Ništa smješnije od Holanđanina na pješačenju. Džinovski ruksak, kompletna kamp-oprema, kabanica, osamn’est presvlaka, pribor za jelo, sendviči, iće i piće, lonci i poklopci – nerijetko čak i pribor za roštiljanje! Tri para sunčanih naočara, plus one za plivanje i one za čitanje; razne kreme, tečnost za tjeranje komaraca, gaznjača, osnovni i ‘prošireni’ paket prve pomoći… A tek tehničke potrepštine: NJV mobilni, neizostavni punjač baterija, vokmen, leptop, kamere, diktafon…
(Šta se tu, bogati, iščuđavate : za zvučni dnevnički zapis! Ko bi sve te avanture olovkom zabilježio!)
Pa karte, kompasi, dvogledi, baterijske lampe, klinovi, konopci… Hajde, nek’ ga nosi benđo, i onaj južnjački šeširić protivu sunca – grane ono i ovdje, katkad. Nego, na nogama – prave pravcate gojzerice! Na njima samo što ne piše: Only for the top of Kilimanjaro!
A kad ih upitate kuda su se zaputili: ‘Ništa naročito. Odlučili da produženi vikend provedemo u pješačenju. Tu, nije daleko. U okolini Amsterdama.”
Ipak, Holandezi – ti vječni majstori u stvaranju lijepog ni od čega – imaju najveću ‘hodačku’ manifestaciju na dunjaluku, zabilježenu čak i u Ginisovoj knjizi rekorda!
I to – baš u šeheru u kojem radi pisac ovog antibedekera.
Ovo što slijedi je priča o toj čuvenoj hodačkoj manifestaciji – Vierdaagse: Četiri dana pješačenja.
Na kojoj, čak i u Zemlji Lala i Kanala, one gojzerice s početka priče ne bi bile suvišne.
Neću vas opet gnjaviti averzijom prema masovnim okupljanjima. Neću, psovanjem i režanjem kad se, svaki put u trećoj sedmici jula, puževim auto-korakom, probijam kroz gomilu rekreativaca, čvrsto rješenih da četiri dana pješačenja, diplomiraju sa odličnim uspjehom.
Neću, iz dva razloga.
Prvi, radi se o sportu. A u sport mi ne diraj. Mens sano in corpore sano!
Drugi, tamo se obrće grdna lova.
A ni u šlajpek mi ne diraj, grakće Škot, tj. Lala u meni.
Jer, skoro 50000 hodača i million turista u cigla četiri dana – koja je to para!
Dovoljna, valjda, da se potpuno razminira teren, i naprave sjajne šetačke staze u brdima oko mog Konjica. Pa da vascijeli svijet vidi šta je pješačenje ! Da i mi okrenemo neku lovu. Izađemo iz kokuzluka. Anonimnosti. I uđemo u onaj čuveni tefter mister Ginisa.
Ali, avaj, poznato je: kao što su lalinci šampioni u miješenju « parali » tijesta, tako smo mi meštri u upropaštavanju. Ma, mi bismo ti i givikt pokvarili!
Takvi smo mi. Znam ja nas.
Nego, da vas, dragi i duboko štovani čitaoci, ne davim istorijom Hodanja od 1909., pa sve do Ove Devete (eno vam Wikipedija, mrdnite malo taj zaspali miš od računara, pa sami malo pronjuškajte!) – evo Vam kratke, malko retuširane, “snimke” ovogodišnjih Četiri dana pješačenja.
Samo dva dana prije početka, policija privodi dvojicu sumnjivaca. Radi se o jednom 33-godišnjaku, Sirijcu, bez stalnog mjesta boravka, i nekom tridesetsedmogodišnjem azilantu, takođe Arapinu, nastanjenom u Beek-Ubergenu. Obojici bez holandskih papira. “Priveli smo ih zbog prijetnje i mogućeg terorističkog napada”, vele nadležni, škrtareći na riječima.
Mediji ne dižu previše prašine. Ne žele, valjda, da šire paniku. I to im, po svemu sudeći, uspjeva: ‘naoštrenu’ masu šetača prijetnja kao da nimalo ne zabrinjava. Svi su kool, veseli i dobro istrenirani.
(Kasnije se, srećom, ispostavilo da se radi o lažnom alarmu.)
Iz vojne kasarne dolazi lijepa, seksističkom uhu ugodna vijest: od ove godine muškarci i žene ne spavaju odvojeno.
I to – na inicijativu cura!
“Žene se često žale što noću moraju spavati same. U slučaju da ima muškaraca kojima se ova odluka ne dopada, ili kojima je neugodno da se presvlače pred ženama, neka prilikom presvlačenja gledaju na drugu stranu. Tuširanje je još uvijek odvojeno.” Zvanična izjava jednog majora, predstavnika organizatora. Završen citat.
Živa istina, svih mi Neretvinih bukova!
- dan:
Manifestacija otvorena u ponedjeljak: svečani defile, zastave, fanfare, padobranci… Hodači, gordi i odlučni, od devet do devedeset i devet, špartaju kraj svečane tribine.
Fali još samo Tito, sve u bijeloj odori, pa da bude pravi Dan mladosti !
