod kapima noći
(čamac bez vesala!), i kad svjetlac, kikić,
u meni zaluta, kad me nema ni grama u meni, tu je slika,
arhetip cvjetanja: vas dvoje bujate, plavite mi žile,
povodanj plemenit, čineći pristalim baš mi svako veče.
Prašnici i tučak, med nastaje gusti, zlatonosni.
II
Dok pauk radonja, na kućnom oltara uglu,
izvodi igru svikle jalovosti, a s vana zvoni oluk,
ja gledim ovo, ugrušak grleni: on doji,
i napreže se, sav crven od zadovoljstva,
dvostrukog djelanja. To samo bebe smiju:
dvije odjednom rabote! Smiješkom ga koriš,
dlanom po dupetu malo, od njegovog bubrenja
otežalih ruku, malko i ti zajapurena.
Iznad fotelje, natkriljen groteskni arhanđel,
blesavo dvojim: čime sam zaslužio ovakvu mekotu?
Ovo ljeskanje?! Od žara neizdrživog izaći bježim,
kupiti novine, utopiti se u toplu i vedru masu
subotnjeg podneva. U pabu drmnuti s nogu, da bih se,
opet, sebi vratio. Sebi. Tebi. Njemu. Svejedno.
Loptice, loptice
Na drvenoj sećiji, u bašči prepunoj ružinog trunja,
uvelog: sprema se da ljuljne kiša, i dršće bijeli list
Pekićevih “Loza”, mokrih, nabubrenih. U zaleđu,
iza guste ograde od pruća i lišća, Darija igra lopte, i viče:
“Opa!” Lagan sam, i jedva od žarja pišem.
U suprotnom uglu, pokvarena, romori česma,
pršćući fasadu kuće. U dolini, djeca igraju fudbal,
i mrači se nebo. Za olujni kreščendo sprema se
i mrko ogledalo Jezera, mreškajući se tiho, izazovno.
Hvatam detalje, osluškujem zvukove, pažljivo biram boje:
ne volim žutu, u meni nema mjesta za sivo, i smeđe.
Obožavam rastočnu boju, bolest i krv trule višnje!
Ali, čamac ostaje vezan! Zauzdan kucaj sistole!
Uostalom, Darija, sjeti se bisera, školjke,
sjeti se jutara oznojenih dlanova – svitanja ružnih, učestalih.
A sad, pogledaj: loptice, loptice i purpurni snovi.
TANGO AQUARINO
Tango Aquarino
Na terasi, ponad jezera, prijateljičine oči
Se pune suzama. Priča o bolesti, kćerki,
moranju da se bude jak.
Majci, uspavanci,
I ocu, glogovu kocu.
Slana, na slatku vodu,
Utoka bijesne, dušine,
U vanjsku, mirnu vodu.
Prijeko,
S onu stranu Jezera,
Žućkasto svjetlo picaferala, razbijeno-pa-sastavljeno,
Pleše na mrkim leđima vode,
Tango Aquarino.
Ima nas više, za stolom,
I dopušteno mi je da, na trenutak, otplovim.
Žubor je glasova tek meka potka
Glavi izgubljenoj.
Uskoro se valja, opet, rastajati,
Cipele obuvati,
Motor stare “rage” Svojski usijati.
Zdvojan,
Zurim u čašu koju tužna žena prinosi usnama.
Sjajna kap na staklu, oštri bljesak mača:
Našto ikud ići,
Svoje ostavljati,
Kad krug je Skoro Dovršen?
Ujna
Zagrlimo se čvrsto (čičak i bodljika),
Onako muški, Moja ujna i ja.
Čista k’o šljivin behar, Trun du’ana na usni,
I kap znoja, i ona rakijski čista, na čelu izboranom.
Vazdan se nešto raduckalo,
Ja l’ u vrtu (vrtlarko!),
ja l’ oko šporeta: knedle sa tvojim šljivama.
A lijep to bješe život: tone rakije,
vlakovi yorka, mekog i tvrdog,
Druženja, pjesme, lumpovanja.
(Kante i kante srče, ni jedne čaše od servisa,
odmah se zorom pokupe,
Dok drugi još hrču, smoreni od maligana.)
A vazdan vedra,
Nasmijana.
I kad je teško, I onda.
Onda – naročito! Moja Slavonka.
Više od pola stoljeć’ međ’ ovim brdima,
U doli od koje se,
Evo, opet valja otkidati.
Na rastancima, Bez suza, bezbeli,
Opet me, šeretski,
Pita za onaj govor. Zadnji.
K’o biva, ona već u raci,
A ja joj, Smeten, Ozgo,
Sred zbora tužnog, Čitam
Potonje Slovo.
“Ma, neka, ujna, bogati!
Pa imamo, do tog, još barem trideset godina”,
Uzvraćam,
I ja mangupski,
Da se ne uvalim u glib oproštaja.
I na to prasnemo u smijeh,
Svemu, kao, usprkos.
A zadnji put, kad mi to reče.
Bili smo sami,
U hladu one šljive.
I bilo je smijeha, opet. Samo,
Umjesto tačke, k’o da se stidi,
Malo je skrenula pogled i, umorna,
Otišla da hrani mačke,
I Daji sprema ručak, kolače.
A učini mi se,
Stvarno,
Da prvi put,
Zbog nečeg,
Plače.
Dajo
“Ajde, svrati na jednu”, doziva,
Sa dna avlije, dok žurim niz basamake,
U zadnju kupovinu, pred sutrašnji odlazak.
“Ne mogu sad, Dajo, Kasnije!”
(A hoće li doći, i kada, to: kasnije?)
U dnu avlije, Ispod šljivinog hlada,
i za vrućina ogrnut debelim džemperom.
Skoro osamdeseta. Moždani udar,
I slaba cirkulacija, Kažu hećimi.
(Od njegove majke, a moje bake,
Kojoj i život, nedonošče, uvelike dugujem,
Pamtim te, maticom vremena nabijene riječi:
Basamaci, hećim, avlija, karpuza, pipun…
I, kad ih, k’o sad, pažljivo iz usta prospem,
kao da cijela ulica, Moje vrelo jaje,
Na bakinu zetu bez filtera, Najednom, Zamiriši.)
Dajine krupne oči,
Ranije vazdan za šegu, Šalu,
Šejtanluk Spremne,
Sad kao da na svijet
S djetinjim čuđenjem motre,
Kao prvi put u dobro, i u zlo
ovog da časa gledaju.
Časna starina,
Što se u ratu, od granate, ni od PAM-a
Nijednom nije štrecnuo
(dok mi, ostali, k’o zečevi na svaki šušanj skakasmo!),
Sad samo vječito sjedi, rješava križaljke
I čeka tačnu uru, podnevni party,
Kad će s ujnom, i mojom majkom,
Uz mezu,
I čokalj konjaka,
Šutke da zuri u vječno bijelu kapu Prenjovu.
I kad se, k’o nekad,
A sve rjeđe,
Svi pod njegovom krošnjom skupimo:
odrasli, djeca, unuci, praunuci, cuke i mace,
I pokoja guja pod kamenom,
On i tad šuti,
I puši,
Uz blagi osmijeh,
Koji kao da sve nam dopušta.
Ili se,
Ko zna,
Od svega,
Od sviju nas
U miru djetinjem
Zauvijek Oprašta?
