Pričam s prijateljem,
a dijele nas hiljade kilometara.
Rade kamere,
svjetlucaju ekrančići,
kao da smo jedan pored drugoga.
Sa ove strane
praznom kancelarijom odzvanja
moj glas.
Pusto, petak,
svi se već razišli kućama.
(Zapad još živi na tuđim jaslama.)
Prijatelj živi sam,
u velikoj kući,
na strmom obronku iznad Sarajeva.
Druži se s cukom,
i pticama.
Ja niti se budim,
nit’ usnivam sâm,
ali se često,
u mnoštvu šupljih riječi,
takav osjećam.
Opet zavjesa tišine,
s knedlom u grlu.
Bojimo se, obojica,
novog velikog rata.
Svijetom vladaju ludaci,
fanatici, egoisti, oni
koji bi njima da bude potaman,
a ostalima – potop.
“Žao mi je što imam dijete,”
veli mi buraz tiho,
skoro šapatom.
Šutim.
Ne kažem mu da mi se,
kad dođu naša tri sunca,
bakine i dedine djevojčice,
učini kako se nebo u daljini,
na trenutak,
najednom namrači.
Pa tada ustanem,
gvirnem kroz prozor:
Ništa.
Samo se njišu
stabla pred kućom.
To vjetar nosi veliku,
gustu kišu.
***
Osjeti on da nisam svoj,
pa veli:
“Ne brini, druže.
Ako nešto ružno i bude –
– a biće, kad-tad,
neće to dugo trajati.
K’o ubod igle,
il’ujed zmije,
samo malo bolnije.
Imamo savršenu tehniku istrebljivanja.”
A priroda?
“Ona će se,
nakon nekog vakta,
već izvući.
Pametne su amebe,
stabla, cvijeće i trave.
Biće im lakše,
neuporedivo ljepše,
bez nas.”
***
Cijele naredne noći
sanjam kako nebo
paraju blijesci,
i mlaznjaci.
Pred zoru me trzne tišina.
Osovim se na laktove,
oslušnem,
pa opet okrenem
na drugu stranu.
Ako nešto i bude,
prvo će
nebo i zemlju,
kuće i ljude,
zaparati sirene
u znak zračne opasnosti.
Goran Sarić