Ovdje, doduše, sa masom sjedokosih rekreativaca.
(Najstariji učesnik će, kažu, u oktobru – mašala mu bilo – napuniti devedesetu. U pokušaju da izdrži, i dobije hodačko odličje, pomažu mu dvije ćerkice. Svaka, onako odoka – mitila šezdesetu, I preko osamdeset kila! One su tu, kažu, da mu pomognu, da se nađu pri ruci… Ma, čini mi se, neće oni njega, žílu jednog, ni ‘za rep’ moći ufatiti!)
Skoro 45.000 hodača, iz 59 zemalja svijeta, podiže službenu iskaznicu, bez koje nema hodanja. Dvjestotinjak manje nego lani, i skoro 3000 manje od broja prijavljenih.
Organizatori kažu da veliki broj otkaza nema nikakve veze s trenutnim terorističkim prijetnjama.
Može biti. Hodači su hrabri ljudi. Rekreativci. Sportisti. Oni vjerovatno vjeruju da se nama takvo što ne može desiti.
I ja sam u to vjerovao. Prije rata. Mislim, da se nama nikakvo zlo neće desiti. Da se nećemo pomarisati. Da nismo mahniti.
Sve dok me oni Karadžićevi “čovjekoljupci” sa krovova sarajevskog Holliday Inn-a nisu razuvjerili.
Od tada manje vjerujem ljudima.
- dan:
Ni traga ljetu.
Kišurina.
Prilično je friško : najviše 12-13 stepeni Celzijusa.
Na startu, u četiri sata ujutro, siromašniji smo za 834 hodača. Odustali. Slapčine. Ponegdje čak sveštenici “posvećuju” hodače. A negdje se hodači, bogami, i sami posvećuju, i to – pivom.
Već u obližnjem selu nastaju ‘zakrčenja’. Neki hodači otvaraju kišobrane, stvarajući time haos u nepreglednoj masi rekreativaca. “Kišobrani zauzimaju suviše prostora, pa smo ih smjesta zabranili”, izjavljuje predstavnik organizatora. “Pončo je najbolja zaštita od kiše u ovim uslovima.”
A Holanđani kao da su s kišom dobili krila. Njima ona pogoduje. Na njoj oni rastu. Kao gljive.
To se zove nelojalna konkurencija.
Onome gore, na nebu, bi, po meni, trebalo narediti da, dok traje vierdaagse, zavrne slavine.
Da dobro prižeže.
Pa da onda vidimo ko je izdržljiviji.
Da iz domovine, dovedem klapu jakih Era, da po cesti pobacamo malo kamenčića – onako, čisto radi domaćeg ugođaja – pa da vidiš, brale, šta je hodanje!
No, nisu jadni Holandezi krivi što kod njih nema vukojebine. Što je ovdje sve ravno do mora. Fino. Kultivisano. Pa su im starci s jednom i po nogicom u grobiću – doživotni šampioni hodanja.
Osim toga, ako ćemo pošteno, Hercegovci i nisu baš veliki ljubitelji pješačenja.
Oni radije leže. Ili sjede.
Stoje – samo izuzetno. Obično u ratu, i to pred ‘nabrijanim’ generalima. Očevima nacije.
- dan
Rekordan broj odustalih. Nikada ranije u jednom danu nije bilo toliko “posrnulih”.
Dobrodžeća gospođa plačući ulazi u takozvani ‘metla-bus’, vozilo koje svo vrijeme ide iza hodača i kupi onemoćale. Mrmlja: “A bila sam mu obećala. Bila sam obećala!”
Ispostavilo se je da se ove riječi odnose na bolesnog muža, s kojim, prvi put nakon toliko godina, ne može skupa šetati’ vierdaagse.
Organizatori krivicu za rekordan broj odustalih pripisuju vremenskim neprilikama. Nakon jakih padavina u utorak, kiša i (ponegdje čak i olujni) vjetar žestoko su namučili učesnike marša.
Crveni krst ima pune ruke posla. Na usputnim stanicama prve pomoći, probušeni su žuljevi kod čak 857 hodača.
Metodom slučajnog uzorka organizatori provode kontrolu usmjerenu na otkrivanje šetača ‘na crno’. Onih, dakle, koji su se maršu priključili s lažnom, tuđom prijavom. Do sada je pronađeno 11 takvih ‘švercera’. Pa im oduzelo pravo na odličje namijenjenom onima što prevale cijelu rutu. Ali ih i pustilo da dalje šipče – sve do kraja.
Ja, čudnih hajvana!
Doduše, i ja sam se nekad švercovao. Ali u tramvaju.
A da se šveram na pješačkom maratonu, pa još dobijem grčeve u nogama, žuljeve na tabanima, da me šibaju vjetar i kišurina – ma, nisu ni oni Crnogorci mahniti!
- dan
Kraj.
Ko živ, ko mrtav! (Srećom, samo od umora.)
Iscrpljenost. Grozdovi žuljeva na tabanima.
I pivo.
Potocima.
Bine već postavljene.
Pojačala ‘do daske’ odvrnuta.
Fešta može da počne!
(Iz knjige “Zapisi iz Zemlje Lala i Kanala”)
